Izravni povod ovom tekstu izjava je političarke Mirele Holy na Twitteru, gdje se u raspravi o cijepljenju protiv Covida u Gradu Zagrebu oglasila u korist davanja prednosti onima koji u Zagrebu doista i žive. Namjera je ovom tekstu pak zaorati malo dublje u uzroke urbanog rasizma koji se na relaciji “čistokrvni Purgeri” – “dotepenci” desetljećima kontinuirano odvija u zakulisju našeg političkog i društvenog života.
“Mi, Zagrepčani, fakat smo magarci, šutimo kao zadnji papci iako su nas stavili posljednje u Hrvatskoj na popis za cijepljenje. Em što u Zagrebu živi najviše ljudi, gustoća naseljenosti koja omogućuje širenje bolesti je najviša, ali, eto, zadnji smo u redu za cijepljenje. Zašto?”, napisala je Holy.
Legitimna primjedba, reklo bi se. Samo, Holy je svoj argument izložila kroz frustrirani verbalni ispad pa je tako u javnost lansirala stvar koja duboko tišti dio Zagrepčana, i to napose urbane rasiste, one koji (svjesno ili podsvjesno) odnosom prema Drugima i Drugačjima daju vitalnost pojavi političkog domorodstva. U žaru rasprave, istaknuta predstavnica lijeve struje u Hrvatskoj, čije je zalaganje za životinje, ekologiju i prava žena osnova njezina političkog djelovanja, ispalila je i ovu ogorčenu misao: “I u Zagrebu su se cijepili preko reda različiti dotepenci”.
I samo spominjanje tog pejorativnog izraza kojim se svisoka žele grupirati i obilježiti nepoželjni došljaci u metropoli – a to su, prema čistunskim kriterijima “pravih Purgera” svi oni koji ne mogu ponuditi dokaz o barem pet generacija predaka Zagrebu – probudilo je u javnosti otpor kakav je u novije vrijeme izazvala jedino Alis Marić onom svojom zgodom o taksiju. Obje su izjave “ulovljene” na društvenim mrežama i obje su pokrenule nešto nalik linču. Da preduhitri zahuktavanje linča, koji je Alis Marić zatvorio prilike za poslovnu suradnju s nekim izdavačima, Holy se u medijima pravdala da nije mislila ništa loše, da je samo htjela ukazati na potrebu da se u cijepljenju izbjegne privilegiranje i “preskakanje reda”.
Jesmo li joj povjerovali? Nakon žustre rasprave u redakciji – u kojoj premoćnu većinu čine dotepenci – složili smo se da Holy ne zaslužuje “gaženje” kakvo su, izgleda, jedva dočekali priuštiti joj politički suparnici, a što je uoči lokalnih izbora prilika za “eurovizijsko” skupljanje poena. U ovom malom strvinarskom natjecanju, dvanaest bodova odnio je Bojan Glavašević koji se oštro ogradio od stavova nekadašnje stranačke kolegice, usput je optuživši za propagiranje malograđanske perverzije lokalpatriotizma.
“Ameriku izgradili ‘dotepenci’, ali u Zagrebu se gleda odakle su ti pradjed i prabaka da bi dobio certifikat (s pečatom, bez pečata ne vrijedi) da možeš za sebe reći da si iz Zagreba”, napisao je Glavašević.
Mirela Holy nije mu ostala dužna; prozvala ga je za oportunističko i karijerističko mijenjanje strana(ka) u politici i prepričala mejl u kojemu je kao preduvjet jednom stranačkom udruživanju unaprijed tražio pozicije za svoje ljude.
Protiv licemjerja salonske ljevice, koncentirane u izhavi Mirele Holy, reagirao je i Mostov kandidat za gradonačelnika Zagreba Zvonimir Troskot.
“Zagreb su stvarali svi oni koji su ga izabrali kao svoj dom i koji su u njega doseljavali desetljećima, u potrazi za boljim uvjetima i poslom, a danas ga smatraju svojim gradom. I zato najoštrije osuđujem ovu izjavu. Zagreb se ne dijeli na rođene Zagrepčane i dotepence, nego na one koji ga vole bez interesa i pošteno u njemu žive i rade, te na one koji ga potkradaju. Upravo te i takve na predstojećim lokalnim izborima želimo pobijediti!”, napisao je. Deset bodova za Troskota!
No, na stranu jeftini poeni i politička prepucavanja. Pošteno govoreći, Holy je u gnjevu prema kršenju procedure cijepljenja odabrala pogrešnu riječ i to ne bi trebalo biti vrijedno linča.
“Ako je itko istinski liberalan, to je Mirela Holy. Krivo se izrazila i to je to. Kao društvo postajemo previše “woke” i skačemo na svaku, a ova izjava ne zaslužuje linč. Osim toga, razumijem njezin gnjev; stari i bolesni čekaju, a preko veze se cijepi svaka šuša”, kaže urednik i voditelj Dorijan Klarić – i sam prema vlastitoj odrednici dotepenac u Zagrebu – iz Šibenika, kao Arsen Dedić i Igor Mandić, dotepenci koji su trajno oblikovali kulturnu sliku metropole.
Emanuel Željko Špoljar, autor Petokoronaša, prvog hrvatskog romana o životu u doba korone, u dinamici na relaciji starosjedioci – dotepenci detektira i neke sociološke začudnosti koje ga zabavljaju.
“Nedavno sam u knjizi Valentine Gulin Zrnić, Kvartovska spika, Značenje grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu, čitao o prigušenom, ali trajnom odmjeravanju snaga između onih koji su “od početka” živjeli u Novom Zagrebu i onih koji su došli desetljeće-dva kasnije. Ovi prvi osjećaju se i ponašaju kao starosjedioci koji bi, tobože, trebali imati više prava od došljaka, a tu njihovu privilegiju prepoznaju i uvažavaju Novozgrepčani s kraćim “stažem”. Odlična je to knjiga, zajedničko izdanje Instituta za etnologiju i folkloristiku i Naklade Jesenski i Turk, iz 2009., preporučujem je onima koji i danas rado dijele “nas” od “njih”, kaže Špoljar.
Zanimljivo je da se antagonizam prema dotepencima produbio nakon potresa koji je prije skoro godinu dana devastirao centar Zagreba. Za stanje koje se nije puno promijenilo do današnjeg dana, stanovnici centra u skoro jednakoj mjeri krive i elementarnu nepogodu i – dotepence.
“Baš u Novom Zagrebu bi mogao postati vidljiv najveći paradoks u vezi s tim; već to primjećujem u Utrinama, gdje se na pridošlice iz centra, koji su iz zgrada s crvenim oznakama pobjegli u sigurnost armiranobetonske gradnje novozagrebačkih kvartova, ovdje gleda kao na dotepence. E to je paradoks koji otvara oči, kaže Špoljar, koji je privid “starosjedilačke privilegije” osjetio i pišući Petokoronaša.
“U književnosti to nije loša stvar, starosjedilački duboko poznavati mjesto kojem pripadate i o kojem pišete iznutra. Sigurno bih drugačije pisao o Novom Zagrebu da se nisam rodio ovdje i da ovdje ne živim cijeli život. To iskustvo kao da mi daje pravo da o Novom Zagrebu tako otvoreno, izravno pišem. Dobro je osvijestiti to u sebi. I Matoš i Krleža mogli su o Zagrebu reći sve, razorno i bespoštedno kad je trebalo, ali i s nepatvorenom toplinom i bliskošću, jer su mu duboko pripadali. S druge strane, i perspektiva došljaka može biti jednako zanimljiva, kao kad predstavu gledaš iz lože na trećem katu pa imaš odličan pregled i scene i partera i zbivanja u ložama ispod…”, kaže Špoljar.
Upravo takvu perspektivu “iz lože na trećem katu” ponudili su Zagrebu umjetnici koji su arhitektonski oblikovali njegov kulturni krajobraz. Jesu li spomenuti Arsen Dedić i Igor Mandić veći Šibenčani nego Zagrepčani? Je li takvo odmjeravanje uopće važno? Važnije je, mislim, da su obojica svojim djelom ponudili razloge da se Zagreb voli kao svoj. Kao što ljubav ide preko želuca, tako privrženost Zagrebu ide preko Arsenovih pjesama, i to vrijedi za nebrojeno mnogo ljudi koji vole ovaj grad.
Kako bi danas u Zagrebu prošao dotepenac Tin Ujević, veliki pjesnik iz Vrgorca koji je zagrebačku kavanu učinio mitskim mjestom u književnosti? Bi li veliki Purgeri i njega stavljali u isti rang kao i potres, kao prirodnu nepogodu od koje se treba spasiti? Koliko bi siromašniji bio Zagreb u književnosti da nije, na primjer, dotepenca iz Vukovara, Pavla Pavličića, dobrog duha Zagreba? A Veselko Tenžera? Bi li prema današnjim radikalnim čistunskim mjerilima uopće zaslužio “privilegiju” da o Zagrebu napiše najmoćniju, vazdazelenu publicističku kroniku ikad napisanu – ili bi ga uputili da se vrati odakle je došao, u Prozor u Bosni i Hercegovini?
I konačno, biste li imali išta protiv da se Veselko Tenžera cijepi u Zagrebu?
**Roman “Petokoronaš” Emanuela Željka Špoljara prvi je roman o životu u doba korone u Hrvatskoj, a objavljen je paralelno u Srbiji i Hrvatskoj. Naručite ga na info@arteist.hr za 99 kuna, uz besplatnu dostavu i besplatan primjerak prvijenca Željka Špoljara, zbirke priča “Teškoće pri gutanju”.