Dubravko Zlatec: Scenarij

Popušio je takvu prekidnu šamarčinu da su mu ljubavni šmrklji razbili staklo na prozoru kuće njegove, sada bivše, djevojke.

Otrpio je to neuobičajeno – prevareni bi obično odvalio dasku s ograde i razbio prokletom jebaču svaki kvadratni centimetar opranog auta, zapalio jednu cigaretu, otpuhnuo nekoliko dimova, a onda nastavio svoj osvetnički pohod prema đubretovom nosu koji još nosi njen miris uzbuđenja – otrpio je to bez previše emocija, zažmirkao je prvo tri puta brzo, pa jednom sporije, pa onda malčice brže, naborao kožu na jagodice, kao da mu je sunce upravo zasjalo u oči, napućio usne, brkovima ovlaš dotaknuo nos, napuhao obraze, kratko ispuhao zrak i rekao uvlačeći zrak, “jebiga”.

I onda je nastala tišina. Tišina koja traje toliko da nije isključeno da u tom trenu vrtite neke filmove, koji bi se mogli nazvati “životnima”, do kraja, pa opet ispočetka, pa radite retrospektivu, pobrojite nagrade, pozitivne kritike, negativne kritike i na koliko ste festivala poslali materijal, pa se pokušavate prisjetiti loših trenutaka, onih zbog kojih ste došli u ovu situaciju, ali ne ide, opet vrtite od početka…

Njegova tišina trajala je točno 5 sekundi i 3 desetinke. Odvratio je pogled s njenog  lica, potražio po podu nevidljive stvari koje je zasigurno ovdje na parketu odložio, posvrbio se  po desnoj strani brade, malo ispod uha, izdahnuo duboko, još jedno “jebiga”, okrenuo se prema vratima i polako, teškim koracima izašao van.

Netko bi potom tražio džukelu da ga nogom izudara, prodavačicu da je izvrijeđa, boga da mu preda heretički popis; netko bi se nalio pa noću ležao nasred ceste čekajući automobil koji brza iznad ograničenja, a potajno se nadao da će proći zaprega s osam konja i da će mu svako kopito barem dva puta razbiti glavu, a kola mu svojim drvenim kotačima s metalnim oplatama ispeglati kašu od velikog i malog mozga; netko bi pak nazvao frenda i pitao ga može li mu srediti nešto dopa.

‘Znaš da sam prestao’.

‘Hepa?’

‘Nemam’.

‘Tablete?’.

‘Jebe me tlak. Nemam druže. Čist sam. Imam za džoint.’ I onda bi zapalio uz kanal, zaboravio na tren da je dobio čizmom u anus, kesio se kao blesavo bijesan pas, dok bi prijatelj jedva razvaljen, smišljao kako da proda četiri hrastove daske i kupi četrdeset panjeva. A onda bi se odjednom rastali i on bi, tako sam, tako spušten, umoran i gladan, zagazio u hladni sječanjski potok i stao razmišljati kako to izgleda kad bezizlaznik stoji na mostu i bulji u tamnosive brzake i grane naplavljenih stabala; netko osmi samo bi pio. Tri, pet, deset dana. Pa pokoji mjesec, pa zasigurno tri mjeseca, godinu,

‘Uuuu, on vam je pijan već dvije godine, gotovo svaki dan. Sjebala ga nepovratno’.

Pije taj čovjek iz dana u dan. Više niti ne zna zašto je počeo. Pije zbog tebe, zbog mene, države, politike, recesije, ponekad, ali u magli, zbog sotonske žene, zbog duga, a još više zbog zabrane točenja na dug, zbog prijatelja koji su ga odjebali mada ne zna zašto. Ponekad i zbog majanskog kalendara, ali nikada zbog potrebe.

Jedan  bi se također napio pa bi palio novčanice, jeo staklo, ljubio pse, na iskap tratio pola litre žestokog, častio cijele birtije, pa se upisivao na dug jer je spalio novčanice, padao na fajruntima pod barske stolice, izazivao bijesove, dobivao čak i metlom po leđima ‘Marš van, đubre jedno pijano, bezobrazno, pička ti materina seljačka!’.

Možda ima, a vjerojatno ima, i onih koji bi ostali trezveni i trijezni, a opet ubijeni do vegetiranja, koji ne jedu. Ne može jesti. Prođe mu mater s loncem punim mirisa. Svakog dana budi ga šunkom ili friškim burekom. ‘Mmmm!’, tko bi ovo odbio? Tko se ne bi iz mrtvih probudio i poželio dobro jutro, a pokojnima ‘Do viđenja, vidimo se, ali nadam se ne ubrzo’? No on niti ne sjedne za stol. Jedva uzvrati pozdrav, obuće jaknu i ode. Brižna mater pokušava razgovarati s njim ‘Što te muči sine?’. ‘Ništa’. ‘Kako ništa, vidim da te nešto muči’. ‘Ne muči me ama baš ništa, mama, dosadna si, pusti me na miru!’.

Drugi bi, opet, s uništenim samopouzdanjem, vječito stajao za šankom, od jutra do mraka, pio tri, četiri kave, pa pivo, pa kavu, pa pelin, pa pivo, pivo, skupljao hrabrost za upuštanje u male razgovore s konobaricom. Strepio bi da se ne zajebe, pa digao glavu u namjeri da zausti, otvorio usta, a onda ih zatvorio, izdahnuo pola života kroz nos i zagrizao gornju usnu. Onda bi naručio još jedno pivo, brzo je popio, platio sve što je danas popio, ostavio tringelt, dobio jedan poluslužbeni osmijeh, a onda, podgrijan tom preko kurca gestom, ipak otišao kući.

Drugi dan bi iznova stao u kut birca, laktove uglavio u svoje udubljenje na tvrdoj površini šanka i nanovo smišljao kako da joj da neki znak koji će mu otvoriti put prema ponovnoj idili.

Pa možda bi bio i jedan od onih koji stoje pod njihovim prozorima i čekaju da se ona pojavi. Ili njena sjena. Ili njen onaj zbog kojeg ga je tako okrutno prenula iz života. Stajao bi zaklonjen grmljem, ujutro, popodne, uvečer, u mrkloj noći, na kiši, na snijegu, na vrelom suncu, na oluji, otrpio grančice i grane koje mu grebu lice, gnjilo i suho lišće, muhe, mušice, prašinu, i prljavu bijelu najlonsku vrećicu. Stajao bi nepokolebljiv. Svaki dan. Svaki dan. SVAKI DAN. Dok ne bi s vremenom shvatio da nje možda i nema kod kuće, niti jednog tog dana, niti će je uskoro biti. Kod njega je.

Onda bi pronašao njegov stan. No tada bi ubrzo bio otjeran, polomljen psihički, polomljen fizički.

Eventualno bi se prije sloma pretvorio u sjenu. Pratio bi je po svud. Na ulici, u bircu, u odlascima i dolascima, na ljetovanju, na zimovanju, proslavama, proštenjima, fukodromima. Smisao više ne bi bio u njoj – ne bi ga zadovoljila ponovno probuđena njena ljubav. Zadovoljštinu i uzbuđenje tražio bi u iščekivanju da će je jednog dana uhvatiti kako se troši s njim. I kad bi ih na kraju ipak uhvatio, preko drhtećih usana prevalio bi nekakvu nerazumljivu psovku, prijetnju ili štoliveć, ostao bi ukopan i tamo stajao sve dok ga ne bi prekrila mahovina, lišče, slojevi humusa i šuma, a iz njega bi vadili naftu.

Netko bi se latio sile. Odvalio je ne časeći ni časa. Snažno. Nasilno-obiteljski ili čisto kafanski. Ubio svaki pokušaj Boga u njoj. I ne bi stajao sve dok ga nečija ruka, boca, letva ili pendrek ne bi skljokali na pod. Odveli bi ga u lisičinama, glavom pritisnutom prema dolje, uz žamor susjeda i prolaznika, plač njene mame i prijetnje njenog oca. Ni u pritvoru, ni na suđenju, ni u zatvoru ne bi promijenio nakanu. I dalje bi maštao kako je ubija, kako joj glavom lupa o zid, kako je davi, za kosu vuče po podu, onako krvavu i ozlijeđenu. I kuje desetke planova. A njega… auuuu. Njega će nožem. Ili još bolje – sjekirom. S leđa. Zabit će mu je odostraga, presječi kičmu i parkirati oštricu u plućima. Onda će sjesti na fotelju, zapaliti cigaretu i mirno čekati da mu oduzmu slobodu. Njemu ionako više ne treba.

Trebor je izabrao neki, recimo sedamnaesti, scenarij. Nešto što im veze sa samoćom, traženjem života u svemiru, povremenim općenjem i uzdasima “jebiga!”.

Dubravko Zlatec

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More