Domaši i Obitelj: Divlje vode odrastanja

Prema istraživanju Žic Grgat i Jelavić (2005) u Hrvatskoj prosječna duljina boravka djeteta u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi iznosi 3,9 godina, a preko 14 % djece ostaje u domu preko pet godina, od čega 4 % ostaje čak i preko deset godina. Prevedemo li brojke u leksik svakodnevice, za mlade se skrbi izvan obiteljskog okruženja, dakle u instituciji s različitim i nedovoljno brojnim odgajateljima, sve do kraja njihova srednjoškolskog obrazovanja, odnosno prisilnog osamostaljivanja s osamnaest.

Posljedice odrastanja u domskom okruženju nerijetko su traumatske i stresne jer su sve samo ne nalik obiteljskom okruženju. Zamjerke dugotrajnom institucionalnom smještaju potvrđuju i brojna istraživanja. Pritom najviše stradaju najranjiviji, djeca do pet godina smještena u dom. Smatra se da trajne posljedice nastaju već nakon dva mjeseca boravka malog djeteta u tipičnom domskom okruženju.

Problematika je iznimno psihološki i socijalno kompleksna, dodatno zapetljana u sustav nepravedno medijski ozloglašene socijalne skrbi. Stoga je iznimno hrabro uhvatiti se u kazalištu tematskih slojeva koji ne samo da nisu lagani, nego i nerijetko izazivaju val sažaljenja. Još je tim hrabrije kad se nekadašnja studentica za diplomski ispit, a danas iznimno talentirana mlada glumica, Ana Marija Veselčić nimalo prvoloptaški i sentimentalno hvata za djeliće vlastitog odrastanja u monodrami Domaši Gradskog kazališta lutaka Split u koprodukciji s Umjetničkom akademijom u Splitu.

Sličan se tematski sloj neodgovarajuće roditeljske skrbi i posljedične agresije rastvara u drugom splitskom gostovanju na Ljetnim noćima Teatra Exit, Kellyjevoj Obitelji (Orphans) u režiji Ivana Plazibata i produkciji HNK Split. Obje predstave s minimalističkom scenografijom na različitim registrima pokazuju ne samo dojmljive glumačke dosege mladih glumaca, nego i postavljaju duboko intimna, ali ujedno i moralna pitanja – kako prihvatiti sebe (Domaši) i koliko je društvo u kojem živimo iskvareno da će čak i od poštena građanina načiniti partnera u zločinu (Obitelj).

Kako prihvatiti sebe?

Monodrama Ane Marije Veselčić nastala kao autorski projekt pod mentorstvom Gorana Golovka nije ispovjednog karaktera, ona dapače obuhvaća mnogobrojne domske glasove – dječje i odgajateljske – u različitim izvedbenim formama od animacijskih tehnika do promidžbenih jingleova. Dramaturški katkad premalo čvrsta i konfuzna u tim brojnim izvedbenim licima dotiče prva zaljubljivanja, nasilje u obitelji, napuštenost, čežnje, sitna zadovoljstva, preživljavanja i prihvaćanja, a da pritom ne zapada u patetiku. Čini se da je dramaturgija oblikovana kako bi sama Veselčić pokazala koliko glumački može – a može mnogo, različito i duboko. Nerijetko iz humornog prelazi u domsku unutarnju gorčinu, iz dječjeg u odraslo, iz veselja u bolni krik. No, čim zagrebe po težini, nastupa distanca i obrat. Razumljivi strah od prelaska preko rampe.

Rijetko je vidljiva tolika umjetnička darovitost, snaga i zrelost mlađe generacije glumišta, a Veselčić ju ima bez skrivanja iza mnogobrojnih rekvizita i drečavih efekata u gotovo djetinjoj iskrenosti i širokoj paleti emocija. Riječ je o iznimnom i socijalno osjetljivom glumačkom ispitu, odnosno profesionalnoj predstavi, vrijednoj mnogo šire pozornosti od isključivo splitske.

Što nas čini ljudima?

Kellyjeva ”Obitelj” u Plazibatovoj režiji s druge stane u institucionalnom odrastanju vidi silovito raslojavanje i posljedično nasilje te pripada u klasične problemske predstave s odjecima Pintera (ponavljanja, pauze i jeza) i Peckinpahove vizualne brutalnosti i nasilja. Drama obiluje ponavljanjima i elipsama, tipičnim u britanskoj tradiciji, no u hrvatskome jeziku zvuče prilično nezgrapno te je šteta što se dramaturginja i prevoditeljica Mila Pavićević nije više jezično zaigrala.

Pitanje o vrijednosti ljudskog života bez obzira na podrijetlo, otvorenost granica za koju se neumorno zalažu određeni pojedinci poput njemačke kapetanice Carole Rackete ili Pape Franje, tek je načeta, uostalom kao i pitanje koliko je malo potrebno da pošten čovjek potpuno izgubi kompas. Bez obzira na dramsku tipiziranost, ono što drži predstavu izniman je Stipe Radoja kao manipulativni Liam, dok su njegova sestra Helen (Ana Marija Veselčić) i njezin suprug Danny (Goran Marković) solidna potpora.

Sve počinje i završava simbolično u krvi. Liam upada na večeru s lažima koje uskoro nestaju poput mjehurića od sapunice, a reakcije obitelji su zapravo tipično plemenski zaštitničke. Dovoljno se prisjetiti mnogobrojnih slučajeva nasilja u Hrvatskoj, nekih nažalost i s tragičnim posljedicama, u kojima je obitelj poput Kumovske sve uložila u zaštitu ”nevinog” okrivljenika. Stalne tenzije i djetinja zaigranost problematičnog lika kojeg toliko uvjerljivo igra Radoja nadvijaju se nad bračni par i izvlače na površinu njihove nesigurnosti. Radojina scena s mlijekom jedna je od glumački najsnažnijih i najupečatljivijih u čitavoj sezoni. Veselčić daje Helen obrise bezrezervne bratsko-sestrinske ljubavi negirajući ljudskost žrtve, uostalom zašto bi dala njegov život za nekog tamo tipa te se vješto kocka s majčinstvom. Dannyja Marković oblikuje kao pravocrtna slabića, odlučna u početku da bi kasnije pristao uz ucjene.

U mnogočemu je Kellyjeva Obitelj proklamatorska za trenutačno stanje sve manje prikrivene agresije u hrvatskome društvu gdje se tako olako pronalaze raznorazna opravdanja za svakodnevno nasilje te je time HNK Split, za razliku od većine nacionalnih kuća koje plove mirnom lukom komercijalizma, zašao u divlje vode suvremenosti.

Anđela Vidović

Foto: GKL Split i HNK Split

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More