prvo slovo kulture

“Možeš redati rečenice i riječi u stihove – ali to ne čini poeziju”

Đorđe Matić Đorđe Matić (Zagreb, 1970.) pjesnik je i esejist. Živi u Hillegomu u Nizozemskoj. Objavljivao je za “sto medija” kako sam kaže, urednik je Leksikona YU mitologije, muzičar – vođa, pjevač i perkusionist nizozemsko-balkanskog benda Gadjo orkestra. Povod ovom razgovoru je autorova prva zbirka pjesama Lingua franca (Prosvjeta, 2013.)

Tematski vaša je poezija u motivima granice -identiteta -sudbine -imigracije /integracije- resentimana? Kako ju pak vi vidite?
Da, sve to, ali i ne samo, naravno. Ja je najprije vidim kao intimnu i intimističku, i u isto vrijeme kao poeziju s mnogo spontanih i svjesnih kulturno-književnih referenci – jedan solidan “džuboks” utjecaja i preferencija, ili, kako je moj urednik napisao, “big band” u jednoj osobi, i kulturom i identitetski. Onda dolazi ova uslovljenost emigracijom i egzilom te tim takozvanim identitetom, odnosno pokušajem emancipacije od svakog nametanja raznih identiteta koji se obrušavaju po čovjeku – tu svakako možemo govoriti o resentimanu koji spominjete. Taj proces siljenja dolazi uvijek izvana prema subjektu – bilo u okolini odakle sam došao ili u okolini u kojoj sam odabrao živjeti. I jedna i druga okolina, u različitim mjerama i različitim strategijama (tojest, eksplicitnije: domaća nasilno, otvoreno violentno; ova “usvojena”, blaže ali opet često pogrešno i paternalistički), tjeraju te da prihvatiš nešto u čemu se ne prepoznaješ, gdje si sputan. Pjesnik se, kao čovjek jezika, kao vjernik umjetnosti i respective humanizma, dakle već po tome čovjek slobode, brani jedinim čime ima – rječju, sjećanjem, artikulacijom toga što je on stvarno ili što bi mogao biti – onako kao što Bob Dylan, koji je sam “kompilacija identiteta” što se stalno smjenjuju i nadmeću, kaže za sebe da je ”u stalnom postajanju”.

Inače, kao i svi pristojni ljudi uglavnom, tamo od devedesetih godina pa nadalje naježim se od iritacije već na sam spomen te riječi – “identitet”. Malo je termina koji do te mjere kriju tako podmuklu ideološku zvrčku – bilo namjernu, ili u grijehu agresivne naivnosti.

Na tim kompliciranim granicama koje su često nevidljive ili prolaze neprimjetno jedna preko druge, tu negdje se formira mjesto odakle ja djelujem i stvaram pjesnički, u jeziku.

Koliko nostalgije i kakva nostalgija smije živjeti u poeziji?
U poeziji može živjeti sve, u tome je između ostalog njena ljepota i važnost, njena širina. Sve može u nju stati – jedino je bitno znati kako. A takvih koji znaju ima malo, najmanji broj. E sad, pošto pjesnik uglavnom drugdje nema prilike da je artikulira, nostalgiju, gdje će bolje to učiniti nego u vlastitim stihovima?

Inače, konteksta radi – čak i sama riječ, pojam nostalgije mijenja se kontekstualno, i trebamo odmah biti svjesni toga ovdje: govoriti o njoj u kulturi gdje živim, uvijek je najprije lični i psihološko-emotivni čin. Kod nas, kao i u svim opresivnim društvima i kulturama – nostalgija je ideološki čin, tako ju je društvo i dominantna ideologija označila i od toga ne odstupa. Ne mora ni odstupiti – tolika je kondicioniranost u međuvremenu, da se nelagodnost koju pojam odmah poteže, sama od sebe perpetuira. Građaninu, jedinki, više čak ni ne treba stražar odozgora, samom mu se uključi alarm kad netko spomene nostalgiju, i u tom takozvanom našem čovjeku krene automatski serija asocijacija koje, tragično, nisu njegove, nego su mu ih ucijepili ideološkom prisilom i manipulacijom.

Već u tome, pjesnik ili bilo koji umjetnik koji je odavde, a živi drugdje, mora biti svjestan apriori toga sraza u trenutku kad mu se javi namjera ili je inspiriran da progovori o po svemu tako strahovito kompleksnom osjećaju kao što je nostalgija.

Đorđe Matić

 

Muzika i poezija kod vas kao da su jedno?
Različiti su principi stvaranja kod jednog i kod drugog, odnosno načini kako obje umjetničke forme “rade”, ali jedno ih veže u odnosu svakog subjekta spram njih – sluh, osjećaj za riječ i za muzikalnost stiha, za ritam. A to imaš ili nemaš, tu nema varanja.

Povezanost dvoje, nerazdvojivost njihova kod mene, negdje mora da dolazi iz istinske ljubavi prema muzici, prema čistom tonu najprije – gdje se za razliku od poezije i književnosti ton tek riječima puni značenjem. Nešto se tu moralo povezati ili ispremiješati iz tolikih godina bavljenja muzikom, sviranjem i kritičkim pisanjem, a valjda i onom prvom aktivnošću koja dolazi prije ostalih – slušateljskom – onim prvim odgovorom nesvjesnim i čistim na taj zov.

Ljubav prema muzici došla je lakše – artikulirati misao u stih, to je vrlo teško, ako se hoće raditi dobro tojest, i kod mene je to bio dugotrajan proces. Zato sam propjevao tek sam bio potpuno spreman, mnogo kasnije od većine koji se okušaju ili rade u toj formi. U tome je bila i frustracija ali bogami i spas.

Uvjetuju se…
Svakako. I sasvim osobno najprije, a onda i po jednoj neočekivanoj i dosta misterioznoj dinamici. Pada mi napamet naime ono što poznati slovenski filozof kaže: moraš sanjati da budeš nešto drugo od onoga što radiš i što jesi, da bi u ovome drugom bio uspješan. E tako sam ja pisao, misleći uvijek jednim dijelom na sebe u muzici.

Siguran sam međutim da su zbog te međusobne zavisnosti ili ogledanja, i poezija i moje pisanje u drugim formama postajali boljima, bilo zbog te želje i razmišljanja unutar drugačije umjetničke vrste, drugačijeg izražavanja i forme.
U poetičkom smislu, a govoreći sasvim uprošćeno, stvar je razvidna i moglo bi se skoro reći aksiomatska: ako imaš sluha, to ti je prva i osnovna stvar – ona ide prije pročitanoga, prije erudicije (iako, da se ne šalimo, bez čitanja nema ni pisanja!), prije toga čak imaš li što reći uopće. Najprije dolazi osjećaj za ton, ljubav za riječi koje si čuo i zapamtio u njihovim neshvatljivim dubinama; za to kako riječ teče, kako se slaže s drugim riječima, kako se rečenice odnosno stihovi ogledaju jedni u drugima ritmički i melodijom. Ako toga nemaš – uzalud ti je. A to je upravo, između ostalog, i glavni feler u ovome što se ovdje kod nas naziva poezijom najčešće. Imam osjećaj da su to uglavnom potpuno gluhi ljudi. Da uzmeš ovo što pišu i da možeš postvariti metaforu tako što bi ih stavio kao muzičare u orkestar – garantiram da bi se odmah među pravim muzikantima čulo da sviraju falš odreda. Spazim nesluhistu na kilometar.

Možeš dakle ti redati rečenice i riječi u stihove – to još ne čini poeziju. Ni blizu. Što vrijedi i za prozaiste, samo se u toj formi manje vidi. Poetičnost dolazi ogromnim dijelom iz muzikalnosti i ako zagrebeš samo malo po biografijama najboljih, vidjet ćeš da je najveća većina ovih što najljepše “pjevaju”, bilo u stihovima ili u prozi, da se negdje dodirnula s muzikom u životu, ako već nisu imali sasvim konkretan muzički bekgraund. A bez ostatka to da svi imaju odličan sluh. Neki, poput Krleže, bili su muzičari u svom pisanju a da nisu ni znali.

Kritika vaš tekst opisuje kao “sfumato štivo”? Koliko vam je važna kritika i koje planove čovjek smije imati s knjigom poezije, s poezijom samom?
Ja sam dosad imao neočekivano mnogo sreće s kritikom jer su moju knjigu pročitali i o njoj pisali samo vrhunski poznavatelji literature i poezije. Ali bit ću neiskren ako kažem da nisam očekivao dobre recenzije – još dok sam stvarao zbirku znao sam da radim nešto što ovdje nitko ne radi danas. Bojao sam se jedino da će je, upravo zbog prošloga, ignorirati, onako kako se kod nas radi kad se pojave drugačiji.

Planovi se pak u tom smislu mijenjaju u hodu, što bi se reklo. Jedno sam očekivao i sanjao – i bojao se – prije pojavljivanja, a drugo sada kad se stvar pomalo zavrtila.

To govorim samo u smislu recepcije, je li. Što se tiče one druge, važnije strane – što poezija danas može, do koga i koliko može dobaciti, to je posebna stvar i tema, uglavnom nevesela i deprimirajuća. Tu zato idem iz najosnovnijeg, i ključnog: ako dobaci do samo nekoliko čitatelja koji će prepoznati o čemu se radi, koji će znati pročitati kako treba – stilski ili u pitanjima duše, da se tako starinski izrazim, ili u najsretnijem slučaju oboje – onda sam već uspio.

Mnogo se viče, naime, mnogo je površnosti i stvari od kratkoga daha, pa ako jedna intimistička zbirka uspije učiniti da se neki daleki čitatelj prepozna u tome što u njoj piše, ako nađe nešto za sebe, to je već mali trijumf nad banalnošću, površnošću i vikom. Philip Roth citira pitanje nekog svog neimenovanog rumunjskog kolege: “koliko čitatelja treba piscu?”, pa odgovara – “četiri!”. Ako ovdje ne treba objašnjenja, vulgarne doslovnosti, ako razumijemo što se hoće reći ovim zagonetno postavljenim “pravilom”, onda ovo može biti odgovor koji i sam mogu ponoviti. E, sad, s obzirom pak na publiku koja još čita poeziju, moglo bi se dogoditi ironično i da ovaj broj bude stvaran, doslovan, a ne samo metaforički i ovako beskrajno poetičan.

Svejedno: iz pozicije pjesnika udaljena i fizički i na svaki drugi način od mjesta odakle dolazi i odakle je davno otišao – svako prebacivanje te granice (!) između vlastite odvojenosti i nepoznatog čitača na vlastitom jeziku, već je više nego se ovaj autor u svojim samoćama i sumnji ponekad i nadao.

Kao što Odisej ne prepoznaje Itaku, tako ni Itaka ne prepoznaje njega: niti je Odisej isti čovek koji je otišao, niti je ista Itaka u koju se vratio. Nema cilja, putovanje je sve, ostaje samo zapis. Lingua franca je takav zapis o putnicima.
Kako je veličanstven Homer tu i njegov motiv, koji ide od te slike, tako lirske (i to nota bene u najpoznatijem epu od svih), pa sve do Kundere i njegovog Neznanja koji je skoro simbolički zatvorio taj krug od dvije tisuće godina artikulirajući kao nitko nemogućnost Itake – na svega nekoliko stranica (i Kundera je, da se nadovežemo, pjesnik i muzičar! – ne može to slučajno biti). Istina, to je zapis o putnicima između ostalog. Međutim, i putnici jednom stanu, fizički barem, negdje se zaustave kao što se većina nas zaustavila. Tu tek počinje druga vrsta iskušenja.

Nikada nisam povjerovao Kišu u “Podmuklom dejstvu biografije”, kad veli na kraju da ne pati od nostalgije jer ispod svog pariškog prozora čuje harmoniku i dovikivanje zemljaka – iako mi je jasan inat iz kojega je to rekao. Tu se odredio ovako, kako i treba uostalom, ali zato na drugom mjestu itekako piše drugačije, kad u plemenitom patosu reminscencije na svoje prve dane u Parizu “nostalgično pripaljuje svoju gorku zetu na plamen sveće” i postavlja si odmah zatim ono pitanje svih pitanja za svakog emigranta. Između te dvije zaljuljanosti unutarnje, stava koji se obraća domovini s jedne strane, prkosno i slobodno, i s druge strane prvo nužnog a kasnije povremenog stanja i osjećanja, sentimenta koji je uhvaćen u ovom gornjem fantastičnom citatu – između to dvoje pokušava se nekako emigrant-pisac postaviti. Nastojeći ostati, paradoksalno, u samo jednome, u stabilnosti jednog od osjećanja – što mu ne uspijeva: ezgil je klatno naime.

Što putnicima znači povratak? Točka iz koje su krenuli…
Nema ga, naravno. On je iluzija. A opet putnik se nada upravo tome, noseći čitav svoj prošli svijet sa sobom – ne bi ga inače tako uporno nosio, dodajući mu novi, u međuvremenu stečeni svijet, možda čak da bi jednom tu novu popudbinu pokazao kad se vrati. E, sad: onako kako svoj prvi svijet bezuslovno gubi u jednom svom dijelu, neprekidno – egzil je proces i pomirenje s takvim gubitkom – tako ga sjećanjem oplemenjuje, brusi i čuva, uzdižući ga na višu razinu, onako kako su kod kuće zaboravili ili nisu nikad naučili kako se radi. Poezija, literatura, umjetnost uopće, koja se bavi ovim temama kao nužnostima – sjećanjem, gubitkom prvog doma ili domovine, (ne)mogućnošću povratka, ljepotom i problemima vlastite kulture – sljedeća je i možda krajnja točka, i mjesto mogućeg spasa u tom unutarnjem putovanju stvarnog putnika.

Srđan Sandić

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...