prvo slovo kulture

Društvu hrvatskih književnika prijete deložacijom

 Društvo hrvatskih književnikaJako sam zapustio novinarski posao. Iz redakcije su mi počeli prijetiti da će mi dati otkaz jer ništa ne radim. Da ima mnogo mladih novinara punih energije koji bi me rado zamijenili.

Lagano sam se uplašio, taj novinarski posao jedini mi je izvor prihoda. Odavno sam potrošio novac dobiven od književne nagrade „Drago Gervais“. Tih dvadeset tisuća kuna uspio sam rastegnuti na skoro pune dvije godine. Rekao sam da ću raditi što god treba, ići i na jebene presice, samo neka mi ne otimaju kruh iz ruku. Ionako mi već prijeti deložacija iz stana zbog neplaćenih računa.

– E, onda će ti ova tema odlično sjesti… I Društvo hrvatskih književnika žele deložirati iz njihovih prostorija na Trgu bana Jelačića – odvratila je urednica. – U vezi toga su sazvali presicu sutra u pola jedanaest u DHK. Otiđi na to i napiši koncizan izvještaj, nemoj ništa ispustiti.

-Da, hrvatske književnike žele izbaciti na ulicu. Očito ćemo i mi pisci, po uzoru na branitelje, morat razapet šator ispred Ministarstva kulture u Runjaninovoj. Ma, to treba… Šator pred Ministarstvo i ne micat se dok ne ispune sve zahtjeve… Neka te zahtjeve osmisli član predsjedništva suprotnog tabora Društva pisaca, Roberet Perišić, on u tom ima iskustva, on je već jednom izložio prsa u borbi za prava pisaca… Volio bih u tom šatoru dočekati Badnjak. Dolazili bi nas snimati novinari… Bila bi to ujedno i odlična promocija hrvatske književnosti. Pod tim šatorom pisci bi svaku noć uz vatru mogli čitati ulomke iz svojih romana u nastajanju… Predložit ću tu ideju Pavlu Svircu. Njemu su ionako doma već isključili struju – raspričao sam se.

Tu istu večer blago sam se zapio i iduće jutro nisam čuo zvonjavu sata. Probudio sam se u deset i dvadeset. Nije bilo šanse da stignem na virijeme na presicu!

Ko za kurac, tramvaj sam čekao skoro dvadeset minuta. U prostorije Društva hrvatskih književnika upao sam taman kad je presica završavala. Oblio me hladan znoj… Što ću sad, majko! Izgubit ću posao! Ne smijem to dopustit!

Panično sam počeo zagledavat u novinare koji su izlazili s presice. Face su im bile zadovoljne nakon savjesno obavljenog posla. Onda sam među novinarima spazio Feđu Gavrilovića. On je ovu temu očito došao popratiti za Vijenac.

Na hodniku sam maltene kleknuo pred njega, molio ga da mi ustupi na desetak minuta svoj novinarski notes… Samo da nabrzinu prepišem njegove bilješke sa presice. Osjećao sam se kao da me netko vratio trideset godina unazad, kao da sam ponovo na školskom hodniku i žicam nekog štrebera da mi dade da nabrzinu prepišem njegovu domaću zadaću. Feđa se krzmao.

– Zašto bih ti dao… Ja sam se potrudio…

Obećao sam mu da ću ga zauzvrat upoznat s jednom zanosnom rođakinjom od slikara Tartalje koja ljetuje u Sumpetru pored Omiša. Samo neka mi nabrzinu prepriča što su govorili na presici.

– Ajde, okej…

– Pljuni!

– Ovak… Ovaj tu prostor pola je bio narodan, pola u vlasništvu nekih autrijskih buržuja. Od petog prosinca ona narodna polovica postala je državna. Gradu Zagrebu je dat taj prostor. Društvo književnika dobivalo je od Grada uplatnice za troškove. I onda su uplatnice prestale stizati. Da bi nakon nekoliko mjeseci dobili obavijest o deložaciji.

– Uh, jebote… – huknuo sam u vršak olovke kojom sam sve zapisivao.

– Ali probem je što prostorije zapravo nisu vlasništvo Grada, nego države. Zato je na presicu i došla glasnogovrnica iz državnog ureda, tvoja imenjakinja Željka Šaponja. Ona je izjavila da država želi da prostor ostane književnicima…

– Tko je osim nje govorio na presici?

Petrač. On je predložio da se obešteti vlasnika nekretnine. Da se vlasniku (državi) dade neke druge nekretnine, a da ovaj prostor na Trgu ostane književnicima…

– Znači, pronaći će se riješenje?

– Nemam pojma… – promrsio je Feđa.

Pogled mu je odjednom prekrila neka sjenka bijesa.

– Što se mene tiče, neka ih odmah izbace! Tako su i oni, ti naši hrvatski književnici, početkom devedesetih izbacili iz ove prostorije spomen ploču sa imenima svojih kolega, Cesarca, Price, Keršovanija! Koje su fašisti streljali u Kerestincu! Jako kolegijalno! Neka sad izbace i njih, bolje nisu ni zaslužili! – dok je to izgovarao, Feđina bradica zaiskrila je poput Lenjinove bradice. Ili Mojsijeve dok je u gnjevu proklinjao bezbožnike.

Sve sam to stenografski bilježio u notes. Znao sam, spašen mi je posao. Niti mene neće deložirati.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...