Društvo mrtvih Bad Blue Boysa

Bad Blue Boys
Stari se nešto posvađo sa zagrebačkim braniteljima i vratio se razočaran u Đakovo.

Mene gazdarica preko mobitela počela prcat u mozak s plaćanjem stanarine. Još nije skužila da su mi isključili struju. Koza Bijelka postaje mi sve veće opterećenje. U očaju, padalo mi je na pamet da bi kao onaj londonski bivši đanki mogao izaći s njom na ulicu i prositi kao što je on s onim svojim mačkom Bobom kojeg su svi onda zavoljeli, pa je đaner još o tome napisao knjigu „Fantastični mačak Bob“ koja se prodaje kao alva, preveli su je i kod nas u Konzum biblioteci. U Konzumu sam je i nabrzinu pročitao, veliki su proredi. Nadahnula me ta knjiga da i ja nešto slično pokušam s Bijelkom i onda kod Uskokovića u Fokusu objavim roman „Fantastična koza Bijelka“. Svi bi ronili suze na to, babe bi mi donosile hranu, plele tople šalove, rukavice za mene i Bijelku, baš kao što su londonske dokone penzićke plele za mačka Boba.

Da ne izađem s Bijelkom prosit na ulicu, spriječio me poziv urednika Nacionala. Ponovo pokreću taj tjednik, uskrsuju ga kao Lazara i žele mene za kolumnista. Vratit će se i Srećko Jurdana. S lovom koju su mi obećali, mogao bih nekako pokrit svoj mizeran život u Zagrebu, mogao bih preživjeti bez starinog slanja love. Samo moram stisnut zube do dvanaestog mjeseca, kada izlazi prvi broj.

Jebeno mi je uletilo kad me u petak blitvarka Franka pozvala da dva dana budem kod nje u Studentskom domu na Savi. Načula je da će zbog derbija Dinamo-Hajduk k njima u Dom uletit Bed blu bojsi i lemat sve studente blitvarske nacionalnosti. Njezina cimerica preko vikenda ide doma u Kutinu. Boji se biti sama u sobi. Odvratio sam da ni meni nije svejedno, ne bih baš volio da me nabiju Bojsi, nisam baš neki tučar.

– Kupit ću nam dve litre crnjaka za hrabrost – mazno će Franka.

Nisam tome mogao odoliti. Možda ćemo se zajedno i otuširati, pomislio sam. I odmah osjetio žmarke u mošnjama kao fantastični mačak Bob pred parenje s mačkom engleske spisateljice J.K. Rouling.

Uvijek sam bio fasciniran studentskim domovima. Odnosno ekipom koja je živjela u njima. Ja nikad ne bih imao za to želuca. Doći živjeti u dva kvadrata s nekim totalno nepoznatim tipom, dijelit s njim maltene krevet, srat u istu vece šolju, slušat ga kako noću nakon menzaškog graha pušta glasne vjetrove, a ujedno suzdržavat svoje vlastite kako ne bih ispao neotesani prdonja. Sigurno bih se slomio odmah na početku, ne bih izdržao ni dva dana. Jedino možda da se sobe dodjeljuju miješano, da umjesto cimera možeš dobit cimericu. Kako bi to bilo jebeno… Dijelit sobičak s nekom zanosnom blitvarkom ala Franka. Ali kakve sam sreće, dobio bih sigurno neku… ma, neću se zajebat pa kao Ivana Simić Bodrožić napisat – prasičastu Zagorku. Ona je u svom romanu Hotel Zagorje Zagorce častila svinjolikim pridjevima i zato je nikad nisu pozvali na promociju u Zagorje, a kamoli joj dodijelili zabočku nagradu Ksaver Šandor Đalski.

Udobno sam se smjestio u Frankinoj studentskoj sobi, izvadio na stol nun-čake. Kao klinac nabavio sam ih preko časopisa „Tajne ninđi“. Ponio sam ih u slučaju da nabrijani Bojsi fakat upadnu u paviljon.

– Ti si moj ninđa. – Franka mi je vrškom kažiprsta koketno dotaknula vršak nosa.

Onda je rekla da će nam u menzu otić po nešto za jelo.

– Šta bi ti najviše volio? – pitala me. – Ja ću blitvu… Po običaju.

– Ja ću rižu. Ninđe vole rižu. I uzmi neko vino na kiosku, može i Vranac. Znaš da si rekla da mi treba za hrabrost.

– Skočit ću onda do Konzuma. Na kiosku te oderu ka parangal. Vranac je u Konzumu 15 kuna, a tu na kiosku trideset. Morat ćeš me onda malo dulje pričekat. Konzum je na Knežiji. Ti se komodaj, pusti si neku muziku – Franka će.

Ti jebeno škrti Blitvari, progunđao sam u sebi. Za pet kuna jeftiniji proizvod otpičili bi ako treba i do Kloštar Ivanića, pješke.

Kad sam ostao sam u sobi, uhvatila me teška tjeskoba. Trzao sam se na svaki šum u hodniku. Ne bih li se malo ohrabrio, krenuo sam vrtit nun-čake ispod pazuha. Nekad sam u tome bio dosta vješt, satima i satima vježbao sam u praznoj štali s crnom čarapom djeda Baje navučenom preko glave, imao sam samo probušene proreze za oči. Ali sad, skoro dvadeset godina kasnije, uslijed nevježbanja, izgubio sam to majstorstvo. Nakon što sam se drugi put opizdio nun-čakom po labrnji, odložio sam ih natrag na stol i uzeo s poda Frankine bučice. Svaka je težila po dva kilograma. Pustio sam na cede plejeru Rozgu, skinuo se u potkošulju, legao na pod i u ritmu Rozgine „Bižuterije“ krenuo podizati bučice ne bih li nabrzinu bar malo ojačao pred moguće suočavanje s Bed Blu Bojsima.

Jedva sam pet puta pošteno podigao i spustio bučice, kad se vani na hodniku začula neka buka, toptanje. Pa udarci po vratima okolnih soba. I urlanje: „Ubi, ubi tovara“! Sledila mi se krv u žilama. U pičku materinu…

Kvaka na mojim vratima se spustila. Gledao sam to s poda. I shvatio da se nisam zaključao nakon što je Franka izašla.

Jedva sam stigao kriknut, a već su mi dva Bed Blu Bojsa upala u sobu u spitfajericama sličnim kakve su imali piloti u Top Ganu.

– Evo nam ga! Tovarčina od glave do pete! Sluša Rozgu i diže tegove! Ne moramo ga ni tražit osobnu, na čelu mu piše da je tovar – proškrgutao je Bojs s cvikama.

Bilo mi je malo čudno što se izražava biranim rečenicama. Na primjer to od „glave do pete“. Malo previše slikovito, da ne kažem književno za jednog Bojsa.

Skočio sam, dohvatio mobitel, namjestio ga na kamericu i krenuo okidat prema njima.

– Uslikao sam vam lica! Ako me napadnete, odmah šaljem te fotke uredniku Beri! On ponovo pokreće Nacional! Vaše face mogle bi završit na naslovnici, uz masno otisnut naslov: „Ovo su lica huligana“! Bili bi žigosani u javnosti! To bi vam moglo pokvarit božićne blagdane! – izgovarao sam u teškoj panici, trudeći se da mi glas ispadne prijeteći. – Bolje vam je da ne upoznate mog urednika Beru! Zajeban tip, prošo je sto gostovanja!

Bojs s cvikama izbio mi je snažnim pokretom mob iz ruke. Baterija i kartica rasuli su mi se po podu.

– Ne seri! Blitvaru neotesani!

– Okej, okej, miran sam… – podigao sam ruke. – I nisam blitvar… Iz Đakova sam… Al znam di ima pun kurac Blitvara… Po HTV-u i novinskim redakcijama… U devedeset posto medija tu po Zagrebu ubačeni su Blitvari. Jedan se uguzi i onda ih za sobom dovuče još najmanje deset. Nije ni čudo da onda vas Bojse u novinama i na televiziji prikazuju u lošem svjetlu! Njih treba nabit, a ne ove jadne studente… Iako bi, kad bolje razmislim, trebalo i njih. Udri vuka dok je još mali, govorio je moj did Bajo…

Bojs s cvikama se zamislio. Smirenijim glasom rekao je da je on završio politologiju, da je poslo pun kurac molbi za novinarski posao i od svuda su ga odjebali, većinom bez obrazloženja.

– Pa to je, kažem ti… Blitvari su jedni druge postavili, ima ih od Dubrovnika do Šibenika. Niko od njih neće ostat radit dolje u blitvarskim lokalnim glasilima, nego svi dođu tu se uguzit u zagrebačke medije! I onda vam još pljuju po glavi! Nemaju poniznosti ko mi Slavonci.  A, mozgovi su im, neproporcionalo tijelima, veličine oraha! – agitirao sam.

– Ej, Klaki, ovaj fakat nije tovar… Ni jedan tovar ne bi tak lepo govoril protiv svojih – ubacio se onaj drugi Bojs.

– To vam i govorim, nisam blitvar! Tu sam došo kod frendice… Da učimo.

Bojsi su olabavili spiku. Ovaj što je završio politologiju čak mi se i ljubazno predstavio. Miran Kljaković mu je bilo ime i prezime, a nadimak sam mu već čuo, Klaki. Drugi Bojs mi se samo kratko predstavio nadimkom: Strojni. On je pak studirao strojarstvo, ali nije dogurao dalje od prve godine. Rekao sam im da mi je žao što ih nemam ponuditi ničim osim cedevitom i menzaškim pudinzima. Strojni je odvratio da bi rado krknuo jedan puding, nije ih jeo još otkad se hranio u menzi na Strojarskom, uvjerljivo najodvratnijoj menzi u Zagrebu. Dao sam mu puding. Dok sam mu mutio Cedevitu Klaki me pitao što ja studiram.

– Književnost. Zapravo CROatistiku – naglasio sam ono cro.

Klaki je, ispivši cedevitu do dna, odvratio da i on voli čitat, ali više povijesne knjige, publicistiku. Hrvatske pisce baš nije čitao, osim one lektirne. Najviše je volio Šenoinog „Prijana Lovru“.

– Jergović? Tomić? Shale? Isto ništa? – iskušavao sam ga.

– Pljugica, buraz… Ništ  od tog nisam čital. Al bi volil se loma uputit u te nove hrvatske pisce, pa ipak živim u Hrvatskoj i navijam za nju. Volil sam čitat lektiru.

– To sam odmah skužio po tvom vokabularu, da si načitan – komplementirao sam mu.

Povjerio mi je da mu je to što čita, među Bojsima često minus.

– Dobar sam im samo kad treba sastavljat navijačke biltene. Inače me uvijek šikaniraju. Evo, i sad su me sa Strojnim poslali da pretresem ženski kat… Kaj to nije poniženje?

– Zašto bi bilo poniženje… To je poniženje samo nekom zadrtom friku koji brije na rodne podijele – proprtljao sam i onda brže bolje vratio loptu na svoj teren: na hrvatsku književnost. Krenuo sam Klakiju preporučivat koji bi ga romani hrvatskih pisaca mogli zanimat.

– Pročitaj si Radakovićev „Sjaj epohe“, unutra imaš ispovijest Bojsa koji krajem osamdesetih ide mlatit darkere po gradu. To bi ti bilo jebeno, i totalno je napisana u onom bedblubojs slengu iz osamdesetih. Mogo bi dosta tih riječi ponovo počet koristit među ekipom… I Šimpragine „Kavice“ su ti isto u totalnom kvartovskom slengu…

Klaki si je u mobitel upisao naslov.

– Borivoj… Jel to neki Brbin? – pogledao me.

– Ma, tu je iz Zagreba, totalno je skinuo sleng… Pa, on ti je napisal onu predstavu „Dobro došli u plavi pakao“… Hrpa Bojsa je došla na premijeru, palili su i baklje u Kerempuhu, ludo je bilo!

– Ma, to su valjda ovi stariji Bojsi bili… Koji ću kurac u kazalište s bakljama – tmurno će Klaki.

Tako smo se, dok Strojni nije smazao dva Frankina pudinga, zadržali u kraćem razgovoru o romanima o navijačima, nogometu. Prije nego su se pokupili, obećao sam Klakiju da ću ekipu u Nacionalu pokušat nagovorit da ga uzmu za sportskog novinara.

– Urednik Bero dosta brije na nogomet, zanima ga sve u vezi utakmica, navijača. Ti bi kao navijački andrkaver mogao pisati o svemu tome, donositi žestoke, uznemirujuće reportaže… Jebeno si, vidim, pismen, a imaš i žestok život, to je savršen spoj za novinara – ulizivao sam mu se jer sam dolje iz hodnika začuo neku buku i uplašio se da bi njegovi Bojsi mogli dotrčat tu na ženski kat, i to ona sirovija skupina koja neće sa mnom razgovarati o knjigama, novinarstvu, nego me i kolcem i lancem i bokserom u glavu, kako je pjevao Dubravko Ivaniš dok još nije bio hermetični pjesnik koji pjeva za profinjeno Tedeskijevo uho.

Ispustio sam uzdah olakšanja kad su mi Klaki i Strojni napokon nestali s vidika; gledao sam za njima sve dok se nisu dovukli do kraja hodnika i zakoračili na stepenice.

Dva put sam zaključao vrata i bacio se na Frankin krevet. Opipao sam čelo. Nateklo je od onog kad sam se  nun-čakom opizdio u glavu. Franki ću reći da sam se to sukobio s dva Bojsa. Nju će to uzbuditi. Već sam se vidio kako me, kad se vrati iz Konzuma, odvodi pod tuš ne bi li mi ugodnom, mlakom vodom ublažila natečeno mjesto. I dok će mi čelo zalijevat mlakom vodom, vidjet će da mi je još nešto nateklo pod trbuhom. Bit će joj jasno da toj nateklini neće biti dovoljna voda iz tuša da bi splasnula. Morat će se malo više potrudit oko nje, upregnuti ruke, noge, čitavo tijelo. Već od same pomisli na to, spazio sam kako mi se na hlačama stvara nateklina. Kao da me neki Bojs iz sve snage Martensicom pogodio u jaja.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanje na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...