Zar netko danas zbilja može pomisliti da malo krvi, sperme i novca provocira?

Drakula
Teško je doći do publike jer joj se iskreno ni ne prilazi. Jedna se vrsta kazališnoga izraza publici obraća vriskom novih formi – tu te udaram, tu te boli, a druga malograđanskim serviranjem sadržaja.

Nema dijaloga. Nema svijesti da kazalište može trpjeti neuspjehe i loše sezone, ali ne može bez publike. Oba su izraza duboko podcjenjujuća i publika je odavno prozrela umjetni pljesak nakon loše premijere.

Novu kazališnu sezonu u ZKM-u otvorio je Drakula u režiji András Urbána te koprodukciji SGN Maribora i Teatra Due iz Parme. Redatelj je sličan napad na sva osjetila, Drakula – svetlosti trenutka, postavio 2011. u Subotici. U njegovim predstavama lako je uočljiv prepoznatljiv obrazac – zajedništvo ansambla, tamna scenografija s ikonom u pozadini (križ, ili znak anarhije, ili zvijezda), mikrofoni, buka, simbolizam, nepostojanje dramskoga teksta i naglašavanje avangarde avangardom.

Takav obrazac svojevrsnog društvenog angažmana dobro funkcionira u Neoplanti (29. Gavelline večeri), no u Urbánovim predstavama nastalima prema motivima drama ili romana djeluje kao naporno ikonoklastično kazalište. Osjećaje koje balkanizirani Drakula treba izazvati su mučnina i nemir, no provocira samo ravnodušnost. Čak i kada čitavu retoriku predstave svodi na primitivizam – fuck, lick, suck! Zar netko danas zbilja može pomisliti da malo krvi, sperme i novca provocira? Zar kazalište poput nesigurnog pubertetlije na takav način traži pozornost?

Drakula

U tom zvjerinjaku gdje ljudi tjelesnost izražavaju pomoću zoometafora neartikulirani vriskovi gutaju tobožnje kritike kapitalizma, religije i trenutačne stvarnosti, jedini je svijetli trenutak interpretacija Matevža Bibera koji uspijeva ostvariti kakvu-takvu komunikaciju s publikom i pokoji je put nasmijati. Nažalost, u pozadini takve scenske društvene angažiranosti obično se kriju umjetnička praznina i nemogućnost zaokružene artikulacije problema.

Problemi se razlažu u atmosferi koju čine miris, zvuci, silovitost igre, performans u kojem tijelo u histeričnom ritualu ozljeđivanja, seksualnosti i služenju izlaganju ”istine” ne nudi ništa osim silne glumačke energije koja nakon izlaska iz kazališta isparava. Priča kroz tijelo je servirana, nema nikakve mnogoznačnosti i naznake da će taj happening iz festivalskog prijeći u redovan kazališni program.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More