prvo slovo kulture

Dorta Jagić: Marilyn šalje poljubac

Život se često definira u frazama koje su otrcane, ali dokazane. Baš kao neke stare ceste kroz nepoznatu zemlju.

Na primjer, ona ne baš maštovita glupost, život je pun iznenađenja. I zbilja, pun je čak žestokih iznenađenja. Recimo, danas sam, onako jadna, u plavoj kuti i s  mokrom kantom u ruci, već u devet naletjela iza ugla na bivšeg dečka, Bareta. I ne samo to što sam ga srela onako do mozga obrijanog, u jadnoj bolničkoj pidžami i to na Urgentnom odjelu, nego to što sam ga uopće srela, izazvalo mi je vrtoglavicu.

Naravno, morala sam zbrisati iz zgrade, sjesti na klupu u parku i zapaliti jednu. Iako više službeno ne pušim. Jadni je Bare stigao reći samo mojim leđima “Hej, Jagoda!” Ali neću pisati o Baretu, možda kasnije, jednoga baretovskog dana. Sad mogu u miru pisati o nečem drugom, jer ovoga trena, začudo, u “Svitanju ” nema ni žive duše, svi su se pitomci i osoblje razmilili. Možda zato jer je vrijeme ručka. Meni nije do klope, želim samo pisati sebi u brk. Evo me kako dangubim, pijem danas već treću kavu. Prvu sam srknula doma prije zaprešićkog busa, a drugu i treću polako pijuckam u ovom mom drugom domu, bircu ludnice. Dobro, ne volim ovakve kafiće, jeftin namješaj i atmosfera jada, ali zato ove retke zapisujem u skupocjen notes, Moleksine. Stisnula sam zube i kupila sam ga jučer u knjižari u centru. Jer ako ovdje u krugu ludare ne postanem pisac, zbilja ne znam gdje ću.

Dakle, kao što rekoh, život je pun iznenađenja. E, Jagoda, Jagoda, daleko si dobacila, curo. Svi su govorili za mene, Jagoda će puno postići u životu, ona je zgodna, pametna i talentirana, za razliku od brata. A evo me ovdje, možda postanem prva metla, takozvana primametlarina, iako sam godinama marljivo bubala i završila, i to s dobrim ocjenama, Višu ekonomsku. Naravno, ekonomiju sam upisala zbog roditelja, susjeda i države, iako sam od malih nogu htjela biti glumica ili barem književnica.

Često su mi govorili da se okrenem oko sebe, da nije vrijeme za reflektore, za nekakvu glumu i piskaranje. Poslušala sam, pa ipak već četiri godine ne mogu naći taj navodno unosni posao, a nije da i taj taj posao mene traži. Zato radim već dva mjeseca kao neprofesionalna čistačica, i to u bolnici Vrapče. Zar to nije ludo?

A i ovaj sam neodoljivi posao dobila preko veze, tako što je kuma moje tetke ovdje medicinska sestra. Usput, to je jedina veza koja je uspjela u mom životu. A i što mi vrijedi, kad sam prekjučer zamalo dobila instantni otkaz. Koja blamaža! Poslali su me ravnatelju, jer sam malo zavrištala i mlatnula nekog uvrnutog mamlaza po glavi mokrom krpom. Nekako su mi oprostili jer sam nova u radnom kolektivu, ali ja i dalje mislim da sam prirodno reagirala. Pa taj je bolesni tip klečao i lizao popišani pod u ženskom WC-u. Ovdje se mene, naravno, očekuje da u svakoj sekundi budem i ostanem debelokožac, kao da već nisam.

Mislim da mene ovdje od zaposlenih nitko ne razumije. Zašto i bi kad vlada nestašica sućutnih lica, osobito među psihijatrima. A  razoružavajuća je već i kraća revizija mog života; majka je već dvadeset godina sivkasta kućanica, brat mi je narkoman od svoje trinaeste, a otac ratni invalid. I što da radim, u životu mi nije puno pomoglo što navodno frapantno sličim rasnoj Merlinki. Daleko je bio    Hollywood kad sam u kupaonici ženskoga odjela već prvoga dana imala pune ruke posla. Što reći, ušla sam unutra, i u odjednom strahovito bijelom lavabou sve je bilo puno svježe, djevičanske krvi. Rekli su mi malo kasnije da je neka nesretna cura koja ovdje boravi već sedmi put rezala žile. Zamalo sam povratila svoj bijedni doručak u svu tu krv i iste sekunde zbrisala kući.

A onda sam se morala sjetiti tko sam, Jagoda Prva metla, bez kinte i budućnosti, pa sam se brže-bolje sam se uhvatila posla, i lavabo je za deset minuta sjao čudesnim sjajem. Inače, u ovaj me stresni posao u samo dva sata uputila najstarija čistačica Vrapča, Zorica. Dala mi je munjeviti tečaj čišćenja i deset bolničkih zapovijedi. Zadnja mi se najviše svidjela, jer je najlakša: Ne ljubi se s bolesnicima. Ta je teta Zorica prva klasa, obranila me pred sestrama kad me optužila neka penzionirana balerina, gospođa Iva, da sam joj ukrala (dok sam čistila) šteku cigareta. Ja, koja sam nepušačica! Poslije sam saznala da gospođa Iva nije nikakva balerina, da je činovnica i da je tu zbog kleptomanije i manične depresije, baš kao i njih pedest posto ovdje. Bilo mi je malo lakše, čak sam toj Ivi u napadu suosjećanja kupila cigarete.

Inače, s cigaretama ovdje zna biti gadno, svako malo padaju prijetnje, psovanja pasa i majki, do najodurnijih formi žicanja. Prošloga je tjedna čak bila teška tuča na ženskom zatvorenom odjelu jer neka Jasna nije htjela dati cigaretu nekoj Ivani. Nakon puno natezanja, sestre su ih jedva razdvojile, a obje su borkinje dobile kaznu zabrane izlaska s odjela. Ne znam, možda se varam, ali tehničari i medicinske sestre zasad su uglavnom u redu prema meni.

Promatrala sam kakvi su ljudi zaposleni u ovoj ludnici. Zapravo kakvi su i vani, na pošti, na kolodvoru, u trgovinama. Većinom blazirani, nesretni, ravnodušni, ali tu su i oni drugi, dobroćudni. Zanimljivo je da se najviše na mene izvikuje vrlo mlada sestra Martina, moja vršnjakinja, a za koju sam čula od osoblja da je dobila posao preko kreveta. Cura nema ni dana srednje škole, a navodno je prije nekoliko godina bila čak deset puta hospitalizirana na odjelu alkoholizma. Ne znam, djeluje senzualno i inteligentno, ali nekako prokleto. Neću se ovdje petljati u tračerske detalje, ali upalo mi je u oči da liči onoj ludoj glumici Francis Farmer. Inače je ovdje je sve puno osebujnih lica, čak i jako zanimljivih ljudi s kojima se na trenutak poželiš bliže upoznati, popiti kavu.

Tako sam se ja, gotovo ne svojom voljom, sprijateljila s krupnijom i veselom starijom godpođom s odjela 11, koju svi, s nekim razlogom bez razloga, zovu Štefica Cvek. Ta je Štefica donedavna bila opasna kućna dama; naime, tukla je (već trećeg po redu) muža do krvi pa je završila na liječenju od agresije. Ovdje je već šest mjeseci, svima prilazi i predstavlja se kao gospođa profesorica Matić-Franuličić. Loše nalakiranih noktiju i uvijena u cigaretni dim, Štefica me svako malo zapitkivala o mom životu, jel imam koga kako mi je doma gdje izlazim koja mi je omiljena zabava što sam po horoskopu i slično. Opet govoto ne svojom voljom, rekla sam joj za neostvareni san o glumi. Na to je uzviknula kao i mnogi prije nje “Pa da, ti meni ličiš na Merlinku! Pljunuta!” Zbilja pljunuta, dobro je i rekla.

Za vrijeme jedne pauze Štefica me odvela do neobičnog plakata koji su neki revni psihijatri zalijepili u predvorju Urgentnog odjela. Kako ga prije nisam vidjela? Na nekom neuglednom A3 plakatu u mozaik su bile poslagane male fotografije i sličice brojnih umjetnika, zvijezda i svakojakih genijalca koji su bili na različite načine ludi. Pitala sam Šteficu je li to opomena, utjeha ili preporuka da se ostane lud, ona se samo zagonetno nasmijala. Promatrala sam plakat barem deset minuta, a onda sam uočila i nju. Među ostalim slavnim šašavcima našla se i Marylin, ispod je pisalo: dijagnoza borderline. Bila je to njezina slavna fotografija, ona na kojoj šalje pusu promatraču. Zapravo, izgledalo mi je kao da je samo meni šalje. Odahnula sam, i namignula Štefici. Bilo mi je lakše kad sam vidjela da je i Marylin zaposlena u ovoj ludnici, pa makar i na ovom malome plakatu.

Dorta Jagić

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...