Teško je ostati ravnodušnom nad svim tim bremenom kazališne povijesti i nostalgije u parku Umjetničke škole na čijim se zidovima prije početka Marina Držića – Viktorije od neprijatelja ukazuju glumačka lica svih Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama. Jedno od tih glumačkih lica, Miše Martinović, sjedi u publici. Njegovi su glumački vrhunci obilježili Držića i Igre u zlatnim sedamdesetima i osamdesetima prošloga stoljeća – od nimalo slabašnoga starca i kompleksnog Maroja u punokrvnome Juvančićevu Dundu Maroju na Bunićevoj poljani, snovitog Areteja na tvrđavi Bokar u Parovoj režiji do Frana u Radićevoj Kafetariji na Gundulićevoj poljani.
Viktorijom od neprijatelja u režiji Ivice Boban i dramaturškom oblikovanju Hrvoja Ivankovića odaje se počast našem najvećem komediografu dočaravajući atmosferu grada njegova odrastanja i pjaceta, percepciju danas skučenu u nagurane ugostiteljske objekte. Vizura grada i bogata prošlost Držića na Igrama temeljem su te pomalo obrazovno-docirajuće obljetničke ansambl predstave u kojoj se gradi mnoštvo scenskih simbola, a ne stvaraju se pravi ljudi, reljefni i slojeviti, s privatnim i javnim životima u običnoj, ali i upadljivoj stvarnosti. ‘
‘Sva se pogrešnost krije u vlastitoj prividnoj želji da se čitatelja (i gledatelja) nečemu nauči”, napisaše Čehov u pismu Alekseju Suvorinu. U režijskome i dramaturškom tkanju Držićeva života, njegovih komedija, pastorala, tragedije i urotničkih pisama ima uspona i padova, spretnih i klimavih rješenja, uspjelih portreta i skica, scenskih zbrka s mnoštvom zgodnih trikova koji zaokupljaju gledateljevu pozornost. U ta otprilike dva sata gledamo scene i skice iz Tirene, Novele od Stanca, Dunda Maroja, Arkulina, Skupa, Grižule, Hekube i urotničkih pisama. Problematičnom se u motivskoj nabacanosti pokazuje režijska slikovitost, svojevrsno serviranje sadržaja koje ne raspiruje maštu i ne otvara prostor mnogoznačnosti.
U središtu života i držićevskih fantazija nalazi se izniman Ozren Grabarić koji vješto balansira s likovima pisca, Negromanta, Pometa, Stanca, Skupa i Grižule. Njegova je izvedba sačinjena od nepresušna bogatstva hoda, mimike, glasa i geste vječno na samome rubu karikaturalnosti. Najviše domete ostvaruje u interpretaciji Skupa, živopisnog u konvencionalnosti s tipiziranim pretjerivanjem svojstvenim renesansnoj dramaturgiji.
Čitavu izvedbu Grabarić gradi precizno, koncentrirano i dosljedno sve te različite osobnosti i simbole. Oko njegovih glumačkih skica rastvara se pastorala, karneval i suvremeni konteksti. Maro Martinović i Branimir Vidić Flika donose uspjele portrete i skice životnih suputnika i Držićevih likova. Likovi Doris Šarić Kukuljice imaju snažan pečat glumičine ličnosti. Efektne izvedbe obogaćene raznoraznim motivima razvidne su u mlađem naraštaju glumišta, ponajprije u nastupima Jure Radnića, Romana Nikolića, Nike Lasić i Glorije Dubelj.
U dugom traganju za punokrvnim i snalažljivim Držićevim likovima u teatru i na Igrama, obljetnički smo dobili mudro i zaigrano osmišljen kompendij piščeva života i stvaralaštva s mnoštvom oscilacija i reminiscencija. Usprkos tim usponima i padovima, Viktorija od neprijatelja ukazala je kako Držićev svijet uživa pravo na suvremenost i slobodan hod od komične raspojasanosti do tjeskobne zamišljenosti. Poticaj je to za daljnjim vještim, osebujnim i sofisticiranim čitanjem Držića izvan obljetnica.
Anđela Vidović