Isprazni šarm neobavezna života ”vječno mladih” ajatolaha birtija

”Nije mudro razmišljati o sutra, treba jahati val pripitosti dok ide, održavati ga i brinuti se o njemu, treba pokušati tu jarku boju koja se samo na tren pojavila provući na sutra, na prekosutra, na čitav život. Zaredaju li pića pravim redom i intenzitetom, to se čak može učiniti mogućim.“, govore pripovjedni glasovi iz dviju susljednih priča u novoj knjizi književnika, novinara i kritičara Andrije Škare.

On sustavno gradi poetiku glazbe i birtija. Njegova je naracija urbana, brza, dinamična, proza neobavezna i lakih rješenja te mladenačkoga ritma. I dalje je književnik mladih. Društvene igre (HENA COM, 2017.) okupljaju devet priča koje sve izuzev dviju dijele zagrebačku gradsku uskotračnu strukturu i špurijus.

U cijelosti je izdvojena priča Golman o dječaku koji brani u Hajduku i mora već tako rano odlučivati o korupciji. Naime, treba pustiti gol ministru znanosti, obrazovanja i sporta po ravnateljevoj naredbi i očevoj želji, možda je u pitanju jedan posao. Mediteranski vestern, pretposljednja pripovjedna mikrostruktura, izdvaja se od ostalih radnjom smještenom u srednju i južnu Dalmaciju gdje trojica filmaša (podsjećajući na neke zbiljske autore) putuju po obali na turneji, nizajući provode, izlaske i ljetne pijanke, ali bez vesterna, u maniri kvazi-keruakovštine. Autor se, osim sjajnoga poznavanja zagrebačkih lokala, potvrđuje i kao poznavatelj zbivanja na obali.

Priče se ugrubo mogu razdijeliti na one humorne, žovijalne i na one ozbiljnije, premda se u svima krije tragika. O tragičnome svjedoče mladi ljudi koji bazaju mjesečinom Novoga Zagreba. Ali bez Šoljanove orijaške sjene.

Pripovjedač je usklađen s ritmom i žovijalnošću proze: živ, vrckav i šaljiv, sklon osebujnostima i čudnim, oneobičenim komentarima i usporedbama. Priče djeluju živo i realno. Dade se naslutiti istaknuta klica zbilje iz koje su izrasle biljke fikcije. Likovi su prepoznatljivi, a i situacije imaju nešto od birtijskoga prepričavanja dogodovština. Ujedno i likovi vode žive, duhovite i sitno nadmudrujuće razgovore, obično u zagrebačkom žargonu.

Podosta je živosti i intenziteta pripovjedača i likova čitljivo u uspjeloj priči Sjedala 33 i 34. No priča kvalitativno funkcionira i na više razina: počevši od sjajna opisa kolodvora, preko klaustrofobije dulje autobusne vožnje, pa do romantične, melodramatične radnje u kojoj se dvoje zauzetih mladih upozna, priča, svidi jedno drugome i na kraju raziđe po dolasku, svatko na svoju stranu, svatko svome partneru, što bi bio tzv. realan kraj, ali s ipak otvorenim ciničnim završetkom.

U toj priči također možemo vidjeti neke od autorovih stilskih postupaka, paralelizama, koji, iako su obično sintaktički, mogu biti i ovakvi odlomački paralelizmi, vrckavi, dinamični. Odlomački paralelizmi daju nešto od daška suvremenoga ubrzanog svijeta, a daju nešto i od slikarske palete većega grada – u malo prostora i vremene više materijala:

Valerija voli knjige, ptice, Egona Schielea, papar, nebodere, antihistaminike, parkove, ledenu vodu, Iana McEwana i Elfride Jelinek, post-it, suknje olovka kroja, kišu bez grmljavine i pelinkovac. Najviše od svega mrzi razgovore s nepoznatim ljudima.

Josip voli pivo, šah, glazbu, cigarete, antihistaminike, dane s puno sunca, The Clash i Ramonese, birtije, stolni tenis i trešnje. Najviše od svega mrzi razgovore s nepoznatim ljudima.

Ponavljanja ustrojem i ”sudbinom” uvijek upućuju na manufakturu, na sam proces. I ovdje ona služe u prvome redu procesu, a ne samo stilskom koloriranju i atmosferskim snimkama. Ponavljanja su autorski potpis. U Društvenim igrama redovito se iz priče u priču ponavljaju – vezivajući po dvije priče kao karike u lanac, ulančavajući tako sviju devet proznih struktura – ili neke tvrdnje, objave i stavovi ili neke slike i pasusi lirskoga karaktera, ponekad i sve u jednome.

Iz priče u priču, po dvije priče, kao tektonske ploče podvlače se rečenice poput one o ”imenu najvećega gitarista svih vremena”. Podvlače se tektonski, istom zbirkom, pasusi-tvrdnje, pasusi-opažaji, kao: ”Neobično je to, kada prvi put vidite ljude u njihovom prostoru i gledate ih kako se kroz njega kreću i kako se ponašaju pa pokušavate prepoznati ima li u tim kretnjama usiljenosti kojoj ste uzrok vi-gost i koliko su one drukčije kad je osoba sama.” Ili poput lirskoga citat s početka teksta.

Opreku žovijalno/ozbiljno najbolje ilustriraju prozni naslovi I to se događa ponekad i Rupa puna dima, koji reflektiraju i dva tipa ekstrema. I to se događa ponekad na polu je žovijalnoga, ustvari samo još jedna od varijacija na temu opjevanoga ekskrementalnog humora i seksualnih dogodovština. Ali i u tome ono što valja prikazi su birtijaške atmosfere i izlazaka. No ni tu stvari nisu tako jednostavne. Prvo, isprazni šarm neobavezna života kakav se opisuje u priči ima svoje naličje u protagonistu. On je lijeni, površni, kao balon naduti, impotentni, neodgovorni, nepouzdani, sebeljubivi, samoživi vjetropir, koji se zanosi kafićkim atmosferama. Drugo, osim što je tematika ocvala, preza da ispraznošću razori i drčno-nedužni ironijski kod. Treće, ne donosi ništa novo.

Priča Rupa puna dima mučna je i mračna, teška priča iz koje izbija praznina, ispraznost jalova života, ispraznost drukčijega ontološkog sastava, ali jednake spoznajne vrijednosti kao i ona u priči I to se događa ponekad. Gledamo drugi ekstrem: potrošene mizerne egzistencije, karikature egzistencijalizma, brodolomce u svijetu suvremenosti sa svojim zakonitostima, trkom, strkom, brzinom, ambicijom, sa svojim slikama, stvarnostima, simulacijama i simulakrumima (”Sve su novine postajale nalik jedne drugima, u njima je bilo sve više pogrešaka i nepismenosti, sve više površnosti i banalnosti, suptilnih trikova i izmišljenih senzacija”). Postmoderno je robotizirano. Dehumanizirano. A likovi se protiv toga bore patologijama i devijacijama (alkohol, droga, promiskuitet, zabava). Likovi ne mogu dalje. Zastaju. Zapinju. Pravi zapinjači.

Zapinjači su tragični element u većini priča. Mladi ljudi koji moraju naglo odrasti. Bilo da im roditelji naprasno umru (Na mostu), bilo na neki drugi način, iz nekih drugih razloga. Recimo zato što su mladi ljudi i neprimjetno već zašli u godine koje nisu više mlade, bez obzira na to laskali si mi ili ne kako živimo u doba kada je mladost dobrano pogurala zrelost i starost, ili barem starijost, prema četrdesetima ili pedesetima. Pa su tako ljudi s trideset i nešto još mladi i imaju pravo na nezrelost, nerad, bančenje i pijančevanje, ekscesivno napušavanje itd.

Takvi novi mladi, odnosno mladi koji nam više nisu tako novi jer ih viđamo posvuda, ili, dakle, ne rade, i na teret su onim preživjelim roditeljima, ili pretjerano rade i ne stižu ništa drugo. Kako bi rekao pripovjedač, izlaze u grad penzionerski, u prvu birtiju i tamo se ”namažu”, sjede i pričaju. Ne mogu više često izlaziti ili izlaze, pak, prečesto. Ako se čini da se stalno komentiraju izlasci i birtije, to je zato što su nastavitelji dijegetskoga svijeta Škarinih priča – ajatolasi birtijašenja i večernjih/noćnih zabava.

Zapinjači štekaju u ljubavnim vezama. Neuspješni su. Prekidaju višegodišnje odnose, imali djecu ili nemali, ”lete s cvijeta na cvijet”, mahom su nezadovoljni i nezadovoljeni. Dakako, osim jednoga lika koji, hajdemo reći, metaleptički prelijeće iz poneke priče u neku drugu, vjerojatno iskočio iz stvarnosti u književni horizont društvenih igara. Prije bi se moglo reći da su na djelu nedruštvene igre. Antidruštvene igre.

Zaista, možda od onoga društvenoga čega u ovoj zbirci ima, ima igara. Sve su to igre. Život je igra, kad proizvodiš neke vrste acte gratuit, odnosno kad se penješ na Hendrixov most upisati se u mitsku (pop)kulturnu mapu grada i u urbano pamćenje – priča Na mostu kao nikad ispričani fikcionalni ”znate li tko je i znate li kako je”, hommage natpisu na željezničkom mostu preko Save, u Zagrebu –  odnosno kad skočiš sa zgrade u smrt, ostavivši majku samu. Iako ćeš reći da je ostavljaš samu upravo zato da joj još nešto ostane od života, ili zbog ovisnosti o travi, ili zbog svakodnevne disfunkcionalnosti. Zbog nemoći da se uhvatiš u koštac sa životom.

U svijetu disfunkcionalnih pojedinaca (”Mnogo su pušili, cigarete kao da su im davale privid slobode jer su svaki put kad bi posezali za novom imali dojam da barem o nečemu odlučuju.”) mlade lovi klaustrofobija. Imaju osjećaj da ih život guši i pritišće. Most u priči Na mostu; autobus u priči Sjedalo 33 i 34 gdje se sa strepnjom iščekuje hir aleatoričkoga principa u obliku nepoznatoga putnika: ”Možda križanca čovjeka, mamuta, orangutana koji se hrani isključivo češnjakom, želi razgovarati, glasno žvače kaugumu, podriguje i zauzima pola tuđeg sjedala. Dok govori, dodiruje sugovornika.”; stan u priči Rupa puna dima; san u priči Bit će ovo duga noć, u kojoj se jedan od mladih zapinjača bori s nesanicom otkako je počeo raditi i ponovno bez farmakološkoga supsidija tone u san jednom kada da otkaz: ”Kao nezaposlen čovjek spavao je mirno.”

Ima vrijeme za sve, treba dalje, a likovi ne mogu dalje. Vrijeme je da se krene. Dalje. S pričama.

Bonislav Kamenjašević

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...