Društvo – arteist https://arteist.hr prvo slovo kulture Thu, 25 Apr 2019 14:22:39 +0000 en-US hourly 1 https://wordpress.org/?v=5.1.1 Ovo nije analiza debate Žižek-Peterson https://arteist.hr/debata-stoljeca-peterson-zizek/ https://arteist.hr/debata-stoljeca-peterson-zizek/#respond Thu, 25 Apr 2019 13:15:36 +0000 https://arteist.hr/?p=19566 Jordan Peterson i Slavoj Žižek u debati stoljeća kao puka zabava za mase freak-showa u koji se pretvorila Zapadna civilizacija.]]>
„Debata stoljeća“ između Jordana Petersona i Slavoja Žižeka – uspoređivana s nekim od znamenitih intelektualnih okršaja održanih u posljednjim desetljećima, poput debate Foucault-Chomsky iz 1971. godine, s kojom ima nekih sličnosti, ali i ključnih razlika – konačno je završila.

Po općemu suglasju visokotiražnih medija i društvenih mreža, pobjednik debate, ako se o pobjednicima i poraženima na debatama može govoriti, a trebalo bi, jer ako se ne može, čemu onda sve ovo, bio je Žižek. Više je razloga zašto je Žižek odnio pobjedu, ali jedan od njih jest i u njegovoj verbalnoj i misaonoj raspršenosti naspram Petersonove fokusiranosti. S multidimenzionalnošću i simultanizmom raznorodnih rukavaca Slovenčeve misli Kanađanin sklon katalogiziranju argumenata nije se mogao nositi. Iako je Peterson mirne duše mogao upitati Žižeka što on to konkretno uopće zagovara, u društvenome, političkom, kulturnome i inim smislovima, Žižek to nije dopustio, smještajući Petersona opetovano u položaj koji je zahtijevao samoobrambene i samoopravdalačke reakcije.

Žižekova pobjeda nije izborena odgovorima na Petersonova ili moderatorova pitanja, nego pitanjima koja je sȃm postavio Petersonu (tko su postmoderni neomarksisti; zašto pospremanje vlastite sobe mora prethoditi popravljanju svijeta, ne mogu li se ti procesi odvijati simultano; ako jastozi i imaju hijerarhiju, sumnjam da glavni jastog ima neki autoritet), pa bi se moglo reći da je Žižek nastupio sokratovski, dok se Peterson, unatoč tome što je na neka pitanja elokventno odgovorio (primjerice, proglasivši „postmodernim neomarksistima“ – iako je taj pojam manjkav – one koji su univerzalizirali Marxova načela vezana uz materijalno i primijenili ih na sve aspekte ljudske egzistencije), svejedno proveo kao oni nevoljni sporedni likovi s kojima lik Sokrata dijalogizira u Platonovim knjigama.

Jer onaj tko se u bilo kakvoj raspravi uspije postaviti kao Sokrat, taj teško može izgubiti: postavljajući sugovorniku pitanje za pitanjem – pri čemu su ta pitanja istodobno u funkciji polemiziranja i navođenja sugovornika na ono što sokratovac vidi kao točan odgovor – neovisno o tome uplete li se sugovornik u mrežu vlastitih proturječja ili iznađe točku oko koje se obojica mogu složiti, kao što je bio slučaj prije nekoliko dana, sokratovac u svakome slučaju dobiva. Žižek je, ukratko, nadsokratirao Petersona.

Kako pobijediti u debati

Na tomu se tragu može zaključiti i kako je u  raspravama ovakve vrste, na neki način, pobjednikom uvijek onaj tko je veći idealist. Dobro, i načitanost, inteligencija, poznavanje teme i retoričke vještine također imaju određenu važnost, ali ključan je tip pogleda na svijet koji govornik u debati uspijeva demonstrirati, čineći sebe prijenosnikom nečega većega od sebe sama, apsolutnog, pa i umno nedohvatnoga; svojevrsnoga sublimnog ili u punini nepojmljivoga Ideala. Tko se lakše preobražava u instrument onoga što vidi kao Istinu, taj eksplicitno ili implicitno postavlja najširi zamisliv misaoni okvir unutar kojega se rasprava uopće i može odvijati, pa se sugovornik nužno pretvoren u zamorca koji mahnito trčkara unutarnjom stranom kotača, zaključan u svojemu kavezu.

Samopouzdana sveobuhvatnost kojom je Žižek isijavao na ovoj debati, a zahvaljujući kojoj je – navedimo samo jedan primjer – i kršćanski apologet John Lennox prije desetak godina bez problema smazao ateističkog celebrityja Richarda Dawkinsa, nije karakteristična samo za pripovjedače onoga što je Lyotard nazvao „velikim pričama“, poput komunizma i liberalizma s jedne, ili kršćanstva i islama s druge strane, nego i pripovjedače „malih priča“: nije li upravo Michel Foucault svojim dubokim uvjerenjem i ciceronskom obranom koncepta relativizma kao stvarnosne bȋti – dakle, naizgled paradoksalnom „velikom malom pričom“ – porazio Noama Chomskog na prethodnoj „debati stoljeća“, 1971. godine?

Veće šanse za pobjedu ima i onaj tko je sigurniji u ono što govori, pa čak i ako zastupa tezu o nemogućnosti bivanja sigurnim u bilo što. Bolje sigurnost u nesigurno, nego nesigurnost u sigurno.

Ljudska narav između marksizma i kapitalizma

Ako iz susreta ove dvojice intelektualaca treba izdvojiti jednu misao, to je ona o kojoj sam uoči debate slučajno i sȃm pisao, dok ju je sada naglasio i Žižek: aktualni globalni establišment kojem su i Peterson i Žižek suprotstavljeni krasi kombinacija svojstava koje navedeni dvojac pripisuje vlastitim vizijama najveće prijetnje za opstanak donekle prihvatljiva svijeta koji nastanjujemo: „krupnoga kapitala“ s jedne i „postmodernog neomarksizma“, s druge strane.

Što to znači? Najjednostavnije rečeno, da iza svega onoga protiv čega je Peterson prosvjedovao u trenucima stjecanja slave, a što predstavlja (zlo)duh vremena na zapadnjačkim sveučilištima i u društvu općenito (politici, medijima, kulturi), poput idolizacije svakovrsne fluidnosti i nestalnosti, od one „rodne“ pa nadalje, ali i fanatičnog prigrljivanja Drugoga i odbacivanja vlastita kulturno-civilizacijskog nasljeđa, a što iz dana u dan poprima sve bizarnije oblike, stoji globalna, izvorno zapadnjačka financijska elita, kojoj nije bitan sadržaj onoga što se propagira, već nuspojava tih kulturnih i idejnih fenomena: naime, perpetuiranje kruga trošenja. Fluidno biće lišeno odveć individualističkih karakteristika u tome je smislu itekako poželjno, jer gubeći sve ostale identitete, poprima samo jedan, obuhvatan, cjelovit identitet Potrošača.

Budući da se čitav koncept dekonstrukcije ljudske prirode, koji leži u temelju ljudskopravaške ideologije političke korektnosti, a koji kao krajnjemu cilju stremi trans- i posthumanizmu, oblikuje oko zamisli rekonceptualizacije bȋti ljudskosti, čini se da bi više smisla imalo kada bi tema debate održane 2019. godine – umjesto međuodnosa kapitalizma, marksizma i sreće – bila ona o kojoj su 1971. raspravljali Chomsky i Foucault, naime: postoji li ljudska narav doista, ili je riječ o fikciji, fabrikaciji, konstruktu?

O odgovoru na to pitanje – čiji se novi razmjeri davne 1971. nisu mogli niti naslutiti – ovisi i opravdanost, pravednost, i, dakako, potencijalna štetnost intelektualnih tendencija suvremenog Zapada, uslijed kojih i Žižek i Peterson u akademskome kontekstu postaju sve izoliranijima.

Zrcalo društvenih promjena

Ali najveća razlika između dviju „debata stoljeća“ nije u samim izlagačima, već u njihovoj publici.

Dok su raspravi iz 1971. godine nazočili hipi-intelektualci i pretenciozno neobrijani studenti, publika iz 2019. godine bila je ovijena tamom dvorane te, kako i priliči generaciji stasaloj u anonimnoj virtualnosti internetske kulture, nevidljiva. Nazočnost te publike bila je, međutim, znatno osjetnija negoli je to bio slučaj s publikom iz 1971. godine. Suvremena publika se, naime, svojim intervencijama svako toliko uključivala u raspravu, od ekstatičnoga pljeska ili glasnoga odobravanja, pa do smijeha kojim bi ponekad počastili Žižeka i Petersona: auditorij tijek debate nije usmjeravao samo na završnome dijelu s pitanjima, kako je to bio slučaj 1971., nego je neprestance pokušavao utjecati na nj.

Kao da je riječ o kakvome spektaklu s višekratnim presvlačenjem u zapozorju i vatrometom na svršetku, ponašanje publike iz 2019. više od nijansiranih rasprava Chomskoga i Foucaulta i Žižeka i Petersona svjedoči o korjenito izmijenjenom intelektualnom krajobrazu Zapada u 21. stoljeću. Netko će reći da tome nije tako zbog protoka vremena, nego zbog mjesta održavanja debate: prošlostoljetna je, naime, bila u Europi, a ovogodišnja u Sjevernoj Americi. Ta pretpostavka samo je djelomice ispravna, jer svijet je danas unificiraniji nego prije pola stoljeća: dok istočnjaci migriraju sve zapadnije, amerikanizirani Zapad migrira sve istočnije.

Dehijerarhizacijom, liberalizacijom i demokratizacijom, pa i digitalizacijom i spektakularizacijom visoke kulture dobili smo – umjesto intelektualizacije banalnih konteksta – banalizaciju onih intelektualnih. Zato „debata stoljeća“ danas više nije, kao 1971., elitistički događaj s elitističkom publikom, nego puka zabava za mase, samo još jedna točka u freak-showu u koji se pretvorila zapadna civilizacija.

Matija Štahan

 

]]>
https://arteist.hr/debata-stoljeca-peterson-zizek/feed/ 0
Portreti: Društveno osviještene drame Sidneya Lumeta u kinu Tuškanac https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/ https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/#respond Mon, 22 Apr 2019 11:00:48 +0000 https://arteist.hr/?p=19547 U kinu Tuškanac održava se velika retrospektiva poznatog američkog redatelja i scenarista Sidneya Lumeta. Bit će prikazano 11 naslova.]]>
Od utorka, 23. travnja do ponedjeljka, 29. travnja u kinu Tuškanac održava se velika retrospektiva poznatog američkog redatelja i scenarista Sidneya Lumeta, autora čuvenog po djelima kao što su Dvanaest gnjevnih ljudi, Pasje poslijepodne, TV-mreža, Serpico i drugi. Ukupno će biti prikazano 11 naslova, a uoči prve projekcije uvodnu riječ o redateljevu stvaralaštvu održat će filmski kritičar Josip Grozdanić.

Program započinje u utorak, 23. travnja u 19 sati redateljevim prvijencem, impresivnom komornom sudskom dramom Dvanaest gnjevnih ljudi (1957), nagrađenom Zlatnim medvjedom na filmskom festivalu u Berlinu. Iako u vrijeme premijere nije ostvario uspjeh na kino-blagajnama, film se danas drži jednim od najuspjelijih filmova svih vremena, a lik porotnika br. 8 uvršten je na listu 100 najvećih filmskih junaka Američkog filmskog instituta.

U srijedu je na rasporedu izvrsna triler-drama Kritična točka (1964), jedno od najuspjelijih ostvarenja hladnoratovske tematike koje je zbog antologijskog filma Dr. Strangelove… (1964) Stanleya Kubricka u ono vrijeme ostalo u sjeni, dok u nastavku večeri slijedi psihološka krimi-drama Uvreda/Zločin (1973), karakterna studija policijskoga narednika u kojoj je glavnu ulogu ostvario Sean Connery.

Četvrtak donosi dramu Dugo putovanje u noć (1962), vjernu adaptaciju istoimenog kazališnog komada Eugenea O’Neilla, autobiografskog djela u kojem je O’Neill dao intrigantan prikaz razjedinjene obitelji koju uništavaju međusobne svađe, ogorčenosti, zamjeranja i zavist. Lumetov film nagrađen je u Cannesu, dok je Katherine Hepburn osvojila nominacije za Oscara i Zlatni globus u kategoriji najbolje glavne glumice.

U petak je na programu kultna biografska krimi-drama Pasje poslijepodne (1975), nagrađena Oscarom za najbolji izvorni scenarij, dok je Al Pacino nagrađen nagradom BAFTA za najboljeg glumca. U nastavku večeri slijedi Brdo (1965), ratna drama nagrađena u Cannesu za najbolji scenarij koja je publici ponudila beskompromisno brutalan prikaz zbivanja u britanskom vojnom zatvoru tijekom Drugog svjetskog rata u Sjevernoj Africi.

Subota donosi dramu Čovjek iz zalagaonice (1964), za koju je sjajni Rod Steiger osvojio Srebrnog medvjeda te nominacije za Oscara i Zlatni globus, dok je redatelj u Berlinu ovjenčan posebnim priznanjem FIPRESCI-ja. U nastavku večeri slijedi TV-mreža (1976) crnohumorna satira nagrađena brojnim Oscarima, Zlatnim globusima i nagradom BAFTA za najboljeg glumca, koja je Peteru Finchu dodijeljena posthumno.

U nedjelju je na programu Gospodar grada (1981), krimi-drama temeljena na istinitim događajima te na stvarnom liku njujorškom policajca, o hipokriziji u policijskim redovima. Tematikom sličan redateljevom remek-djelu Serpico, film je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija, tri Zlatna globusa, dok je na filmskom festivalu u Veneciji ovjenčan nagradom Pasinetti za najbolji film.

Program završava u ponedjeljak projekcijom filma Zmijska koža (1960), drame temeljene na kazališnom komadu Tennesseeja Williamsa u kojoj glavne uloge tumače Marlon Brando i Anna Magnani, te sudske drame Presuda (1982), koja je uz nominaciju za Oscara i Zlatni globus u pet kategorija, ostvarila veliki komercijalni i kritičarski uspjeh, dok je Paul Newman ostvario jednu od najboljih uloga u karijeri.

Raspored prikazivanja:

Utorak, 23. 4.

19:00   Uvod: Josip Grozdanić, filmski kritičar

Dvanaest gnjevnih ljudi / 12 Angry Men (1957), 96′

Srijeda, 24. 4. 

19:00   Kritična točka / Fail-Safe (1964), 112′

21:00   Uvreda/Zločin / The Offence (1973), 112′

Četvrtak, 25. 4.

19:00   Dugo putovanje u noć / Long Day’s Journey into Night (1962), 174′

Petak, 26. 4.

19:00   Pasje poslijepodne / Dog Day Afternoon (1975), 125′

21:00   Brdo / The Hill (1965), 123′

Subota, 27. 4.

19:00   Čovjek iz zalagaonice / The Pawnbroker (1964), 116′

21:00   TV-mreža / Network (1976), 121′

Nedjelja, 28. 4.

19:00   Princ grada / Prince of the City (1981), 167′

Ponedjeljak, 29. 4.

19:00   Zmijska koža / The Fugitive Kind (1960), 119′

21:00   Presuda / The Verdict (1982), 129′

Cijena ulaznice je 20 kuna, za članove 10 kuna.

Program kina Tuškanac realiziran je zahvaljujući potpori Gradskog ureda za kulturu i Hrvatskog audiovizualnog centra.

kinotuskanac.hr

 

]]>
https://arteist.hr/portreti-drustveno-osvijestene-drame-sidneya-lumeta-u-kinu-tuskanac/feed/ 0
Pitanje urbanog identiteta – Skopje i makedonski paviljon s Venecijanskog bijenala arhitekture 2018. https://arteist.hr/skopje-i-makendonski-paviljon-arhitekture-mozemo-li-nesto-nauciti-iz-ovog-primjera/ https://arteist.hr/skopje-i-makendonski-paviljon-arhitekture-mozemo-li-nesto-nauciti-iz-ovog-primjera/#respond Mon, 22 Apr 2019 07:55:36 +0000 https://arteist.hr/?p=19553 Nakon šestomjesečno predstavljanje u Veneciji, makedonski paviljon s Venecijanskog bijenala arhitekture 2018. može se vidjeti u MSU Skopje.]]>
Nakon šestomjesečnog predstavljanja u Veneciji, makedonski paviljon sa 16. Venecijanskog bijenala arhitekture 2018. „Oslobađanje prostora“ (Freeingspace) može se vidjeti tamo gdje je i začeta njegova ideja –u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju. „Oslobađanje prostora“ otvara pitanja vezana uz nasilne transformacije urbanog skopskog identiteta kao rezultat projekta Skopje 2014.

Venecijanski bijenale njeguje i temelji se na projektima koji istražuju kontradikcije u aktualnoj arhitektonskoj produkciji, a odnose se na teme koje prolaze kroz fizički fenomen arhitekture. Iako lokalni, mnogi su primjeri pružili priliku za plodonosan doprinos sadržaju glavne teme Freespace. Prostor, slobodni prostor i javni prostor, mogu otkriti prisutnost ili odsutnost arhitekture, a kustosice, irske arhitektice Yvonne Farrell i Schelly McNamara koristili su Manifest Freespace, izdan u lipnju 2017. godine, kao referentnu točku izložbe. Slobodni prostor je demokratski prostor, u kojem postoji razmjena između ljudi i zgrada tako da zgrade same pronalaze načine dijeljenja i angažiranja s ljudima tijekom vremena, dugo nakon što je arhitekt napustio mjesto događaja.

Skopje je kroz povijest doživjelo višestruke transformacije, ne samo u demografskom i ekonomskom smislu, već i u intenzitetu i karakteru građevinskih aktivnosti i prostornih promjena. Posljednje promjene u nizu – oblikovne u opsežnom građevinskom i političko-ideološkom projektu Skopje 2014 glasno su odjeknule i još su uvijek popraćene kontroverzama te su postale predmetom brojnih istraživanja i kritika. Međutim, njihov temeljni i konačni učinak manifestira se homogenizacijom i brisanjem vrijednosti pojedinca, kao i potpunim poremećajem ravnoteže javnog i privatnog, odnosno izgrađenog i nedovršenog prostora.

Skopje 2014 predstavlja simbol totalitarne vladavine. Prisilnu provedbu isključive povijesti koja bi trebala izgraditi nacionalni osjećaj od antike do današnjih dana te za tri godine nadoknaditi povijesnu rupu od nekoliko stoljeća. Politička namjera SK2014 bila je jasna od samog početka: raščistiti s korumpiranim komunističkim moralom kao što je tada bilo objavljeno u Proglasu Općine Centar (što god to značilo). Kasnije je postalo očito da se misli na razdoblje nakon potresa, kada je Skopje obnovljeno kao grad solidarnosti, pa se moralo fizički intervenirati/uništiti važne modernističke objekte“, pojašnjava Filip Jovanovski, jedan od autora projekta.

U ideološkoj retrogradnoj građevinskoj ofenzivi pod nazivom Skopje 2014, koja zauzima središte grada s nevidljivim stupovima obojenih fasada od stiropora i pompoznih brončanih spomenika, arhitektura i urbanizam zloupotrijebljeni su za potpuno neozbiljno raspolaganje javnim prostorom i za hvatanje, potiskivanje ili negiranje arhitektonskih postignuća. Prijedlog kustosa Slobodana Velevskog i Marije Mano Velevske i četiri tima arhitekata okupljenih oko projekta „Oslobađanje prostora“ polazi od povratka i novog shvaćanja vrijednosti slobodnog javnog prostora u arhitektonskom i društvenom smislu. U projektu sudjeluju Dejan Ivanovski, Filip Jovanovski, Blagoja Bajkovski, Marina Tornatora, Lucia la Giusa, Alessandro de Luca, Gordan Vitevski, Mila Dimitrovska, Vlado Danailov, Aleksandra Šulevska te sami kustosi. Voditelj projekta je Zoran Petrovski iz MSU Skopje.

Glavni cilj samog projekta je prikazati kako se javni prostor u ovakvom stanju se može osloboditi i pročistiti te ga revalorizirati tako da ponovo bude prepoznat kao javno dobro. SK 2014 je projekt koji se ne može smjestiti u bilo koji kontekst razvoja grada budući da nije arhitektonski projekt, a njegova je jedina vrijednost to što postoji. Nudi konkretna i izvediva rješenja na objektima koji su doživjeli dramatične promjene. Riječ je o četiri različita projekta: projekt „Neugodna blizina“ ponovno procjenjuje zgradu Vlade Makedonije (djelo Petra Muličkovskog, 1970); projekt „Ponovno povezivanje“ zamišlja prostor oko Telekomunikacijskog centra, tj. glavne Pošte (arhitekt Janko Konstantinov, 1974); projekt „#Oslobađanje #Povezivanje #Pročišćavanje #Reprogramiranje“ tretira plato ispred Makedonske opere i baleta; projekt „Destratifikacija Skopjа“ preoblikuje fasadu i sadržaj zgrade NA-MA (arhitekt Slavko Brezovski, 1959).

„Okvir djelovanja predviđa pregled ključnih aspekata SK2014 i preispitivanje njegovih prostornih efekata, kroz autonomne arhitektonske projekte s ciljem retroaktivnog obnavljanja cjeline gradskog kolektiva, počevši od snimanja i prepoznavanja prostornih i programskih prijelomnih točaka. Profesionalna arhitektonska javnost ne daje nikakve smjernice o tome kako tretirati baštinu u prostornom smislu koje je ostavila iza sebe realizacija SK2014. Iako intervencije, zamišljene i predstavljene kroz projekt Oslobađanje prostora, transformiraju postojeće stanje prostora, njihov cilj nije isključivost i agresivno brisanje postojećeg (nešto što je prije bila glavna operativna taktika), nego promišljanje postojeće stvarnosti grada i vraćanje etičke dimenzije arhitekturi. Projekti odgovaraju uvjetima modernog urbanog života koji integriraju mnoštvo ljudi, višeslojnost, protivljenje i suživot koji zahtijevaju. To su projekti koji se integriraju kao dio vrijednosne strukture dijeljenja koja je temelj modernog grada i predstavlja fenomen urbanog života u globalnim društvenim okolnostima u kojima sve što je čvrsto – topi se u dimu“, ističe Marija Mano Velevska, kustosica projekta i članica autorskog tima.

U projektu „Oslobađanje prostora“ arhitektura ima vodeću ulogu u uspostavljanju prostornog jedinstva grada. Nema za cilj izgraditi ni arhivski ni nostalgični odnos prema prošlosti, već uspostaviti kritički odnos i sa sadašnjim i prethodnim slojevima ovog složenog ispreplitanja ideoloških i praktičnih pogleda, kako bi se uspostavio novi konstruktivni odnos.

„Na temu SK2014 ne može se odgovoriti kroz jedinstvenu metodologiju, to nije jedan linijski projekt. Postoje nove zgrade, fasade, promjene programa, itd. Ideja je da ne ponudimo ‘bolje rješenje’, pa da licitiramo… Ne. Predlažemo kako ga pročistiti dalje od zadanog, izgrađenog. Zovemo to „pametni postupci. Situacija se ne svodi na ‘sviđa mi se to ili ne’. Prostor mora dobiti logiku, smisao“, kaže Dejan Ivanoski iz studija „Arhitektri“, član Udruge arhitekata Makedonije te jedan od autora projekta. Prema Ivanovskom ovo je iskra, platforma za daljnji razvoj ideja. Posebno, naglašava, svakodnevno svjedočimo masovnoj uzurpaciji. „Izostaje kontrola javnog prostora. To je korak naprijed i vraća malo svijesti, a ne da se prisvaja javni prostor. Razgovarajmo malo, pitajmo se, odgovorimo, raspravimo kako organizirati i upravljati zajedničkim prostorom“.

Jovanovski dodaje da je SK2014 metastaza cjelokupne makedonske kulturne produkcije, s dubokim utjecajem na film, kazalište, književnost… „Pitanje je koje su granice SK2014? Postoje li ograničenja i jesu li ona samo ono što vidimo na i oko glavnog trga? Teza kustosice “Oslobođenje prostora” pokušava odgovoriti na ova pitanja, te istaknuti da je jedina vrijednost ovog projekta što postoji, što je fizički prisutan“, zaključuje Jovanovski.

Elena Koprtla

Izložba ostaje ptvorena do kraja travnja 2019.

 

]]>
https://arteist.hr/skopje-i-makendonski-paviljon-arhitekture-mozemo-li-nesto-nauciti-iz-ovog-primjera/feed/ 0
Zirojević i Orlić – Pula u bezbroj slojeva lišena svođenja na poopćenu razglednicu https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/ https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/#respond Mon, 15 Apr 2019 16:06:15 +0000 https://arteist.hr/?p=19539 Trilogija umjetničkih monografija "Pula: Grad Interval", koje potpisuju pulski fotograf i arhitekt I. Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti P. Orlić. ]]>

Besmisleno je svoditi gradove, žive organizme sazdane od bezbroj slojeva povijesti i intimnih sjećanja, na poopćenu razglednicu. Primjerice, rezimirati Pulu na Arenu uprošćeno je kao da se nečija podugačka biografija reducira na jednu riječ. Kompleksna stratigrafija urbane memorije u fokusu je pažnje iznimno zanimljivog i važnog publicističkoga projekta Pula: Grad Interval, kojega su pokrenuli pulski fotograf i arhitekt Igor Zirojević i pulska povjesničarka umjetnosti Paola Orlić.  Oni su osmislili trilogiju umjetničkih monografija u kojima u suradnji s drugim autorima, povezanima pulskim korijenima, prebiru po nepoznatim i zaboravljenim segmentima bogate povijesti – i to iz austro-ugarskoga, talijanskoga te socijalističkoga razdoblja. Motivi fotografija, teme nadahnutih eseja Paole Orlić arhitektonska su ostvarenja, koja svojom formom i sudbinom odražavaju turbulentnost izmjene političkih sistema u Istri i Hrvatskoj.

Prva monografija Pula – Grad Interval, objavljena 2014. godine u nakladi Igora Zirojevića, sadrži nadahnuti tekst književnika Dragana Velikića, koji je raspreo autobiografski pripovijest o gradu s kojim je neraskidivo povezan: „Iako više ne živim svakodnevicu grada u kojem sam odrastao, ja sam i dalje Puležan.“ Paola Orlić zabilježila je sljedeće:

„Grad Interval stoga nije obična monografija o prostoru koji bi se mogao nazvati njihovim. Mjesto je to na kojem se susreću tri dionice pripovijedanja o nestajanju takvog prostora, povijesti duge (do)trajalosti i kategoriji sjećanja na njega kao niz prizora – faseta Barthesovskog punctuma koji ih ubada, reže i sasvim ih se osobno tiče. Tragajući za vizurama kuća, ulica i prizora u nestajanju, tražeći i ono opće, ali otkrivajući i ono fragmentarno, začahureno u detalju, poput sasvim određene dekoracije pojedine fasade, arhitekturnog elementa, napukline ili preživjeloga odbačenog predmeta koji su jednom nešto bitno označavali/saopćavali, troje se autora na ovom mjestu isprepliće u evociranju obrisa koji iščezavaju u slojevima kolektivnog i individualnog zaborava.“

Fotograf prilikom snimanja izbjegava danje svjetlo čime sublimira strukturalnu i simboličku specifičnost građevine, te kreira snovitu i začudnu atmosferu, kojom potencira sraz nekadašnje slave i funkcije, te aktualne namjene i značenja. Svjetlosni akcenti, od kojih neki dolaze iz utrobe građevina, naznačuju sadašnji život, baš kao što ga utjelovljuju i zatečeni protagonisti, stanari ili prolaznici. Zirojević ne pribjegava jednoličnom rukopisu, svaka je fotografija zasebni autoportret, prilagođen karakteristikama odabranoga motiva.

Nekadašnju funkciju i povijest građevine filigranski rekonstruira Paola Orlić. Baveći se historizacijom građevina autorica piše povijest obitelji koje su ih izgradile i u njih ugradile svoj život. Primjerice, minijaturni željezni strugač za blato s motivom sfingi, kojega analizira u tekstu o Vili Max, monumentalni je spomenik nekadašnjem društvu i njegovoj (izgubljenoj) uljuđenosti, i poput madeleine kolačića transponira nas u uzbudljivo vrijeme grofovske obitelji Bissingen-Nippenburg. U drugoj knjizi Pula – Grad Interval II, objavljenoj 2017. godine, čije je fotografije zagrebačka publika imala prilike upoznati na izložbi priređenoj početkom travnja u Galeriji Ulupuh, Zirojević zadržava određene estetske postulate, poput doba dana, točnije noći kada snima. Međutim, promjenom arhitektonskoga stila 1920-ih i 1930-ih, mijenja se i rakurs – ulaskom u interijere i približavanjem motivu. Paola Orlić tumači:

„Zgrade poput Pulske pošte Angiola Mazzonija, Higijenskog zavoda Lina Moschenija, Kupališta Stoja Enrica Trolisa, Case Balila Guida Brassa, Elektromlina Alberta Turine, Autobusnog kolodvora Bernardina Fabra, Banco d’Italia Vincenza Munarija neosporno svjedoče da je turbulentnim vremenima usprkos, Pula baš tih godina neosporno zadobila obrise novog modernog grada. Bila je to doista, ona Pula kojom su osim strojeva brodogradilišta sve više odzvanjali zvukovi brujanja automobila i polijetanja aviona – sve ono, čime se za razliku od Mussolinija koji je Pulu zauvijek zapamtio po reskoj pljusci koju je 1920. kao suvenir iz nje ponio, pak gorljivo oduševljavao otac talijanskog futurizma Tomaso Marinetti.“

Sva proturječja rascjepa, sukoba i suživota talijanskoga i slavenskoga društva, koji se direktno tiču i arhitekture i njezinih autora, problematiziran je tekstovima i pjesmama književnika Milana Rakovca, koji je na otvorenju izveo veoma dojmljiv performans s Alenom Sinkauzom. Paola Orlić pak akribijski ponovno zaboravu otima talijanske arhitekte čije su kratke karijere i često tragični životi bile obilježene uspostavljanjem i propašću fašističkoga sistema. Dramatičnosti razdoblja Zirojević pridružuje osobne drame, suptilno inscenirane unutar arhitektonski promišljenih kadrova. Ovako Paola Orlić tumači jednu od najekspresivnijih fotografija:

„(…) dok u sumrak fotografira Pulsku poštu, zasigurno jedno od najboljih i najsmjelijih ostvarenja već spomenutog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija iz 1933., hvatajući istovremeno pravog pulskog arhitekta i aktivista Emila Jurcana u znakovito režiranoj radnji svojevrsnog političkog “potpisa” na ulaznu fasadu koju su nekoć markirala tri fascia, u njenom pak glasovitom crvenom interijeru Zirojević uskrsava tihu intimnu dramu. Uhvaćena u spiralnom vrtlogu nadnaravno lijepog, zagasitog tizijanovski crvenog Mazzonijevog stubišta, trudna žena pogleda uprtog u pismo, njegova je doista trudna rođakinja, također nimalo slučajno pulska arhitektica Tanja Kirac koja evocira sliku njihove trudne prabake u trenutku kada prima posljednju kartolinu od svog supruga. Možda više nego u ijednoj drugoj fotografiji, rekreirani trenutak u kojem trudna mlada žena čita još uvijek živi trag svog tek osamnaest godina starog supruga – u tom trenu već mjesecima star kadaver jednog od stotina tisuća poginulih vojnika skončalih na jednom od europskih stratišta, ujedno je najizravniji i najdirljiviji susret s arhetipskim slikama vlastitog obiteljskog nasljeđa.“

Ukratko, značaj ovoga projekta je višestruk. Njime se Igor Zirojević definitivno potvrđuje kao zreli interpretator nasljeđa, kojeg promatra okom arhitekta, fotografa i Puležana. Paola Orlić vrsnim je studijama nadopunila lakune povijesti arhitekture i grada, te stoga s velikim nestrpljenjem iščekujemo zaključnu monografiju Grad Interval III – Pregaoci, kojom će obraditi poslijeratnu socijalističku arhitekturu.

Barbara Vujanović

]]>
https://arteist.hr/trilogija-monografija-pula-grad-interval/feed/ 0
Balkane, Balkane moj! https://arteist.hr/kino-europa-gasenje/ https://arteist.hr/kino-europa-gasenje/#respond Sat, 06 Apr 2019 11:44:03 +0000 https://arteist.hr/?p=19434 Teško je zamisliti sedmogodišnju povijest Arteista bez Kina Europe. Nakon gašenja Art-kina Grič i Kina Zagreb, pitamo se što je sljedeće?]]>

Teško je zamisliti sedmogodišnju povijest Arteista bez Kina Europe. Pratili smo festivale od ZFF-a do JFF-a, izložbe, književne promocije, pružili podršku masovnom financiranju ”Gazde”, razgovarali s brojnim umjetnicima i producentima, snimali priloge za Arteist TV u foajeu, odlazili na programe od češkog do izraelskog tjedna izvan uredničkih i novinarskih dužnosti. U vremenu kad se ”para vrti gdje burgija neće”, nije nas sram reći da zbilja volimo kino koje je po programskom sadržaju i povijesnom kontinuitetu ucrtalo Zagreb u prestižno europsko udruženje Europa Cinemas (Nagrada za najbolji program 2016.) te je postalo nezaobilazno sjecište kulturnih susreta različitih profila.

Nema više Art-Kina Grič, Kino Zagreb odavno je zamijenio šoping centar, a Kinoteka se vraća građanima u svježem gradonačelnikovu projektu. Nakon devastacije Meštrovićeva paviljona, cirkusa s prostorijama Hrvatskog glazbenog zavoda te elegantnog gašenja vrijednih ustanova u kulturi Grada Zagreba, pitamo se što je sljedeće?

Neki će reći – pa sve je transparentno jer:

S obzirom na to da je očevidima, ali i prema vašim zahtjevima zaključeno da je nužna obnova predmetnog objekta, tj. Kina Europe, Grad Zagreb je poduzeo pripremne radnje u svrhu renoviranja (adaptacije) dotrajalosti objekta, što uključuje sanaciju krovišta zgrade koje je u lošem stanju te prokišnjava, dok su oprema i stolice u dvorani dotrajale te ne odgovaraju tehničkim i sigurnosnim standardima, a sa stropa velike dvorane otpada žbuka. Također, kotlovnica radi na lož ulje što ugrožava sigurnost posjetitelja i povećava troškove grijanja te je potrebno što prije izvesti plinofikaciju objekta’, stoji u dopisu s potpisom pročelnika Damira Lasića, uz dodatak da je predviđeno vrijeme trajanja radova šest mjeseca.

Budemo li dovoljno optimistični, možda se jedno jutro poput Meštrovićevih ”Seljaka” na trgu probudimo oštećeni i u ružičastom, uz buku vašara, u gradu koji je nekoć bio naš.

U komentarima nam napišite što za vas znači Kino Europa i vidimo se u Varšavskoj u 19 h!

Više informacija o zatvaranju Kina Europe pročitajte tu.

Marin Raster

Foto: FB event/ Nađemo se

]]>
https://arteist.hr/kino-europa-gasenje/feed/ 0
Struka rekla NE MOŽE projektu “Grad u gradu” https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/ https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/#respond Thu, 04 Apr 2019 09:26:16 +0000 https://arteist.hr/?p=19422 Otvoreno pismo gradonačelniku Milanu Bandiću potpisale su arhitektonske strukovne organizacije i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske. ]]>
Struka se napokon oglasila po pitanju kontroverznog zagrebačkog “Manhattana“. Prenosimo kratko i koncizno pismo intonirano odlučno i konstruktivno s naglaskom na želju za suradnjom.

Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata, Arhitektonski fakultet, Udruga hrvatskih urbanista, Udruženje arhitekata HGK, Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske smatraju da su nedavno objavljeni planovi realizacije projekta „Grad u gradu“ višestruko neprihvatljivi. Planovi, kako su najavljeni i predloženi u medijima, zaobilaze i izigravaju zakonski predviđenu proceduru, a sa stručne strane su u cijelosti sporni.Nakon višegodišnje pripreme i planerskog pristupa realizaciji projekta Zagrebački velesajam, Grad Zagreb, negirajući sve dosadašnje vlastite aktivnosti na promišljanju uređenja tog prostora, predstavlja projekt „Grad u gradu“ bez da je prethodno javno prezentiran koncept i procedure prema kojima bi se projekt realizirao. Komora, Fakultet i udruge arhitekata upozoravaju da projekt nije u skladu niti s Prostornim planom uređenja Grada Zagreba niti s Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba.

Ovim otvorenim pismom njegovi potpisnici, Emil Jurcan, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, Željka Jurković, predsjednica Hrvatske komore arhitekata, Krunoslav Šmit, dekan Arhitektonskog fakulteta, Sandra Jakopec, predsjednica Udruge hrvatskih urbanista, Mario Jukić, Igor Franić, predsjednik Udruženja arhitekata pri HGK, predsjednik Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata i Zvonko Maković, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, upozoravaju da se na ovaj način želi građanima Zagreba i stručnoj javnosti onemogućiti njihovo zakonsko pravo sudjelovanja u urbanom planiranju i odlučivanja o prostoru u kojem žive.

Arhitekti i povjesničari umjetnosti naglašavaju kako je u planiranju uređenja prostora uz rijeku Savu nužno voditi računa o zadovoljenju i javnog interesa građana i privatnog interesa potencijalnih investitora. Pri tome je ključno poštovati stručni, planerski pristup utvrđivanju namjena prostora i uvjeta gradnje.

Otvoreno pismo gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću
Poštovani gradonačelniče,

Kao stručnjaci iz područja urbanističkog planiranja, arhitekture i povijesti umjetnosti, uz stav kojim pozdravljamo nove inicijative i investicije te planiranje i uređenje gradski prostora, moramo javno ustvrditi da nedavno objavljene planove realizacije projekta „Grad u gradu“ smatramo neprihvatljivim. Planovi koje ste najavili na rubu su zakonski predviđene procedure i sa stručne su strane sporni.

Nakon višegodišnje pripreme i planerskog pristupa realizaciji projekta Zagrebački velesajam temeljenih na tradiciji prostornog planiranja Zagreba još od 1865. godine Grad Zagreb, negirajući dosadašnje vlastite aktivnosti na promišljanju uređenja tog prostora, predstavlja projekt „Grad u gradu“ koji obuhvaća prostor Hipodroma i igrališta NK Lokomotive te prostor istočno od Velesajma, uz aveniju V. Holjevca. Kako je najavljeno, Grad Zagreb će uskoro odabrati i partnera za razvoj projekta, a da prethodno nije javno prezentirao koncept i procedure prema kojima bi se projekt realizirao. Evidentno je da ovako najavljeni gradski projekt nije u skladu s Prostornim planom uređenja Grada Zagreba niti s Generalnim urbanističkim planom Grada Zagreba.

Trenutnim postupanjem Grada Zagreba projekt „Grad u gradu“ se provodi mimo demokratske i zakonom garantirane participacije građana i struke. Pored toga, ne provodi se procedura definirana čl.101. Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba koji utvrđuje:

– sudjelovanje lokalne i mjesne samouprave u programu gradskog projekta,
– utvrđivanje Programa gradskog projekta od strane gradonačelnika,
– donošenje odluke Gradske skupštine Grada Zagreba o realizaciji gradskog projekta,
– moguću Odluku o izradi urbanističkog plana uređenja,
– provedbu javnih urbanističko-arhitektonskih natječaja.

Naglašavamo da smo zagovornici promišljanja o izgradnji i uređenju prostora uz rijeku Savu, ali uz obvezno uvažavanje potrebnih proceduralnih i stručnih pretpostavki. U tom postupku, Vama osobno gradonačelniče kao i cjelokupnoj gradskoj upravi, nudimo svu svoju stručnu pomoć. U tom smislu, navodimo sljedeće aktivnosti koje smatramo nužnim proceduralnim i stručnim pretpostavkama za realizaciju projekta „Grad u gradu“:

– Današnji Hipodrom, dio prostora Savskog parka, potrebno je zadržati za GUP-om planiranu namjenu: ozelenjen prostor sporta i rekreacije.
– Visokovrijedni objekti kulturne baštine i vrijedni potez aleje unutar zaštićenog kompleksa Velesajma moraju se sačuvati unutar novog projekta.
– Sve aktivnosti moraju se provoditi u skladu s trenutno važećim prostorno-planskim procedurama, bez prilagodbi zakonskih okvira jediničnim interesima.

]]>
https://arteist.hr/jasno-i-glasno-ne-moze-za-bandicev-prijedlog-projekta-zagrebackog-manhattana/feed/ 0