Drama godine je uplakani Slobodan Šnajder

Foto: Le Monde
Da već dulje vremena nije na snazi suša suvislih polemika o raznim kulturnim pitanjima – polemika kakve bi trebale svojom slojevitošću i širinom osvajati nova područja kulturne borbe, polemika kakve čine zdravu kulturnu sredinu – ne bismo se bavili poluprivatnim, osobnim okršajima blogera koji pišu o (samo uvjetno rečeno) kulturi na raznim portalima.

No, u nedostatku suvislijih polemika, pažnju privlače i sitni potresi s epicentrom u blogovima što ih u posljednje vrijeme revno ispisuju neki naši kulturnjaci. Najaktivniji su u tom dijelu blogosfere kazalištarci. Predvodi ih Vitomira Lončar sa svojom “Slamkom spasa” na mrežnim stranicama Večernjeg lista, gdje iz pozicije neupitne moralne vertikale raskrinkava klike i neuralgične nakupine podobnih te “stavlja na mjesto” sve od kazališnog moćnika Duška Ljuštine do intendantice HNK Ane Lederer. Njezinu iritantnu navadu da VELIKIM SLOVIMA ističe pojedine dijelove svojih rečenica preuzeo je i novopečeni bloger, dramski pisac Slobodan Šnajder, koji odnedavno ispisuje “svoj obračun s njima” na portalu Teatar.hr.

Na svome je blogu Slobodan Šnajder ovoga tjedna načeo jednu zanimljivu temu kojoj tiskovine dosad nisu posvetile ni redak. Riječ je o zakulisju godišnje nagrade Marin Držić koju Ministarstvo kulture dodjeljuje najboljim novim dramama. Proglašenje pobjednika održano je 27. ožujka u HNK, a novinari koji su izvijestili s tog događaja, nisu se zanimali za činjenicu da je žiri oformljen puna dva mjeseca nakon što su drame prijavljene u natječaj. Predsjednik žirija bio je Mario Kovač, a uz njega su bile još Nina Violić te Helena Sablić Tomić. Prvu nagradu dobila je Kristina Gavran, drugu su podijelili Tomislav Zajec i Zdenko Mesarić, a treću Maja Hrgović, Vedrana Vrhovnik i Dino Pešuta.

E sad, nagrađivani pisac Slobodan Šnajder nije dobio ni jednu od nagrada. A poslao je svoju novu dramu “Svjetlucanje kome” na natječaj. Šnajder to jednostavno ne može prihvatiti, za njega je to neprobavljivi apsurd: sudjelovati na natječaju, a ne dobiti nagradu. Netko je tu grdno pogriješio, a Šnajder je naumio saznati tko.

Otišao je na dodjelu i sjeo u treći red te u maniri frustriranog modnog blogera izreferirao sve o tome kako se njegov omraženi neprijatelj Duško Ljuština zbog gojaznosti nije mogao osvrnuti, a zauzeo je i tri mjesta u prvom redu. Na blogu je hejterski, gorko napao sve koji su “Svjetlucanje kome” propustili nagraditi “Držićem”, počevši od predsjednika žirija Maria Kovača. Iako napominje da za njega skoro i nije čuo, bloger Šnajder u zločestoj napomeni nabraja kako je Kovač, kad je čitao njegovo remek djelo “Svjetlucanje kome” vjerojatno bio odsutan, rastresen zbog “drapanja vinilki”, silnih režija i snimanja itd. To “drapanje vinilki” ustvari je dovitljiva aluzija na činjenicu da Kovač povremeno nastupa kao DJ. Taj je detalj iz njegove biografije bio poticaj snobovske malicioznosti velikog intelektualca, blogera Šnajdera.

Ne bi taj Šnajderov tekst bio toliko zanimljiv da nije zasićen čudovišnom dozom pravedničkog samosažaljenja, neprilične zlobe i sulude paranoje. Uz napomenu da se radujem svakom argumentiranom propitivanju situacije u domaćem teatru, Šnajderov istup nije moguće doživjeti drugačije nego kao incident. Iz činjenice da “Svjetlucanje kome” pripada u onih 35 drama koje nisu ovjenčane nagradama, Šnajder iščitava puno zanimljivih stvari: žiri je sačinjen od prezira vrijedih amatera koji ga mrze (za njega, oni su “junaci Pavlove ulice”), njegova je nazočnost u HNK-u nepoželjna, svi bi htjeli da ga ni nema, a Ljuština se urotio s Ministarstvom u osvetničkom rasturanju njegova lika i djela. Patetično promijenivši svoje ime u Neno (jer su ga, kao, njegovi protivnici uvrstili u Nacionalnu evidenciju nestalih osoba), Šnajder pasivno-agresivno obrazlaže kako mu je nagrada (koju je preimenovao u “nagrda”) nepravedno oteta jer su propozicije promijenjene tako da izuzmu svakoga starijeg od 40 godina, i svakoga “tko se godine 2009. nije potpisao na listu potpore u korist kandidature M.Bandića za predsjednika RH”. Nagrađeni su autori, prema tome, svi redom Bandićevi podržavatelji!?

O tome pak koje razmjere dostiže Šnajderova paranoja, svjedoči ponajbolje ovaj odlomak.

Puka je koincidencija što je Mario Kovač u obrazloženju o onima koji bi spadali u neki „salon odbijenih“ (njih 35 na broju) citirao odabrana mjesta iz intervju koji je g. Ljuština dao „Novostima“, teško me u njemu blateći. Kovač citirao je mjesto u tom velevažnom intervju na kojemu mi D. Ljuština odriče pravo da pišem o ovom ili onom, tojest da, kako stoji u obrazloženju žirija, „moram preispitati moje motive“. Naravno, isto se ovo odnosi i na drugih 35 kolega koji sade čuče po kaptolskim ispovjedaonicama te svećenstvu šapuću na uho o svojim motivima. Naravno, Kovač, domahuje mi uime svog golemog opusa, da „moram preispitati granice svojega talenta“; 35 kolega ispituju ovog časa te granice, silna je gužva na granicama koje dijele talent od netalenta, a carinik Kovač ima pune ruke posla.

U prilično bezličnom, protokolarnom osvrtu na opću razinu drama pristiglih u ovogodišnji natječaj, što ga je Kovač sažeo u nekoliko rečenica (rekao je, ustvari, da kvaliteta oscilira), Šnajder je ponovo pronašao podlo izrežiran napad na svoju veličinu.

Mario Kovač na svome facebooku kratko komentira, uz “smajlić”, ovaj Šnajderov tekst.

Zamisli tu cijelu teoriju zavjere koja obavija svoju zlokobnu mrežu od samog početka, ispada da je čitava ceremonija organizirana samo kontra njega.  A naravno da mu ni sekunde na pamet nije pala pomisao da je MOŽDA ovih 6 autora i autorica zapravo napisala bolju i zanimljivu dramu od njegove, ta mogućnost je u njegovom svijetu, očito, isključena u startu.

Osvrt na ovu, ne baš plodonosnu i ne baš polemiku, zaključit ćemo citatom kratke napomene uz koju Kovač prenosi Šnajderov tekst: “Evo kako veliki umjetnik može biti mali čovjek!”

Marin Raster

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More