“Drvo i ja smo jednostavno kliknuli”: Duško Šarić-Kovačić oduševljava idejama i dizajnom

Škrinje, lampe i drugi predmeti u kojima najčešće kombinira drvo i metal Dušku su dugo bili omiljeni hobi, ali su s vremenom, nakon puno truda i ulaganja, prerasle u posao u kojem njegovo promišljanje o prostoru i odnosu među predmetima dobiva stvarnu dimenziju.

Kao majstor tona i polaznik studija za inženjering tontehnike te primjenjive akustike i elektroakustike, Duško Šarić-Kovačić pokušao je ostvariti svoj tadašnji ultimativni san – kreiranje vlastitog savršenog zvučnika. U tom omiljenom sportu svih zaljubljenika u glazbenu produkciju dogodio se, priča nam, i veliki “klik”, koji ga je odveo u daljnje eksperimentiranje s drvom i metalom, a drvodjeljstvo mu je postalo omiljeni hobi.

Oduševljenje okoline postalo je ohrabrenje za daljnje pothvate, ulaganja u edukaciju su se nastavila i Duško je danas, kako to volimo reći, “novo, uzbudljivo ime” domaćeg dizajna, čovjek koji osjeća drvo i od njega radi čuda te se pod imenom Virtuiz polako, ali sigurno probija na tržištu. “Najveći gušt kod rada s drvetom je ta njegova toplina i miris, tekstura koju osjetiš prelaskom dlanova njegovom površinom, jednostavno simbioza između komada kojeg se obrađuje i onoga tko tim procesom upravlja. Vježbanje fokusa i taj meditativan efekt svakako su dodatna razina zadovoljstva”, priča nam Duško Šarić-Kovačić.

“Radionica ili kutak u kojem skiciram je vrlo osoban prostor. Mjesta gdje doslovno nastupa odustnost iz ove dimenzije. Godinama sam razvijao dar za koji sam mislio da ga svi u startu posjedujemo, trodimenzionalna vizualizacija u glavi. Skaliranje objekata, manipulacija plohama i njihovo kombiniranje unutar nekog zamišljenog prostora. Dosta kasno sam shvatio da velika većina ljudi jednostavno nemaju tu mogućnost a ja sam ju uzimao doslovce zdravo za gotovo i na neki stanoviti način time ju zanemarivao. U tom modu ja jednostavno toliko duboko uronim u trodimenzionalnost predmeta da gotovo osjetim njegov oblik i teksturu. To bih mogao poistovijetiti sa samom meditacijom, učinak je gotovo isti, umirujući, rasterećujući, hedonistički a ponekad iz toga proizađe ideja koja izrodi predmet i nađe svoje mjesto u nekom stvarnom prostoru”, kaže nam o potrebi za stvaranjem koju je na neki način naslijedio.

“Zapravo, to čime se ja bavim nije klasična stolarija, prije bih to nazvao dizajnerskim drvodjeljstvom. Zadnjih nekoliko godina i sam se preispitujem gdje je zapravo početak te sklonosti stvaranju ideja te u konačnici predmeta. Odgovor je cijelo vrijeme bio ispred nosa – djed. Moj imenjak djed je bio profesor likovne umjetnosti, a u privatno vrijeme kod kuće kipar, slikar, stolar, bravar, vrtlar. Doslovce sve što ga je okruživalo je upotrijebio kao platformu za svoj kreativni izražaj. Kreativac s apsolutnom slobodom inteligencije i upornosti. Kuća i okućnica su bile prepune ukrasno uporabnih predmeta od drveta, metala i kamena, a dječački život u takvom okružju svakako je usadio inicijalnu iskru za moje kasnije samootkrivenje. Nakon djedove smrti nastupa razdoblje inkubacije, selidba kod majke i novostečenog očuha, podosta komplicirani obiteljski ne odnosi, a pubertet i vrlo nemiran, znatiželjan duh su doprinijeli želji za nekakvim bijegom od stvarnosti”, kaže Duško i dodaje da je glazba iz tadašnjih kompjutorskih igrica bila njegov prvi kreativni “outlet”, a protokom vremena i tehnološkim napretkom ideje su imale sve veće apetite te je njihova realizacija zahtjevala znanja koja kod nas u tadašnja vremena nisu bila pokrivena niti jednom obrazovnom institucijom.

Metal kao važna nadogradnja

“Time sam sa afinitetima prema produkciji došao pred zid. U tom razdoblju prošao sam i obiteljsku tragediju, majčinu smrt nakon koje odlazim za Frankfurt, doslovce trbuhom za kruhom. U Njemačkoj sam bio smješten kod tete i tetka, starijih ljudi bez djece. Tetak je bio majstor, bravar i profesionalan varioc koji je imao poveću radionicu u kojoj bi nakon redovnog posla i vikendima radio svoj drugi posao, umjetničku bravariju. Kovane ograde, rukohvati, vrata, sve je to bilo izrađeno od metala, a nakon djeda, koji je primarno koristio drvo, ovdje se kovao i obrađivao metal. Manipulacija materijalom je bila nešto sasvim drugačije, potpuno novi svijet za promatranje i učenje. Za razliku od drveta, kod metala je varenjem uvijek postojala opcija ponovnog spajanja krivo odrezanog materijala, to je bila moja prva impresija”, priča Duško.

“Jednostavno toliko duboko uronim u trodimenzionalnost predmeta da gotovo osjetim njegov oblik i teksturu. To bih mogao poistovijetiti s meditacijom”

“Kod metala sam vrlo brzo postao svjestan vlastita neiskustva. Otkrivenje i izazov u isto vrijeme. Kad u radionici nije bilo posla, eksperimentirao sam strojevima i alatima i tako napravio svoj prvi stol, ogromno ogledalo, nosače za zavjese, stalak za hi-fi komponente… Ukratko, ovladao sam tehnikama obrade metala. Paralelno s pričom o metalu sam kroz časopise o produkciji glazbe saznao za program izobrazbe za inžinjere tontehnike i primjenjive akustike/elektroakustike te upisao produkciju zvuka. Tijekom studija sam fakultativno proučavo građu zvučničkih kutija, nekako mi je to bila misterija, jer sam kao fan dobrog zvuka i ljubitelj hi-fija želio naučiti tajne izrade vrhunskih zvučnih sustava, kako bih jednom mogao sam napraviti svoj idealan zvučnički sistem. Po završetku studija, 2006. godine, vratio sam se u Hrvatsku i zaposlio u privatnoj produkcijskoj kući. Uskoro sam otvorio vlastitu firmu, a u novosagrađenoj kući na periferiji Zagreba krenuo s prvim ozbiljnijim projektom, izgradnjom vlastitog tonskog studija”, kaže.

“San svakog producenta je imati svoj vlastiti studio sa što bolje dizajniranim zvučnim sustavom. Tu nastupa prvo konkretno kombiniranje ideja, znanja i materijala s prvim vidljivim rezultatima. U tom trenutku izrade, između mene i drva se jednostavno dogodio klik. Kombinacija drveta i raznih vrsta metala je na kraju dala vizualno lijep, organski uređen i funkcionalan kućni tonski studio koji je ujedno i unikat po konceptu te samoj izvedbi. Ohrabren tim pothvatom, krenuo sam u daljnje eksperimentiranje s vlastitim kućnim prostorom. Zidna ugradbena TV stijena, priručna lounge kuhinjica, walk in closet s ladičar ogledalom, baldehin (cijelosobni krevet u spavaćoj sobi), velike samostojeće lampe, male stolne lampe, unikatne drvene škrinje su samo neki od predmeta koji su se u tom periodu zaredali i popunili gornji kat kuće. Sve nakon toga je bilo razdoblje u kojem je drvodjeljstvo preraslo u lijep hobi, a mnogobrojne sugestije prijatelja i posjetitelja su me navele da počnem malo ozbiljnije razmišljati o cijeloj toj priči”, opisuje nam Duško svoj trnoviti, ali ustrajni put prema svom današnjem poslu.

Duško je mogućnosti drva otkrio izrađujući namještaj i predmete za vlastitu kuću

Koliko god kreativna i uzbudljiva bila sama izrada, plasman njegovih unikatnih predmeta ipak je, na kraju krajeva – posao, nešto u čemu nema zaleđe, već viziju i kvalitetu. “Solo igrač u svijetu drva u 2020. je vrlo zanimljiva igra, ja ju sve više tako počinjem doživljavati. Konkurencija je velika, ali ono što je tu najbitnije je samo targetiranje i realnost, strpljenje u očekivanjima. Primjerice, ideja o velikom industrijskom pogonu s consumer grade namještajem kakvog imamo u velikim trgovačkim lancima namještaja je za mene je neprihvatljiva. Iverali, koje oni koriste kao primarnu sirovinu zapravo su drveni otpad polijepljen u ploče. Samo drvo kao sirovina nije jedino što se nalazi u hodogramu Virtuiza, tu su metal, kamen i staklo koji definitivno doprinose raskoši koju tek treba početi koncipirati na višoj razini. Ideja je najbitnija, ona mora biti izvorna i tvoja. Danas je puno onih koji tuđe ideje kopiraju i prezentiraju ih pod svoje, to sam osjetio čak i na vlastitoj koži no, život je škola, a ideje se čuvaju i ne pokazuju svakome”, mudro će Duško.

Filozofija oko stila života

“Neke od glavnih tehnika koje koristim su paljenje i četkanje drveta. To drvetu daje reljef, rustikalnu teksturu i određenu organsku, toplu dimenziju. Većina današnjeg obrađenog drveta je zaglađena i tretirana glossy glazurama i lakovima. Meni osobno drvo djeluje toplije kad se izbočine i godovi mogu osjetiti. Što se samih alata tiče, tu imamo osnovan set, precizna industrijska pila velike snage s mogućnošću kutnog rezanja, ravnalica, debljača, tračna pila, dosta ručnog alata, brusilice, glodalice te nezaobilazne stege kojih nikada nije dosta. To je jedna cijela filozofija oko stila života, jer način na koji se predmeti međusobno uparuju u prostoru govori puno o nama i predstavlja stanoviti izazov. Zapravo, možda najveći izazov je skladno popuniti prazan prostor i dati mu dimenziju toplog doma, a kad predmete još izradiš sam, to svakako dodatno implicira neko dodatno osobno zadovoljstvo, jer ono je pogonsko gorivo i motiv za ići dalje i otkrivati nove oblike i tehnike”, kaže nam te napominje da mu se široki spektar interesa u jednom trenutku pokazao kao dvosjekli mač i neko vrijeme bio glavna prepreka u brzini realizacije.

“Način na koji se predmeti međusobno uparuju u prostoru govori puno o nama i predstavlja stanoviti izazov”

“Morao sam ambicije suziti na takozvani incijalni set luksuznih linija proizvoda, to je prva stepenica na putu razvoja. Kvaliteta, robusnost i pomalo pomaknute ideje su ponekad dosta komplicirane na putu od sirovine do konačnog proizvoda gdje kvaliteta predstavlja apsolutan prioritet. Moderne vile, hoteli, plovila i turističko-ugostiteljski segment na višoj razini su target. Klijenti koji žele unikatne egzote koje će im vizualno podići prostor na jednu sasvim novu razinu. Najveća nagrada meni kao dizajneru i proizvođaču predmeta je kad netko poželi moj predmet uslikati i pokazati nekom drugome. Tu znaš da se trud isplatio”, priznaje Duško Šarić-Kovačić.

A među svim tim hvalospjevima o drvu, zanimala nas je i ona manje lijepa strana. Ipak je riječ o materijalima koji, najblaže rečeno, imaju svoj karakter. “Kod velikih serija je to svakako prašina i faktor fizičke ozljede, jer drvo u svojem neobrađenom obliku obiluje špranjama i oštrim ivicama koje katkad mogu prouzročiti i ozbiljnije ozljede. Nadalje, u samom tom procesu ne tako velika radost je opasnost rada s industrijskim pilama velike snage gdje je i najmanja defokusiranost predstavlja potencijalnu šansu za prečac u trajnu invalidnost. Stara narodna stolarska kaže da prst ne pada daleko od pile!”, zaključuje.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More