Drekavac: Fantastična komorna rock opera s elementima horora

DrekavacRedatelj i scenarist Ivan Mokrović domaćoj se publici na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma predstavio kratkometražnim diplomskim ispitom, dvadesetominutnim filmom “Drekavac” – jedinstvenoj pojavi u hrvatskoj kinematografiji jer je riječ o kratkometražnoj fantastičnoj komornoj rock operi s elementima horora.

Sam naziv drekavac film je dobio po istoimenom južnoslavenskom mitološkom, fantastičnom biću, koje se pojavljuje u filmu kao jedan od glavnih pokretača radnje. Biće je to, koje po pučkom vjerovanju, napada po mraku te u snu proganja grešnike koji se nisu pokajali za svoj zločin.

Glasanje, odnosno “dreka” koju proizvodi, podsjeća na plač djeteta i zavijanje vuka. Izgled drekavca varira s krajem u kojem se širila usmena predaja, pa se tako može pojaviti u obliku ptice, bijelog psa, bijele šumske magle ili dlakave glavate nemani koja se skriva u špiljama i pećinama. Mit i pučko vjerovanje o drekavcima poslužilo je Ivanu Mokroviću kao temelj oko kojeg je izgradio svoju filmsku priču o lovcu Aleksandru. Koristeći fantastično biće kao glavni motiv, Mokrović se odlučio otići korak dalje od igranog filma te je na platno zajedno sa skladateljima Vidom Adamom Hribarom i Dinom Osmanagićem donio rock operu, jedinstvenu glazbenu struktura bez govornih dijelova, odnosno koja se pjeva uz glazbenu pratnju moderne orkestracije. Za predočavanje o kakvom se žanru radi dovoljno se s podsjetiti nekih od poznatih rock opera poput Isus Krist Superstar (1971.) ili Fantoma u operi (1986.) Andreya Lloyda Webbera i Time Ricea te Komedijine uspješnice Gubec beg (1975.) Karla Metikoša i Ivice Krajača.

Kombinirajući fantastično i realistično ova rock opera, kroz dvanaest glazbenih brojeva, donosi priču lovca Aleksandra (Tvrtko Stipić) koji u šumi slučajno ustrijeli i ostavi djevojku (Maja Ožegović) da umre, a potom mu drekavac odnosi kćer (Klara Naka), kako bi ispravio lovčevu nepravdu. Uz tenora-antagonista, žrtvu-soprana i djevojku koja zamjenjuje žrtvu, pojavljuje se još lik, otac i djed (Žarko Savić). Svojim basom on djeluje kao glas savjesti i razuma. Glumci i pjevači imali su pred sobom zahtjevan zadatak. Glumac Žarko Savić pokazao se vješt i u pjevanju, te je stvorio ulogu koja je ujedno komična i zastrašujuća. Za opernog pjevača, tenora, Tvrtka Stipića, ovo je isto bio iskorak u novo jer je kazališne daske zamijenio filmskim setom. Studentica glume u Rijeci, Maja Ožegović, pokazala je svoje pjevačko umijeće u songu s lovcem te je prava šteta što uz još dvije scene u kojima statira nema veću ulogu. Mlada Klara Naka i ovom minijaturnom filmskom ulogom pokazala je svoj talent, a redatelj je izborom ovoga malog ansambla sa svega četiri glumca pokazao kako se kvalitetno ostvarenje u rock operi može ostvariti s komornim ansamblom bez orkestra i zbora.

Struktura, kako glazbena tako i narativna, prati freytagovsku dramsku strukturu, tj. ima uvod, zaplet, klimaks i, u ovom slučaju, tragični rasplet. Dvanaest vrlo zanimljivih glazbenih brojeva koje su osmislili Vid Adam Hribar, kojemu je ovo prvo cjelovito autorsko djelo i Dino Osmanagić, čine cjelovitu glazbenu strukturu koja sadrži uvertiru i pjevani finale, tri lovčeva songa, dva dueta i duet s recitativom, dva instrumentalna broja te instrumental s govorom. Prvi glazbeni broj, klavirska uvertira nas in medias res dovodi u šumu u kojoj u miru šeću zec i djevojka. Već sami počeci filma ukazuju na redateljev nastavak bavljenja temom Crvenkapice u šumi, o kojoj je snimio studentsku vježbu Potjera na prvoj godini studija. Sklad prirode remeti pojavljivanje lovca, čijom pojavom počinje tema drugog glazbenog broja, lovčevog songa o lovu koji završava pucnjem kojim biva ustrijeljena djevojka koju smo vidjeli za uvertire. Nakon dueta smrti te lovčeve odluke da stavi sebe u poziciju žrtve, a ne djevojku i ode nazad doma prvi se put oglasi drekavac. Nakon njegove dreke prvi put imamo novi instrument u filmu te klavir zamjenjuju orgulje te prelazimo u interijer.

Drekavac

Dva posebno zanimljiva kadra nalaze se upravo u duetu s recitativom za vrijeme večere. Riječ je o kadrovima u kojem vidimo Aleksandra kako zabija u nož u oko pečenja, kako bi ga pojeo te zatim kadar u kojem vidimo obitelj kako večera u oko prepariranoga vepra na kućnom zidu. Ovim kadrovima redatelj je posebno naglasio igranje s pojmovima plijena i žrtve, kojim se kroz cijeli film poigrava. Uz suprotstavljanje plijena i žrtve, kontrira i situaciju idiličnog lijeganja na počinak s napetom scenom dolaska drekavca. Nakon chiaroscuro scene u rembrandtovskom stilu, čija je podloga uspavanka u kojoj djed unuku ušuškava, kao jak kontrast stavlja scenu u kojoj dinamičkom izmjenom subjektivnih kadrova drekavčevog trčanja i statičnih kadrova magle, koja se prostire šumom stvara napetost. Tako stvara idealnu situaciju za prvi horor element u filmu u kojem samim crnjenjem kadra sugerira da se dogodilo nešto strašno. Taj horor element tvori i filmski klimaks koji se u filmskom sljedećem danu počinje odmotavati. I tu nailazimo na novi kontrast.

Nakon burne noći dolazimo u realistično jutro u kojem se djed sprema zaklati kokoš, a otac, donosno glavni antagonist, se brije. Rasplet filma počinje Aleksandrovom odlukom da ode do Jadove špilje potražiti drekavca. Dolaskom u špilju redatelj poseže za animacijom, koja u film donosi novu estetiku i element blizak fantastičnim filmovima. Mistično biće iz predaje biva utjelovljeno u animaciji sličnoj gremlinu. Uz napeto korištenje molitve Oče naš na latinskom jeziku lovac drugi put odlazi iz šume kući. Upravo kolorit ovih kadrova cijelu priču donosi u jednom povišenom tonu koji u potpunosti odgovara ovome žanru.

Film Drekavac donosi na filmsko platno neiskorišteni žanr i priču iz usmene predaje na način blizak suvremenom gledatelju. Ovaj kratki film nagovještaj je početka rađanja domaće glazbeno-filmske scene, na kojoj ćemo za autore ovoga filma sigurno još čuti.

Frana Marija Vranković

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...