prvo slovo kulture

Dubrovačke ljetne igre: Četverosatni Gospoda Glembajevi papirnati i bez strasti

Gospoda Glembajevi su s više od šezdeset različitih scenskih interpretacija jedan od najizvođenijih Krležinih dramskih tekstova. Iz današnje je perspektive sažimanja i gotovo isključivo vizualnoga načina komuniciranja teže razumljiva privlačnost integralnoga izvođenja složenog tkiva Glembajevih premijerno izvedenih na taraci Umjetničke galerije Dubrovnik u režiji Zlatka Svibena.

Podatnost Krležinih motiva društvene nepravde, zlouporabe bogatstva, neodgovornosti i razuzdanosti te protagonistova otuđenost od vlastitog podrijetla čine tu dramu bezvremenskom, bez obzira na suvremenu nemogućnost zamišljanja jasna i rječita sukoba mišljenja u dugim dijalozima. Krleža gradi glembajevštinu na Ibsenovu tragu. Društveni se čimbenici uspona i padova naglo stečena bogatstva nalaze u biološkome usudu. Detalji iz života brojnih Glembajevih pojačavaju dramsku napetost i raznolikost motiva. Drama je to vječno na rubu sukoba i napetosti, strastvena i erotična, prepoznatljiva u ismijavaju malograđanštine.

Glembajevi u Svibenovoj režiji počinju pomalo trendovski poput La La Landa, seljenjem iz jedne prostorije u drugu i dvadesetominutnim izostankom dramskoga – zamijenjenoga pjevnim dionicama. Čitava je izvedba u klasičnom Svibenovu teatarskom ruhu ambijentalnosti, muzikalnosti i gesti s nedovoljno iskorištenim glumačkim potencijalom. Predstava je to stalnih odgađanja dramskoga sukoba i s malo strasti smještena u funkcionalnu scenografiju slomljena okvira Lea Vukelića.

Svibenova se dramaturška prilagodba nadaje u zadržavanju integralnoga teksta, koji upotpunjuje mnogobrojnim glazbenim brojevima čime se dodatno pojačava dojam sporosti i odgađanja. Nimalo ne ukroćuje Krležinu diktatorsku erudiciju, sintagmu koju je nerijetko u kritikama Krležinih drama koristio Anatolij Kudrjavcev Tolja. Problem takve erudicije krije se u suvremenom kontekstu gdje je teško zamisliti likove koji toliko razgovaraju o osjetilnom i racionalnome, problemima slikarstva i Kantu. Krleži bi prema mojem sudu trebalo pristupiti manje opterećeno.

Tu opterećenost riječima osjetili su i glumci koji su uz oscilacije ipak pokazali suigru, u prvome redu Predrag Ejdus kao Naci Glembay i Mijo Jurišić kao Leone Glembay u komornoj drami usiljene srdačnosti i predbacivanja na kraju drugoga čina. Jurišić se gotovo čitavo vrijeme koncentrirano i hrabro nosio s dvoznačnostima i rastrganošću lika, no nažalost u trenutcima neuroza izvedba mu je suviše bila okrenuta izvanjskim gestama i pokretima, a premalo razumijevanju lika iznutra. U izvedbi koja traje gotovo četiri sata većina se dijaloga izgovara bestrasno i papirnato, na odabran način, ali sa zavidnom koncentracijom i smirenošću. Sestra Angelika (Bojana Gregorić Vejzović) postaje gotovo relikvijom u smirenosti i tišini izvedbe dok je barunica Castelli (Anja Šovagović Despot) njezina suprotnost, odviše jaka u artikulaciji, no bez dubine, snage i erotičnosti iznutra. Glumačka snaga razvidnija je u drugome dijelu predstave koji je življi i dijaloški bogatiji, pojačan korom u uvjerljivoj izvedbi mlađeg naraštaja (Luka Bjelica, Marina Bažulić, Maro Drobnić, Džon Gečević, Šiško Horvat Majcan, Marija Kolb, Stjepan Lach i Karmen Sunčana Lovrić), jednako sugestivnim u ulogama mrtvih duša i gostiju tijekom čitave izvede.

U vrijeme raznoraznih skorojevića Glembajeve ne trebamo izmišljati. Nakon poraća ima ih gotovo svaka hrvatska općina. U takvom kontekstu dubrovački Glembajevi predstavljaju izlog u nekakva prošla vremena velikih erudicija, sukoba i znanja razblažena trendovskim pjesmama i zvucima Zlatka Tanodija. Možda je vrijeme da se Krležu ugradi u današnji afektivni doživljaj svijeta bez deklarativne stilizacije i s dubljom psihološkom potkom.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...