Sloboda između banalnosti i utopije

Roksandić, D. (2018) ''ILUZIJE SLOBODE. Ogledi o Vladanu Desnici.'' Zagreb: Politička kultura

Često se dogodi da sugovornik uslijed važne rasprave na kraju rezignirano odmahne rukom poentirajući da je ovaj naš svijet u stvari zbir iluzija kojima nema kraja. I sve je na kraju mimikrija. Proizlazi da je svijet nepregledna mimikrija, i baš je taj svijet isprepleten iluzijama o slobodi, i baš u takvom svijetu čovjek živi i radi.

Neki drugi sugovornik u tom će trenutku zagovarati moć individualne slobode, ali samo zato da bi umanjio odgovornost, ili da bi opravdao manjak vlastitoga angažmana. Trećima će opet prihvaćanje teze da se živi usred iluzija slobode omogućiti da nesmetano uteknu kakvoj utopiji. Tko je u pravu, tko je bliže istini i tko je shvatio pravo određenje tog presudnog fenomena nazvanog tako gordo sloboda?

Nedostaje li zaista te sanjane slobode zbog ovih konstatacija ili prije nedostaje osviještenosti o evidentnoj činjenici da je sve tek iluzija slobode. A što ako je srž problema nedostatak osobne slobode, angažirane i zauzete, kojom se pojedinac jedino može oduprijeti iluzijama? U prvom će se redu pojedinac oduprijeti artističkim pisanjem, misaonim stvaralaštvom, duhovnim prodorom u dubine života i svijeta.

Upravo tim putem kroče ILUZIJE SLOBODE. Ogledi o Vladanu Desnici povjesničara Drage Roksandića u izdanju Političke kulture u Zagrebu (2018). Na osobit način on preispituje i valorizira Iluzije slobode u kojima se Desnica nalazio tijekom života. U Ogledima pita sebe i čitatelje, i cjelokupnu javnost, što nam s povijesne distance može reći Desničino iskustvo slobode predstavljeno u Ogledima o Vladanu Desnici kao klasiku moderne hrvatske i srpske književnosti.

Koliko se Desnica u stvari opirao iluzijama zacrtane i žuđene slobode svojim angažiranim radom i osobito literarnim djelom?

Roksandićev se glas kroz studiju predstavlja kao sugovornik i ukazuje na moć pojedinca, intelektualca i pisca, i nadasve polemičara kojem je uspjelo da vlastito Ja uzdigne/izdigne iz krugova mnogobrojnih iluzija.

S koliko se samo iluzija u društvenoj stvarnosti morao susresti što većih, što manjih, jakih i slabih, umnih i neumnih?

Našao se na složenom i rizičnom putu koji se postavlja kao prepreka svakom angažiranom pojedincu da ga baci na koljena, učinivši da u svojevrsnom prometejstvu zapomaže poput ”intelektualca-olupine”, kako je za sebe govorio Desnica. Ali iz te proživljene nemoći rađa se upornost, inat i dosljednost u prometejstvu kojim se jedino mogu savladati iluzije slobode.Roksandić prati pisca kao vjeran sugovornik i komentator iz pozicije Desničinih susreta sada već naširoko poznatih simpozijskih okupljanja koji su započeli 1989., nastavljajući se nakon duljeg prekida tek 2005.

Studija je uobličena u fragmentarnu strukturu kako bi autor poput dobrohotnog sugovornika komentirao i polemizirao s čitateljima i drugim autorima o dijalektičkom paru iluzija-sloboda u životu i djelu Vladana Desnice. No, koliko je predodžbi o slobodama u životu još je više iluzija, i mnoštvenost se morala ogledati u naslovu. Dakle, svoja je razmišljanja, dileme, dvojbe i nedoumice skupio, objavio te polemički razasuo na dvjesta pedeset stranica.

Roksandićevo je znanstveno iskustvo opsežno i vrijedno, brojni su naslovi koje potpisuje kao redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta. Voditelj je Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije, istodobno vodi međunarodni znanstveni projekt Triplex Confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu, utemeljen davne 1996. Još je spiritus movens Desničinih susreta.

Ipak, na momente se nameće pitanje nisu li ovi Ogledi tek Iluzije o slobodi o kojoj se tako lijepo zna pjevati i radovati bez ikakvih problemskih dodataka. Prije su to Iluzije kojih se valja riješiti, i ovi ispisani Ogledi o Vladanu Desnici imaju jasnu zadaću da postave pitanje svakom ugledniku i prolazniku koliko je iluzija zadržao o Desnici, i o kojim je iluzijama riječ kako bi se na kraju uspješno obavio proces deziluzioniranja.

Iluzije koje su pratile velikog pisca tijekom života mogu se i danas prepoznati u životima mnogih, i kao što su njega pritiskale na putovima prema ostvarenju slobode, tako i danas pritišću mnoge. Roksandić svu tu složenu i osjetljivu problematiku u intrigantnoj studiji razlaže kroz deset tematskih naslova razvrstanih u dvjema cjelinama.

Nakon kraćeg Predgovora studiozno gradi kontekst rasprave, i tako aktualizira raspravu o Vladanu Desnici. Prva cjelina završava problemskim pitanjem o Desnici kao angažiranom intelektualcu. Naime, može li Desnica i danas ostati izazovom koji priziva rizik prometejstva, može li u tom smislu postati paradigmom intelektualca?

U drugom dijelu kroz tri naslova slijedi cjelina znakovito nazvana Zatvaranje kruga koja se odvija u formiranju mladoga angažiranog intelektualca s definiranim interesnim poljem. Predratnih se godina oblikovao u sinergiji s društvenim angažmanom njegova oca Uroša i strica Boška. Dakle, nije u pitanju zatvaranje životnog kruga ili cjelokupnog djela, nego prve formativne faze u kojoj se Desnica isticao kao središnja figura tada novopokrenutog Magazina sjeverne Dalmacije. Taj je časopis kratko izlazio, a tematski je pokrivao razdoblje Kraljevine Jugoslavije i tada aktualne sukobe oko jugoslavenske sinteze i konstitutivne uloge Srba u sjevernoj Dalmaciji.

Zanimljiva je u tom kontekstu polemika koju je istaknuo Roksandić. Glavnu je riječ vodio Vladanov otac, Uroš Desnica. Pisao je tada Uroš da aktivnosti Srba, njihov rad i angažman u Dalmaciji, a tako i u drugim hrvatskim pokrajinama i diljem Kraljevine Jugoslavije s pravom vrednuju i kritički promišljaju Hrvati i Slovenci, i nikako se Srbi ne bi smjeli nametati iznad drugih konstitutivnih naroda. Bila je to tada vrlo žustra polemika u okvirima srpske zajednice. Prostor slobode otvarao se snažnom voljom njegova oca, nije se mirio s kojekakvim političkim pragmatizmom, zanijekao bi tada sebe i svoja uvjerenja o slobodi pojedinca naspram političke i moćne većine.

Desnica je započeo svoj spisateljski pohod na stranicama pokrenutog časopisa s jasno istaknutom vizijom što želi postići svojim artizmom, te što će pisati i na koje će se usmjeriti teme. Mislio je Desnica prema riječima sugovornika u Ogledima o karakteru Magazina “kao o interkulturnom i dijaloškom glasilu u dalmatinskoj subregiji, subregiji ne(s)poznate prošlosti i neizvjesne budućnosti i to u kriznom trenutku njezine povijesti.”

Teatro VeRRdi, ”Desnica: igre proljeća i smrti”

Povjesničaru Roksandiću sigurno je stalo u prvi plan istaknuti subregionalni karakter u kojem bi se ogledala povijest i osobito povijesna specifičnost sjeverne Dalmacije. Ta analitički predstavljena mikrokultura može jedino biti objektivno revalorizirana u dijaloškom susretanju sa širom hrvatskom tradicijom, prošlom i sadašnjom. Takav bi pothvat zaista predstavljao veliko obogaćenje za cjelokupnu prošlost mediteranskog kruga. Interkulturni pristup koji je integriran u metodološki put subregionalnoj prošlosti ukazao bi na sučeljavanje kulturnih matrica na jednom mikroprostoru, prije svega na sukob domicilnog kršćanskog kruga s nadirućom islamskom silom. Zatim su tu bili jaki utjecaji Venecije, te austrougarske krune, a ne smiju se zanemariti ni Napoleonova osvajanja.

Impresivan je pokušaj to prikazati interkulturnim pristupom. No, ostaje pitanje što je od svega poprimilo domaće stanovništvo, srpsko, hrvatsko i ostali koji su se našli na ovim mikroprostorima, u što su se transformirali? Jesu li izgradili neke nove mikrokulture sazdane, sastavljene, izmiješane od svih nadošlih i prošlih intervencija? U čemu se razlikuju od društveno-političke šire i uže okoline? U kakav je to poseban kulturni model izrasla sjeverna Dalmacija i što je novoga donijela? Ostaje otvorenim pitanjem, ne može biti pokriveno interkulturnom metodologijom, ili je ipak taj subregijski prostor sjeverne Dalmacije oduvijek integriran u širi geografsko politički kontekst. Slobodan pojedinac mora se čuvati iluzija koje zavode vješto i trajno.

Roksandić se vraća na Desničin artizam i na njegovo artističko usmjerenje u pisanju. Desnica se prema Stanku Koraću, ističe Roksandić, u Magazinu pozicionirao kao mladi književnik “pjesmama, esejima i pripovijetkom.” Uz to svakako treba istaknuti načela koja izdvaja Roksandić predstavljajući Vladana Desnicu kao kompleksna i cjelovita autora. U svojem je istraživačkom i literarnom djelu jednako pristupao čovjeku kao povijesnom biću integriranom u trostrukoj relaciji: čovjek-kultura-književnost “u dugome povijesnom trajanju”.

Iz tih kompleksnih odnosa valja izdvojiti tek dvije opasnosti koje mogu unositi nered između pojedinca i njegovih shvaćanja kulture i književnosti.

Prva je napast banalnost koja se najprije očituje u stvaralaštvu, a “još gora od nje /je/: tražena originalnost.” Druga je napast kada se umjetnik ili angažirani pisac razočaran sadašnjicom “spasava bijegom iz realnoga u neko ahistoričko stanje – u utopiju.” Uz navedene opasnosti, još su dvije stvari neobično važne za istaknuti osobito u ovo današnje vrijeme o kojima je Desnica imao jasno izražen stav.

Naime kultura u kojoj se odvija život, tj. kultura koje smo dio jednostavno mora postajati iz dana u dan ”dijaloška kultura”. Samo u takvoj kulturi može se razvijati istinska i autentična ljudska sloboda. Desničina vizija slobode zasniva se na radikalnom i nedvojbenom stajalištu da ljudsku slobodu nije moguće “dijeliti na privatnu i javnu, umjetničku i neumjetničku, /a/ umjetničko djelo, shvaćeno kao opus, još manje.” Zastupnici suprotna stajališta ostali bi na strani banaliziranja umjetnosti, a oni pak koji bi nezadovoljni stvarnim stanjem previdjeli radikalno shvaćanje slobode, i svjesni da dijaloška kultura ne može zaživjeti u punini, bježali u ahistoričko stanje utopije izdali bi uopće mogućnost ljudske slobode.

Performans Teatra VeRRdi u Zadru (2016)

Proizlazi prema sugovorniku, prema autorskom glasu, da sloboda mora postati primarna potreba svakog pojedinca poput hrane i vode, a za taj put se odgaja na pravim, istinitim i dosljednim uzorima. To prema Desnici, kako Roksandić izlaže, znači da čovjek koji žudi za vodom i kada poželi da pije vodu života “potrebno je da bude žedan.” Ako pojedinac nije žedan, gladan i ako ne osjeća te primarne potrebe, ili ako se ne usudi pokazati da ih uopće ima i da baš želi piti i jesti, kako će onda koristiti svoje pravo na slobodu, pravo na ono što mu je od životne važnosti.

Sloboda je moguća samo je treba htjeti, a treba i smjeti.

Složeno je to pitanje s nemogućim rješenjem. Unatoč tome pojedinac na tom putu slobode ne smije stati. U tome jest prometejstvo ljudske slobode kako ga razumije Desnica, i samo ga treba prihvatiti, inače se sloboda olako izgubi. Desničino prometejstvo govori da “po nemogućnosti svog cilja Prometej biva Prometej.” To je put očovječenja čovjeka o kojem sanja Desnica. Njegov san i danas traje. San koji svakim danom u djelu jednog, drugog, trećeg i tko zna kojeg sve pojedinca postaje java.

Sve manje i sve rjeđe svijetom će hodati ‘preparirani ljudi’ od kojih je Desnica zazirao za života, a zazire i njegov sugovornik i komentator života i djela Drago Roksandić. Iz Desničina rakursa na kraju preostaje: “Je li odmahivanje rukom jedino što ‘postmoderni’ intelektualac može učiniti pročitavši ove riječi?”

    Miroslav Artić

Foto: Peter Beaumont

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...