Vi sve rušite dok dajete tablete za sreću

Duet za jednog (Scena Ribnjak, Točka na i) i Ljudski glas (ZKM) u registru izvođenja i dramskome izrazu funkcioniraju na posve različitim razinama – no, zajedničko im je traženje ženskoga glasa u procesu prevladavanja i/ili verbaliziranja traume te pronalaženje podjednako krhkoga, ali otrovnoga jezika koji će izraziti sva ta razmišljanja u različitim vremenskim odmacima.

”Bojim se samog sebe, a ne drugih”

Engleski glumac i dramski pisac Tom Kempinski donekle se proslavio vlastitim neurozama. U najizvođenijoj duodrami Duetu za jednog (1980) uvodi psihoanalitički proces. Zanimljivo, napisao ju je prije početka vlastite dugotrajne psihoterapije. Nakon velikoga uspjeha drame, njegovo se stvaranje počinje kretati u ispovjedno-terapijskome modusu. Duet dobiva i filmsku inačicu s Julie Andrews (1986) u glavnoj ulozi. Autor tu inačicu naziva ”epizodom Dallasa”.

Susret violinistice Stephanie (Ana Vilenica) i njezina psihoterapeuta (Tomislav Krstanović) obilježen je odnosima moći, postupnim otkrivanjima, ali i refleksijama jedne osobnosti u drugoj. Koliko je zapravo osjetljiv odnos liječnik-pacijent u kojem se međusobno povjerenje sporo gradi, a još lakše ruši? Kako se pomiriti s gubitkom? Kako živjeti sa strahom?

Lik violinistice s dijagnozom multiple skleroze mnogi su poistovjećivali sa stvarnom violončelisticom Jacqueline du Pré čija je profesionalna karijera zbog toga trajala jedva desetljeće. Njezin ekstrovertirani način sviranja u šezdesetim godinama prošlog stoljeća postaje novim idealom. Mijenjaju se društvena i kulturna klima. Liberalno i otvorenije razmišljanje postaju normom. Tada na scenu stupaju prvi celebrityji te se stoga Sarah Kirkup opravdano pita nisu li upravo društveno-povijesne okolnosti uvjetovale takav strelovit proboj glazbenice.

Kempinski pak u razgovoru za The Times iznosi kako je sličnost sa stvarnom osobom slučajna te da je zapravo pisao o sebi i nošenju s vlastitim traumama koje su mu uništavale imaginaciju. I dalje je bezazleni izlazak van za njega opasna avantura. Reći će: ”Bojim se samoga sebe, a ne drugih.”

Redateljica Iva Srnec zrelo i promišljeno gradi intimističku dramu u dizajnerskoj scenografiji Marijane Miloš i Maje Marković. Čitava je predstava temeljena na glumačkoj suigri i povjerenju te se čak ni sjena violinistice (Dunja Delač) ne čini suvišnom. Vilenica donosi svu strast, živost, svadljivost, potištenost, neurotičnost, ranjivost, snagu i očaj mlade žene kojoj je violina jedino mjesto u kojem živi. Njezine su promjene nijansirane, slojevite i uvjerljive te se čini kako je glumica s tom ulogom spremna za veće izazove. Krstanović je s druge strane odmjeren, tih i sugestivan dio procesa ozdravljenja. Oboje glumaca na posve različitim registrima zajednički drže izniman balans izvedbe.

U kontekstu mogućih zakonskih izmjena koje se odnose na psihofizičko zdravlje naših građana Duet za jednog nije samo iznimna glumačka predstava, nego i društveno odgovorna. Ništa tu nije grandiozno, ali je odviše ljudski da nas ne bi dotaknulo.

Zatvorenost ljudskog glasa

Približavanja monodrame, bestselera i publicistike beogradski redatelj Bojan Đorđev zaokruženo sabire u ženskim glasovima osobnih iskustava. Razvijaju se potencijali različitih dramaturških strategija (Goran Ferčec) u okviru tog postdramskog eksperimenta. Koketira se pop-kulturom i feminizmom, ima i humornih elemenata. Govor, odnosno glas, kao da se ironijski udaljuje od njihovih nositeljica (Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija) iznoseći različite izdaje, zamisli i teorije te zapravo ozbiljnije ne dopire do publike.

Tako se u Ljudskom glasu Jeana Cocteaua s druge strane telefonske žice susrećemo s izdajom ljubavnika u kakofonijskome glumačkom koralu. U I Love Dick  Chris Kraus iz večernjeg se susreta bračnoga para s jednim poznanikom razvija humorna imaginacija te se rastvaraju granice između stvarnosti i fikcije. U toj autoričinoj želji ”za fikcionalizacijom života” glumice redom poput onoga na modnoj reviji iznose fragmente neadresiranih pisama. Riječ je o svojevrsnoj orgiji interpretacija, koju bi osim ponavljajućih formi izlaženja dodatno razigralo manje ironijsko poigravanje s erotskim formama.

Osobno iskustvo podvrgavanja testosteronskoj terapiji Paula B. Preciadoa uklopljeno je u njegov publicistički tekst Testo yonqui kojeg glumice iznose u trijadi informacijskih tehnologija, farmaceutske industrije i pornografije. Neobičan leksik upotpunjen brojnim retoričkim frazama u trenutcima više nalikuje na emisiju Treći element, nego kazališni eksperiment.

Ljudski glas ima najviše potencijala u smislu za humor, dok pokušaji dubinske analize uspijevaju jedva zagrebati po površini. Time izvedba svakako biva glumački uspješna, ali idejno zatvorena sama u sebe bez želje i potrebe za komunikacijom.

           Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...