Dorta Jagić: Bavljenje samačkim svijetom uvijek završi u siromaštvu krajolika, negativnoj nirvani i praznini

Neki pisci čitav život pokušavaju pisati velike metafore; drugi pisci u jednom trenutku postanu velika metafora. Jedna od potonjih zasigurno je i Dorta Jagić, pjesnikinja, prozaistica, esejistica i prevoditeljica, koja nakon desetak knjiga i brojnih nagrada – vrijedi posebno izdvojiti prošlogodišnji Goranov vijenac – nastavlja proširivati svoj opus i u  tematskom i u formalnom smislu, čemu je dokaz i nova knjiga Veće od kuće u izdanju Hena com, točnije u biblioteci Verbarij u kojoj su već izašle brojne vrijedne knjige na raskršću žanrova, tematika i stilova. Ta je iznimna knjiga i povod ovom razgovoru s njome.

Započeo bih ovaj razgovor od naslova – točnije, od jedne osobne reminiscencije na naslov. Naime, prije nego što sam vidio knjigu, njezin me naslov podsjetio na jedno mjesto iz pisma svetog Franje Asiškog jednom ministru svojeg reda u kojem mu poručuje otprilike ovo: „Neka ti  podlaganje tuđoj volji bude više od samotišta.“ Čini mi se da taj citat uvelike zrcali knjigu koja je koncipirana kao određeno služenje, ustupanje mjesta. Što za pisca znači to ustupanje mjesta tuđoj priči?

Premda se o tome malo razmišlja i govori, to je strašno uzbudljivo. Pisac je zapravo medij: priča je važnija, veća od pisca koji je kuća za nju. Doživljavam svoje pisanje na tragu tih riječi Franje Asiškoga pogotovo zadnjih godina, otkako pišem knjige kao što je Mali rječnik bibiljskih žena, gdje dajem glas mnogim ženama vrlo zanimljivih biografskih priča koje su potpuno zanemarene u bibliološkim i feminističkim istraživanjima, i knjige poput Kafkina noža, biografije viktorijanskih pustolovki i misionarki. U Većem od kuće prisutna sam samo na početku, u fitilju priče, a kasnije ustupam prostor za sve druge koji su me očarali i oduševili onime što nose ovom svijetu.

To su strahovito gipki tekstovi koji kao da imaju moć ovidijevske metamorfoze pa mogu mijenjati sto oblika unutar samog tkiva eseja, vjerojatno zato što i  u mom pjesničkom svijetu nema oštrih granica između pojava bilo koje vrste.

Zadržao bih se još malo na naslovu. Ta se naslovna sintagma u knjizi pojavljuje dva puta: prvi put u vezi s velikim, lijepim ženama koje su se u jednom trenutku odlučile zatvoriti u metaforičku kuću, a same su veće od kuće; drugi put je to kod Kristofora Kolumba za kojega kažete da mu je ime veće od (rodne) kuće. Ova prva preokupacija dominirala je u prethodnim knjigama koje ste spomenuli, Malom rječniku biblijskih žena i Kafkinu nožu, ali zaokupljenost poviješću pojava određena je novina u vašem pisanju. Otkuda ona?

Ne znam mogu li dati odgovor oštrih bridova jer ni meni nije potpuno jasno otkuda; kao da dogodio kopernikanski obrat u mom malom svijetu, od narcističkog poniranja u sebe i svoja stanja prema van, prema stvarima-po-sebi, prema fenomenologiji svega što me okružuje. To je na mene djelovalo emancipirajuće i oslobađajuće; proširila sam se i postalo mi je strašno uzbudljivo istraživati svijet oko sebe. Jer, stvarno ima nešto vrlo autistično u stalnom pjesničkom lutanju svojim meandrima: možeš napisati i kvalitetne pjesme, sve to što si doživio, primjerice, u nekoj ljubavi ili promatrajući neko drvo, da se jako lijepo izvesti, ali kada se nakon 19 godina pisanja osvrnem na cjelokupni opus od 11 knjiga, mnogo su mi važnije knjige koje se bave drugima i svijetom izvana nego one u kojima bih navukla plahtu preko glave pa se bavila svojim unutarnjim, samačkim svijetom. To uvijek završi u siromaštvu krajolika, nekoj negativnoj nirvani i praznini. Čovjek nije otok sam za sebe.

Knjiga se otvara tekstom Muzeji cimetne boje – tekstom koji je sam primjer vašeg novog, muzejskog pristupa, ali i ova je knjiga i sama svojevrsni muzej, kako na razini pojedinih tekstova, tako i na razini cjelovitog koncepta. Pritom obrađenim pojavama ne pristupate samo kao povijesnim zanimljivostima, već oni postaju bića, reklo bi se – čak i osobe. Ta figura pretvorbe mjesta i predmeta u osobe izražena je na više mjesta, ponajviše u tekstu Pohvala Sjeveru, čiji kraj iz fikcionalnog prelazi u mitsko. Je li Veće od kuće zapravo knjiga o mjestima i predmetima ili o osobama?

Kod mene se sve isprepliće: i mjesta, i prostori, i vrijeme, i ljudi, i bića, kao u Muzejima cimetne boje; to zbilja jest jedan wunderkammer. Moja je urednica pametno odlučila da taj tekst bude prvi u knjizi upravo zato da bi čitatelj znao što ga otprilike očekuje do zadnje stranice: u njemu izlažem svoj osobni doživljaj muzeja, postavljam pitanje što bi to bio muzej sreće – a svatko ga ima i zna što bi u njemu izložio – da bi na kraju taj muzej isto mogao postati osobom. To su strahovito gipki tekstovi koji kao da imaju moć ovidijevske metamorfoze pa mogu mijenjati sto oblika unutar samog tkiva eseja, vjerojatno zato što i  u mom pjesničkom svijetu nema oštrih granica između pojava bilo koje vrste. Time ne zagovaram nikakvo unisono jedinstvo, ravnodušno ravnovjesje svih stvari, nego upravo suprotno: neko šareno, vrlo egzotično i zanimljivo ispreplitanje svega što postoji.

Nešto kao povratak u djetinjstvo?

Od malena do dan-danas strašno me veseli to nevjerojatno uzbudljivo šarenilo bića koje uvijek izaziva dijete u nama – ma koliko smo odrasli, ma koliko smo zaposleni –  da se okrene, pogleda kamen u svojoj blizini i  pokuša vidjeti što je ispod njega. Nevjerojatna je sva ta otkačena priroda i to kako je napravljena; kad počneš, primjerice, proučavati kvantnu fiziku ili biologiju, shvatiš kako je svatko od nas na sastavljen na veseo i ekscentričan način, kao da se radi o dizajneru s nevjerojatnom moći  igre, ludim veseljem i strahovitom maštom. Vjerujem da je velika opasnost odraslosti i svakodnevice da nas odvuku baš od tog od čuda ovoga svijeta jer smo – kao bića obdarena duhom koja žive u tijelu, smještena u prirodu i kulturu – pozvani što više se čuditi u ovom kratkom životu. Za mene je to stvar higijene; sve mi je čudesno i ujedno mi je čudno da ljudi ne vide kako je sve čudesno.

Ja sam pisac krajolika: s djetinjim ću užitkom pisati o dramatičnim krajolicima. Zato je i nastao spomenuti putopis, nokturno gdje postavljam pitanja: tko je to danas putopisac? Što je za njega krajolik? Zašto se danas putopisac srami zaneseno govoriti o krajoliku? Zašto obavezno mora biti ironičan da bi bio ozbiljan?

Spominjete preplitanja; rekao bih da je i ovaj intervju primjer takvog preplitanja stvarnosti i fikcije, proživljenog i žuđenog, s obzirom na to da razgovaramo u slastičarnici kakve tematizirate u tekstu Zagrebačke gorkičarnice, i to na okretištu Črnomerec koji je tema vašeg teksta O okretištu. Od čega je ispletena povijest ovih tekstova i njihove forme?

Sama je forma nastajala spontano i impulzivno, bez ikakvog proračuna, dok su tekstovi plod raznovrsnih promatranja. Po prirodi  sam pravi zagrebački flaneur: najdraži mi je provod otići u neku slastičarnicu na periferiji, pojesti kremšnitu da me lupi onaj periferni šećer pa onda lutati kvartovima i samo promatrati… Recimo, ovo je okretište mjesto odakle krećem kući, ali to je i cijeli jedan svijet koji – ako si pažljiv – možeš razlistavati i diviti se svemu što se tu može vidjeti. A to je zbilja dirljiva kornukopija tužnih sudbina: tu kao da se na jedno mjesto skupilo sve što je u Zagrebu napravio ovaj strašni, prezahtjevni sustav, sve ono što ljudi grozno zovu – šljam. Godinama sam susretala te ljude na okretištu: ciganke koje tu prodaju sve, od čačkalica do gaća, ljude koji pijani prodaju robu iz Caritasa, sve razočarane čiji životi tu kruže, sve dok nije došlo do jednog događaja iz mog života kada sam jedva mogla otići kući s okretišta; nešto se jednostavno prelomilo, zbilo u supergustu točku, jednostavno – postala sam dio okretišta. Nakon toga bila sam sigurna da ću upravo iz te pozicije napisati priču: ja kao okretište, a svi ti ljudi oko mene kao dio strašnog karusela životnih obrazaca iz kojih se ne mogu iščupati, a htjeli bi.

Dakle, radi se o svojevrsnom dnevniku iskustava?

Većina priča nastajala je tako, iz moje kože: prvo bih dugo promatrala neka mjesta, a kada bih ondje doživjela određeno važno iskustvo, jednostavno sam znala da trebam napisati tekst uzimajući to mjesto kao apsolutnu točku. Primjerice, promotriti jednu slastičarnicu na gradskoj periferiji kao centar svijeta i pisanjem otići do njezina općeg oboda – do svih gorkičarnica. Knjiga je zbog toga na mjestima i vrlo cinična – takvo je i vrijeme u kojem živimo – ali je ujedno i silno empatična i komunikativna. Recimo, upravo za taj tekst o slastičarnici kao mjestu raspada ljubavne veze, jedna mi je prijateljica rekla da je doživjela isto ono što je u njemu opisano – baš  u slastičarnici! Nijedan tekst nije ostao apstraktan, svi su pisani iz mojih cipela; mislim da  im  to daje dodatnu vitalnost. Tako je tekst O kavi nastao kao hommage mojoj baki, usana i jezika uvijek smećkastih od kave, koja me inicirala u tu ovisnost u šestom razredu osnovne škole. Kako je već dosta ljudi pisalo o kavi, a kako sam i sama fanatik, odlučila sam se s njome obračunati na svoj način: što je ta kava? Otkuda ona? Kako je do nas došla? Tko ju je otkrio? Tko me učinio osobom koja se trese ako je nema u blizini?

U Većem od kuće prisutna sam samo na početku, u fitilju priče, a kasnije ustupam prostor za sve druge koji su me očarali i oduševili onime što nose ovom svijetu.

Knjiga doista nalikuje veoma osobnom katalogu odgovora na takva pitanja.

Volim nabrajanja svake vrste, pa onda i kataloge i muzeje, kako u stvarnosti, tako i u tekstu. Muzeji cimetne boje posveta su Schulzovim Dućanima cimetne boje u kojima on nabraja kakvih se sve čudesa tamo može naći; i mene očaravaju ista čudesa, u njima sam našla ključ svoje začaranosti svijetom. I ja sam kolekcionar koji voli wunderkammere i lude kolekcije, tako da je i ova knjiga morala biti luda kolekcija svega i svačega. Ali, sva ta hrpa faktografije i zanimljivih štikleca o raznim predmetima ima i neku vrstu organske povezanosti s mojom sudbinom. Recimo, u Pohvali vlakovima, osobito noćnim govorim o svom prvom životnom putovanju, kada sam imala samo mjesec dana; bilo je to noćno putovanje u Njemačku vlakom. Očito nije bez razloga da oduvijek toliko volim vlakove i radije putujem vlakom nego drugim prijevoznim sredstvima.

U tekstovima se vraćate u svoju prošlost, ali se i cijela knjiga obračunava s temama koje ste već otvorili u svojim prvim zbirkama poezije. To su primjerice tema neostvarene ljubavi u Zagrebačkim gorkičarnicama, tema kojoj je posvećena čitava zbirka Đavo i usidjelica, kao i tema smrtolikosti života u Bijelom čistilištu, karakteristična za zbirke Plahta preko glave i Tamagochi mi je umro na rukama. No, ne ponavljaju se samo teme nego dolazi i do skoro ritualnog ponavljanja motiva pjesama iz navedenih zbirki. Jesu li pjesnici osuđeni ili pak pozvani vječno pisati o istim stvarima?

Svi imamo svjesne ili nesvjesne opsesije koje nas ganjaju cijeli život, neku vrstu vodenog žiga koji je na nama makar ga sami ne vidimo. Na primjer, tek sam nedavno osvijestila upravo opsesivnu želju za bijegom u daleke gradove, posebnu ljubav prema njima koja prožima moje tekstove još od prve zbirke pjesama. Može zvučati banalno, ali u gradovima ima nešto arhetipsko što me može ganuti do suza, nešto čega nema u selima, rijekama ili planinama: ti milijuni sudbina koji su ondje prohujali. To još nisam uspjela osvijestiti do kraja, zato se nadam da ću na idućoj rezidenciji uspjeti odgovoriti samoj sebi: što je to grad za mene? Za što je on metafora? Jer očito nosi nešto važno baš za mene. Ima tu i mnogo drugih opsesivnih tema: ženske sudbine – njihova neshvaćenost i nevolje – potom fatalni muškarci koji propadnu… Mnogi su pisci posve svjesni svojih opsesija, čak ih stavljaju i u određene koncepte i okvire, ali ja sam a posteriori tip pisca, više mogu vidjeti kada dobijem odmak od svega.

Robert Gojević, portret Dorte Jagić

Čitavom se knjigom provlači golem broj spisateljskih imena; rekao bih da se radi o eruditskoj, skoro pa i enciklopedijskoj sklonosti imenima koja nisu toliko kanonska i proslavljena koliko vas s njima povezuje upravo srodnost u radosti pred čudesima. Tu su koliko osvjedočeni klasici poput Madame de Staël i Roberta Louisa Stevenson i vremenski bliži kultni dragulji poput Danijela Dragojevića i Brune Schulza, koliko i nevjerojatno  raznovrsni putopisci i autori posve nefikcionalnih tekstova, pa čak i članaka s Wikipedije. Kakvu su ulogu svi ti tekstovi imali u nastanku knjige?

Ogromnu. Prije svega sam čitatelj: naprosto gutam sve što mi dođe pod ruku. Međutim, nije to zato što sam pisac pa se moram obrazovati ili kovati zanat čitanjem. Tu nema nikakvog zanatskog predumišljaja ili ispraznog, suhoparnog skupljanja znanja; od malena sam jednostavno – čitatelj. Osobito sam strastvena prema onim rijetkim biserima, knjigama koje nisu razvikane i poznate, a kad osjetim da imaju i veliku kvalitetu, volim ih istaknuti i u tekstovima. Ima i neke didaktike u  tom obraćanju pažnje na nepoznate knjige; stalo mi je da ljudi prepoznaju djela koja im mogu obogatiti život, a za koja vjerojatno ne bi čuli zbog nesretnog faktora X.

Faktor X?

Jako je puno knjiga – kako fikcije, tako i nefikcije – koje dobiju mjesto na mapi čitateljskog Olimpa zato što nose nešto neobjašnjivo, neki faktor X: karizmu, osobnost autora ili nešto slično. Pritom kvaliteta knjige često nije u razmjeru s tom karizmom: knjiga može biti prosječna, a autori strašno karizmatični. Neki pak pisci napišu veličanstvene stvari, no faktor X presudi te ostanu u sjeni. Nije novost da ni u književnosti nema previše pravde, a ja imam određen nerv za takvo nepravedno zapostavljanje vrijednih stvari; zato mi je i želja istaknuti ono rubno, a zanimljivo, viteški se boriti za ono što nije na svjetlu. Na tom tragu nastao je i Mali rječnik biblijskih žena, namjerno mali ne samo po obimu, nego i po tome što je unutra opisano mnogo malih žena za koje puno vjernika, pa čak i teologa, ne znaju ili ih jednostavno ne vide; zbog koječega im je ostala skrivena atraktivnost njihovih životnih priča, iskričavost koja strašno puno može ispričati, ali nas i mnogočemu naučiti.

Vjerujem da je velika opasnost odraslosti i svakodnevice da nas odvuku baš od tog od čuda ovoga svijeta jer smo – kao bića obdarena duhom koja žive u tijelu, smještena u prirodu i kulturu – pozvani što više se čuditi u ovom kratkom životu.

Žanrovski gledano, čini mi se da se knjiga nalazi na križanju tradicije poetskog eseja na tragu Danijela Dragojevića, aktualne tendencije duhovnog putopisa, čiji su izdanci primjerice Maja Klarić i Dinko Telećan, ali i i neizostavnog duha feljtonizma koji neumorno zastupa Pavao Pavličić. Kako vidite sadašnjost i budućnost takvog žanra, odnosno mješavine žanrova?

Žanr je sam po sebi jako atraktivan i žilav; nikakvi egzotični krimići, ludi SF-ovi, popularni ljubići ne mogu natkriliti apriornu ljepotu same forme poetskog eseja. To je nevjerojatno zahvalna forma: tko god je se ikad prihvatio, zna o kakvom se neusporedivom književnom iskustvu radi. Upravo zato ne vjerujem da će ikada doći do deficita poetskih eseja. Kao dijete voljela sam feljtone, one elegantno pisane minijature u starim dnevnim novinama; ne znam kako, ali voljela bih potaknuti više pisaca da se okušaju u toj formi, da bude što više takvih tekstova, jer oni zbilja pružaju neopisiv čitateljski užitak, a o spisateljskom da i ne govorim.

Uz vaše stvaralaštvo dosad se većinom vezao izraz neobarok kao oznaka koncentričnog bujanja metafora i slika, tipičnog za vaše pjesništvo. Koliko mogu, volio bih  ustanoviti da je to dobrim dijelom netočno i prišio bih vam prikladniji neologizam – novosrednjovjekovnost. Naime, čini mi se da vašim tekstovima dominira upravo strah od praznine, određena tendencija tekstualnog rasta koja ilustrira autorsko motrište da tekst sam mora biti svijet. Tu srednjovjekovnost potvrđuje vaša spomenuta ljubav prema gradovima, kao i topos čovjeka kao putnika i života kao proputovanja svijetom: tako na jednom mjestu govorite da ste doseljenica na ovaj planet, a na drugom da ste riba sabljarka koju je netko izbacio na kopno i dao joj cipele i obveze. Iz tog srednjovjekovnog motrišta, što to nedostaje suvremenom oku, a čega pak ima previše u svijetu oko nas?

Mislim da nam je minimalizam koji vlada u umjetnosti – razina dosjetke, zaustavljanje na površini, oslanjanje na šok – donio više štete nego koristi. Današnji je svijet osiromašen, lažno šarene površine ispod koje se nalazi samo zastrašujuća golotinja; svijetom vlada antipod straha od praznine. Zbog toga se strašno stanjio: nevjerojatno je širok zbog medija, ali je sva njegova dubina svedena na plohu. Čini se da uopće i nema sonde kojom bi mogao, ako bi to i htio, zaroniti u ono bogatstvo dubine; za takvo nešto treba si dati vremena, a vremena nikad nemamo. Strahovito smo dekoncentrirani i raspršeni i mislim da ćemo svi oboljeti od deficita pažnje ako nastavimo biti na toliko društvenih mreža, pokušavati raditi sto stvari istovremeno, uvijek biti u toku s informacijama. Postat ćemo plošna, dvodimenzionalna bića.

Kao figure na slikama?

Ovo i jest doba slike – zbrkane, brzinske slike koja vara. Doba koje nema identitet jer je sve identitet i ništa nije identitet. Grubo rečeno, u srednjem vijeku svatko je barem znao svoju ulogu, kao u nekoj igri ili predstavi, a sada, u ovom simulakrumu sve lebdi pod nekom svjetlucavom površinom, bljesne i nestane, pa se pojavi na nekom drugom mjestu u sasvim drugom obliku. Zato je danas najlakše biti banalan, a izgledati vrlo pametno. Možda zvuči zastrašujuće, ali zarobljeni smo u sliku, a to je gore nego da si zarobljen u kavez; u njemu se barem možeš kretati. Upravo se zato se stavljam u poziciju zanatlije motrenja: ja sam prvenstveno promatrač koji treba naučiti promatrati jer u doba slike izbor motrišta je ogroman, a zamke su posvuda. To je neuhvatljiv svijet koji nema vremena za divljenje: ne za banalno blejanje, nego pravo divljenje. Vjerujem da bismo svi bili pametniji da se možemo, kao srednjovjekovni mistici, diviti i zapitivati nad duhom i materijom. Ali danas više nema misticizma.

Mislim da nam je minimalizam koji vlada u umjetnosti – razina dosjetke, zaustavljanje na površini, oslanjanje na šok – donio više štete nego koristi. Današnji je svijet osiromašen, lažno šarene površine ispod koje se nalazi samo zastrašujuća golotinja; svijetom vlada antipod straha od praznine.

Završio bih razgovor uz još jedan neo – neoromantizam koji se javlja u naslovu zadnjeg velikog ciklusa u knjizi, Njemačkom neoromantičnom cestom, u noć. Postavio bih vam pitanje koji vi sami postavljate na početku tog ciklusa: je li deplasirano danas pisati o krajoliku, odnosno, vrijedi li još pisati o ljepoti i drugim bespotrepštinama?

Taj neoromantizam doista izgleda kao neki atavizam, pasatizam, čak i naivno – i baš zato mi se sviđa. Netko bi rekao da je to reakcionarnost, ali upravo je suprotno: radi se o zagledanosti u čistu ljepotu, o uzdizanju naivnosti i pastorale. Ja sam pisac krajolika: s djetinjim ću užitkom pisati o dramatičnim krajolicima. Zato je i nastao spomenuti putopis, nokturno gdje postavljam pitanja: tko je to danas putopisac? Što je za njega krajolik? Zašto se danas putopisac srami zaneseno govoriti o krajoliku? Zašto obavezno mora biti ironičan da bi bio ozbiljan? To je isto znak, i boljka i blagoslov našeg vremena: zabranjeno je zadubljeno gledanje u prirodu, a da nema ironije. Istina, ona ima svoje mjesto i nije uvijek loša, ali me kod putopisaca i svih onih koji pišu o onome što vide nervira ta apriorna zgroženost nad romantičnim divljenjem ljepoti i prirodi, romantičarskim idealima, noći, lijepoj glazbi, dramatici stvari, svim snažnim i pojačanim doživljajima koje volim kod neoromantika, a koji nam nedostaju. Jer današnji svijet ne dopušta osjećaj; ljubav je na neki način postala čak i sramotna riječ. Ponekad mi se čini da sam se rodila u krivo doba jer ovo nije doba za osjetljive ljude, ali rodila sam se kad sam se rodila i obračunavam se sa svijetom kako znam i umijem – kroz pisanje. Mislim da ga u tome pobjeđujem.

Luka Tripalo

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...