Doušnik: Kafkijanska ruka zakonskog sustava

– Jebem ti miša, kako me uznemirio ovaj film – promišureno će Tomica pola minute nakon odjavne špice filma Doušnik.

– Vidiš ti što ti se sve može dogoditi kad ti djeca uđu u pubertet, kako mogu sebi i roditeljima temeljito sjebati život… Droga, prokleta droga… Prokleti dileri koji vrebaju maloljetnike… Prokleto to što se moraš pokoji put izdrogirat da bi bio kul među društvom. Temeljito to prezirem, temeljito se želim protiv toga boriti!

– Zašto toliko upotrebljavaš tu riječ “temeljito”? – upitao sam.

– Valjda zato što sam vidio da ti narko mafijaši svoje maloljetne dilere koji im više ne trebaju ubijju i zakopavaju u temelje vlasitih raskošnih kuća, valja mi se uvuklo u podsvijest…

– Znači, film te temeljito dojmio, potresao?

– Da, temeljito. Za mene je ovo izvrstan, poučan fim. Vidio si da je rađen po stvarnom događaju, to i ti voliš – nekako mi se baš lijepo obratio Tomica; kao da smo se baš zavoljeli u ova dva vruća ljetna mjeseca koliko zajedno, preko moje press iskaznice, zajedno odlazimo na novinarske projekcije najnovijih, širokonarodnih sinestar filmova kojih je više i revnije od nas na tim projekcijama samo odgledao redatelj Petar Krelja i njegova supruga.

– Slažem se, Tomice, s tobom – otpovrnuo sam. – I mene je ovaj film baš nekako dojmio, ispunio me nekom tjeskobom… Reklamirali su ga kao neki debilni akcioni film, a uopće to nije iako ima pucnjave i svega… Ne, to je vrlo solidno snimljen film, redatelj ima sigurnu zanatsku ruku… Sasvim dobro vodi te glumce, dobro ih usmjerava svojom palicom… Meni je najdojmljiviji onaj andrkaver policajac i tužiteljica… Baš djeluju kao manijaci svog posla… ne prežu pred ničim da bi ulovili te vođe kartela… I u tom je odlično prikazana i njihova nemoralnost… To što su za lov na mafijaše spremni žrtvovati obične ljude…

– Pa da… To je ono što je mene upravo užasnulo – zgroženo će Tomica. – Da je mali završio u zatvoru  zato što mu je frend poslo kutiju ekstazija da mu je pričuva na jedan dan… A onda je malom murja upala u stan… Buksa i nemilosrdna osuda na osam godina zatvora! A mali je baš trebao krenuti na fakultet, i još je jedinac rastavljenih roditelja… nikad nije bio u nikakvoj bandi, nikakva droga, samo pet, šest đointova s frendicom… I osude ga… A može si smanjit kaznu samo da nekog otkuca… Takav je tamo zakonski ustroj… I onda se svi međusobno otkucavaju… Jedan drugom natovarivaju kazne… Sve okej, suzbijmo drogu, ali baš tako preko leševa… Na kraju je stari od tog malog išo lovit dilere da bi kod državne tužiteljice otkupio zatvorsku kaznu svog nesretnog sina…

– Da, film je izgleda htio prikazat i tu čeličnu, kafkijansku ruku zakonskog sustava… Nisu na kraju filma bez razloga naglasili kako za posjedovanje droge dobivaš veću kaznu nego za silovanje, ubojstva – dometnuo sam.

– Zašto se danas obojica tako nekako izražavamo kao u seriji Olujne tišine? – zapitao se Tomica.

– Stoga što smo obojica nakon ovog filma jako potreseni, zabrinuti za budućnost novih naraštaja… U takvom raspoloženju čovjek se počinje ozbiljno, pomalo pompozno izražavati, ne brini, to je normalno…

– Znači, ne postajemo intelektualni gejevi?

– Možda samo u postmodernističkom smislu… Ako sebe lakanovski počnemo smatrati samo kao likove koji žive na kompjutorskom ekranu, da zapravo nismo stvarni, nego smo samo jedinke bodrijarovski utkane u tkivo teksta…

– Sad me fakat jebeš s intelektualnim spikama, al ono baš fakat me jebeš, koji ti je kurac – uznervozio se Tomica.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More