Već 28 godina svaki su studeni i prosinac mučni. Sjećamo se pada Vukovara i Škabrnje 18. 11. da bi se onda 6. 12. sjetili crnog dubrovačkog petka. Kako ne bismo bili žrtve zaborava koji briše naš identitet povodom 28. godišnjice od početka napada na Dubrovnik, a u sklopu programa “Da se ne zaboravi” u drugoj lađi obnovljenog kompleksa Lazareti otvorena je 1. listopada izložba “Dubrovnik, a Scarred City: stradanje i obnova Dubrovnika 1991. – 2000.”. “Scarred city” (ranjeni grad) naslov je UNESCO-ovog akcijskog plana obnove Dubrovnika koji su autori preuzeli za naziv svoje izložbe. Nakon što je prikazana u središtu Ujedinjenih naroda u New Yorku i u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu izložba će se u Lazaretima moći pogledati do 15. veljače 2020. godine nakon čega seli u Bruxelles.
Povodom 40. obljetnice upisivanja Dubrovnika na UNESCO-ov reprezentativni popis zaštićene baštine i povodom 20. obljetnice uklanjanja Dubrovnika s liste ugrožene baštine u Gradu je predstavljena izložba „Dubrovnik, a Scarred City“ koja je osim na ratna stradanja Dubrovnika u Domovinskom ratu usmjerena na brzu i impresivnu obnovu. Prvi put se tako jednim izložbenim projektom stavio naglasak i na razaranja i na obnovu kao i na politički kontekst koji je doveo do razaranja.
Ova je izložba prihvaćena pa tako i prikazana u integralnom obliku kako ju je osmislio autorski trojac: Julijana Antić Brautović, Mato Brautović i Goran Cvjetinović. Na izložbi je radilo oko pedeset suradnika. Bitna je to činjenica s obzirom na to da je prije prikazivanja u UN-u morala ići na odobrenje svim diplomatskim službama. Materijali su u cijelosti prihvaćeni i nije došlo do nikakvih promjena u sadržaju ili cenzura što govori o vrlo ozbiljnom radu profesionalaca koji stoje iza izložbe.
Multimedijalna izložba osim tekstom komunicira i video materijalima i fotografijama. Video materijale je posudio HRT dok su fotografije posuđene iz Zavoda za obnovu Dubrovnika koji je posuditelj mnoštva dokumentacije na kojoj se temelji izložba, a osim njihovih korištene su i fotografije iz Muzeja Domovinskog rat i privatne fotografije Božidara Đukića, Damira Fabijanića, Ana Marie Grill, Petera Dentona, ali i pokojnih Mila Kovača, Pava Urbana i Mira Kernera. Postav izložbe koncipiran je na devet postamenata, otoka koji predstavljaju gradske palače na čijim se krovovima priča priča o stradanju i obnovi.
Jedan od zanimljivijih punktova je interaktivni stol na čijem se ekranu može dobiti niz informacija. Pritiskom na “direct hits” dobiva se uvid u sve direktne pogotke na područje povijesne jezgre od početka listopada 1991. kada je počeo napada na Dubrovnik, preko 11. 11. i doboga tužne rečenice koja prati taj datum „Tuci sve što se miče“ do crnog petka, 6. 12. kada je srpsko-crnogorska vojska pokrenula sveopći napad na Dubrovnik, najstrašniji u njegovoj dugoj povijesti. Tu je moguće dobiti dodatne informacije o pojedinoj zgradi ili dijelu javnog prostora. Nekad je riječ o fotografijama, a nekad i o video snimkama dok tekstovi govore o obnovi: koliko je trajala, tko je obnavljao i na koji način. Tijekom Domovinskog rata na dubrovačkom području poginulo je više od 300 branitelja i civila, svoja ognjišta je bilo prisiljeno napustiti više od 30 tisuća stanovnika, a nanesena je i nemjerljiva materijalna šteta.
Obnova kulturne baštine bila je u centru interesa autora izložbe, ali je bilo nemoguće izbjeći određene političke okolnosti, medijsku propagandu i motive koji su doveli do napada na Dubrovnik. Nije zanemaren niti razvoj ratne situacije u Konavlima, Župi i Dubrovačkom primorju bez koje je nemoguće shvatiti kako je došlo do stravičnog napada 6. 12. Ova priča stoga dobiva još jedan, vrlo važan sloj koji se nikako se bi smio zanemarivati jer stradanje Dubrovnika kreće sa stradanjem njegove okolice.
Autori ne prežu pred postavljanjem jednog od najvažnijih pitanja: Zbog čega se zapravo dogodio napad na Dubrovnik?
„Dubrovnik nije imao niti jedan od onih „problema“ koji su bili službeno proklamirani od Slobodana Miloševića i JNA kao što je npr. zaštita ugroženih Srba jer oni nisu niti živjeli na području Dubrovnika; nije također bilo ni riječi o zaštiti povijesnog srpskog područja jer Dubrovnik to nikad nije bio, nije bilo niti vojnih objekata pa se onda izmislila gotovo montipajtonovska krilatica “Rat za mir”. To je sve prezentirano svjetskoj diplomatskoj javnosti.“ Julijana Antić Brautović
Jedan od zanimljivih artefakata koji nije nužno vezan za obnovu, ali izložbi daje dodatnu dokumentarnu vrijednost jest preslika dokumenta presude časnicima JNA odgovornima za napad na Dubrovnik, generalu Pavlu Strugaru i vice admiralu Miodragu Jokiću. Bile su to prve presude koje su zločin nad kulturnom baštinom osudile kao zločin protiv čovječnosti. Osim ovog još se jedan presedan dogodio u Dubrovniku tijekom rata: UNESCO-vi promatrači su bili u ratnoj zoni za vrijeme trajanja rata tako da su bili svjedoci zbivanja na licu mjesta. Zahvaljujući izvješćima koja su pisali Dubrovnik je nakon 6.12. ušao vrlo brzo na listu ugrožene baštine na kojem nalazio do 1998. godine.
Dubrovnik je i nakon 1998. razmatran za kandidata za listu ugrožene baštine no to se nije dogodilo. Dubrovački gradonačelnik Mato Franković u zadnje dvije godine donio je s gradskim vijećem Grada Dubrovnika nekoliko odluka koje se tiču obračunavanja s masovnim turizmom: smanjen je broja kruzera na dva dnevno, broj stolova u restoranima i kafićima smanjen je za 20 posto, a najnovija odluka odnosi se na zabranu postavljanja novih stolova i stolica u Gradu u idućih pet godina. Osim ovih odluka došlo je i do smanjenja broja bankomata u povijesnoj jezgri pa je tako grad Dubrovnik postao prvi hrvatski grad koji je svojim aktima uredio pitanje postavljanja bankomata kako bi zaštitio UNESCO-vu spomeničku baštinu, a provedba Odluke o komunalnom redu pokazala je izvrsne rezultate. Nakon što je prije nekoliko dana gradsko vijeće izglasalo najveći proračun u povijesti Dubrovnika (čak 44 posto veći od onog iz 2017.) Dubrovnik je dobio novi prostor za rast i razvoj bez trpljenja teških posljedica masovnog turizma.
Nadamo se da će se nakon Bruxellesa ova vrijedna izložba što prije vratiti u Lazarete gdje bi savršeno funkcionirala kao stalni postav druge lađe. Njezina prisutnost u Gradu zacijelo bi mnoge osvijestila i učinila pažljivijima prema baštini koju posve nezasluženo baštinimo.
Anita Ruso