Drekavac: Fantastična komorna rock opera s elementima horora

DrekavacRedatelj i scenarist Ivan Mokrović domaćoj se publici na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma predstavio kratkometražnim diplomskim ispitom, dvadesetominutnim filmom “Drekavac” – jedinstvenoj pojavi u hrvatskoj kinematografiji jer je riječ o kratkometražnoj fantastičnoj komornoj rock operi s elementima horora.

Sam naziv drekavac film je dobio po istoimenom južnoslavenskom mitološkom, fantastičnom biću, koje se pojavljuje u filmu kao jedan od glavnih pokretača radnje. Biće je to, koje po pučkom vjerovanju, napada po mraku te u snu proganja grešnike koji se nisu pokajali za svoj zločin.

Glasanje, odnosno “dreka” koju proizvodi, podsjeća na plač djeteta i zavijanje vuka. Izgled drekavca varira s krajem u kojem se širila usmena predaja, pa se tako može pojaviti u obliku ptice, bijelog psa, bijele šumske magle ili dlakave glavate nemani koja se skriva u špiljama i pećinama. Mit i pučko vjerovanje o drekavcima poslužilo je Ivanu Mokroviću kao temelj oko kojeg je izgradio svoju filmsku priču o lovcu Aleksandru. Koristeći fantastično biće kao glavni motiv, Mokrović se odlučio otići korak dalje od igranog filma te je na platno zajedno sa skladateljima Vidom Adamom Hribarom i Dinom Osmanagićem donio rock operu, jedinstvenu glazbenu struktura bez govornih dijelova, odnosno koja se pjeva uz glazbenu pratnju moderne orkestracije. Za predočavanje o kakvom se žanru radi dovoljno se s podsjetiti nekih od poznatih rock opera poput Isus Krist Superstar (1971.) ili Fantoma u operi (1986.) Andreya Lloyda Webbera i Time Ricea te Komedijine uspješnice Gubec beg (1975.) Karla Metikoša i Ivice Krajača.

Kombinirajući fantastično i realistično ova rock opera, kroz dvanaest glazbenih brojeva, donosi priču lovca Aleksandra (Tvrtko Stipić) koji u šumi slučajno ustrijeli i ostavi djevojku (Maja Ožegović) da umre, a potom mu drekavac odnosi kćer (Klara Naka), kako bi ispravio lovčevu nepravdu. Uz tenora-antagonista, žrtvu-soprana i djevojku koja zamjenjuje žrtvu, pojavljuje se još lik, otac i djed (Žarko Savić). Svojim basom on djeluje kao glas savjesti i razuma. Glumci i pjevači imali su pred sobom zahtjevan zadatak. Glumac Žarko Savić pokazao se vješt i u pjevanju, te je stvorio ulogu koja je ujedno komična i zastrašujuća. Za opernog pjevača, tenora, Tvrtka Stipića, ovo je isto bio iskorak u novo jer je kazališne daske zamijenio filmskim setom. Studentica glume u Rijeci, Maja Ožegović, pokazala je svoje pjevačko umijeće u songu s lovcem te je prava šteta što uz još dvije scene u kojima statira nema veću ulogu. Mlada Klara Naka i ovom minijaturnom filmskom ulogom pokazala je svoj talent, a redatelj je izborom ovoga malog ansambla sa svega četiri glumca pokazao kako se kvalitetno ostvarenje u rock operi može ostvariti s komornim ansamblom bez orkestra i zbora.

Struktura, kako glazbena tako i narativna, prati freytagovsku dramsku strukturu, tj. ima uvod, zaplet, klimaks i, u ovom slučaju, tragični rasplet. Dvanaest vrlo zanimljivih glazbenih brojeva koje su osmislili Vid Adam Hribar, kojemu je ovo prvo cjelovito autorsko djelo i Dino Osmanagić, čine cjelovitu glazbenu strukturu koja sadrži uvertiru i pjevani finale, tri lovčeva songa, dva dueta i duet s recitativom, dva instrumentalna broja te instrumental s govorom. Prvi glazbeni broj, klavirska uvertira nas in medias res dovodi u šumu u kojoj u miru šeću zec i djevojka. Već sami počeci filma ukazuju na redateljev nastavak bavljenja temom Crvenkapice u šumi, o kojoj je snimio studentsku vježbu Potjera na prvoj godini studija. Sklad prirode remeti pojavljivanje lovca, čijom pojavom počinje tema drugog glazbenog broja, lovčevog songa o lovu koji završava pucnjem kojim biva ustrijeljena djevojka koju smo vidjeli za uvertire. Nakon dueta smrti te lovčeve odluke da stavi sebe u poziciju žrtve, a ne djevojku i ode nazad doma prvi se put oglasi drekavac. Nakon njegove dreke prvi put imamo novi instrument u filmu te klavir zamjenjuju orgulje te prelazimo u interijer.

Drekavac

Dva posebno zanimljiva kadra nalaze se upravo u duetu s recitativom za vrijeme večere. Riječ je o kadrovima u kojem vidimo Aleksandra kako zabija u nož u oko pečenja, kako bi ga pojeo te zatim kadar u kojem vidimo obitelj kako večera u oko prepariranoga vepra na kućnom zidu. Ovim kadrovima redatelj je posebno naglasio igranje s pojmovima plijena i žrtve, kojim se kroz cijeli film poigrava. Uz suprotstavljanje plijena i žrtve, kontrira i situaciju idiličnog lijeganja na počinak s napetom scenom dolaska drekavca. Nakon chiaroscuro scene u rembrandtovskom stilu, čija je podloga uspavanka u kojoj djed unuku ušuškava, kao jak kontrast stavlja scenu u kojoj dinamičkom izmjenom subjektivnih kadrova drekavčevog trčanja i statičnih kadrova magle, koja se prostire šumom stvara napetost. Tako stvara idealnu situaciju za prvi horor element u filmu u kojem samim crnjenjem kadra sugerira da se dogodilo nešto strašno. Taj horor element tvori i filmski klimaks koji se u filmskom sljedećem danu počinje odmotavati. I tu nailazimo na novi kontrast.

Nakon burne noći dolazimo u realistično jutro u kojem se djed sprema zaklati kokoš, a otac, donosno glavni antagonist, se brije. Rasplet filma počinje Aleksandrovom odlukom da ode do Jadove špilje potražiti drekavca. Dolaskom u špilju redatelj poseže za animacijom, koja u film donosi novu estetiku i element blizak fantastičnim filmovima. Mistično biće iz predaje biva utjelovljeno u animaciji sličnoj gremlinu. Uz napeto korištenje molitve Oče naš na latinskom jeziku lovac drugi put odlazi iz šume kući. Upravo kolorit ovih kadrova cijelu priču donosi u jednom povišenom tonu koji u potpunosti odgovara ovome žanru.

Film Drekavac donosi na filmsko platno neiskorišteni žanr i priču iz usmene predaje na način blizak suvremenom gledatelju. Ovaj kratki film nagovještaj je početka rađanja domaće glazbeno-filmske scene, na kojoj ćemo za autore ovoga filma sigurno još čuti.

Frana Marija Vranković

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More