Domaća glazba ide dalje bez obzira na to što više nema obožavanog novog vala

Čini se da je na domaćoj glazbenoj sceni neprestano na pomolu neka nova eksplozija talenata, svaki put veća od one prethodne, sudeći prema recenzijama na najvećem hrvatskom glazbenom portalu muzika.hr. Vrlo je lako uočiti kako je u posljednja dva mjeseca objavljeno barem dvadesetak recenzija domaćih izdanja. Scena je živa, mnogo se toga događa, puno se svira i izdaje, žanrovski je i generacijski šaroliko. No, ima li takva proliferacija izvođača, stilova, izdanja snagu i potencijal obožavanog ”novog vala”?

To je pogrešno pitanje jer su se i pravila igre promijenila. Dostupnije mogućnosti izvođenja, snimanja, produkcije pa i distribucije glazbe učinile su da gotovo svatko može objaviti vrlo pristojno snimljen materijal, barem u vlastitoj nakladi ako se druge mogućnosti izjalove. Neki od najpopularnijih izvođača u Hrvatskoj i okružju posljednjih godina poput Dubioze Kolektiva, Brkova ili Šanka do odane su fanovske baze došli besplatnim albumima kroz vlastitu distribuciju, koja sve češće uključuje menadžerski tim, a ne klasičnog izdavača. Slično vrijedi i za hvaljene Ninu Romić, Saru Renar, Lovely Quinces, Irenu Žilić i druge izvođač(ic)e. Moglo bi se raspravljati i o tome jesu li koncertni promotori poput Los Angeles Agencyja ili YEM- a zapravo uspješniji u promidžbi domaće glazbe od nekoliko preostalih, uvjetno rečeno, velikih izdavačkih kuća.

S druge strane, proliferacija izvođača ne znači nužno jasno definiran i unificiran pokret. Novinarski i kritičarski instinkt uvijek vuče romaniziranju glazbe, pokušaju uspostavljanja ideje o nečem definitivnom, epohalnom i revolucionarnom. To je vjerojatno razlog zašto smo kompletne nulte proveli u obilježavanju i veličanju ”novog vala”, i zašto nam i sada običaji nalažu traženje nove mesijanske figure. Ipak, svi ti ljudi i njihov rad ne mogu se svesti pod jednak nazivnik i nazvati revivalom bilo čega. Iz nabrojane ekipe nemoguće je izdvojiti glasnogovornike – ponajprije zbog njihove stilske širine, a potom i zato što je mahom riječ o generaciji glazbenika koja ne stvara vlastitu mitologiju, a rad definira više stilom, a manje porukom.

Ograničeni geografskim djelovanjem, domaći izvođači moraju se oslanjati u prvome redu na koncerte kao izvor zarade, a tek sporadično na sponzorske ugovore kakvi sad već u pravilu zapljuskuju njihove strane kolege. U Hrvatskoj od glazbe kao primarnog zanimanja, sasvim je jasno, tek rijetki mogu živjeti. Osim toga, entuzijazam stvaranja i dijeljenja tog rada donedavno nije prepoznavao ni glazbeni establišment. Proteklih godina izvođači manjih ili netradicionalnih izdavača izrazito su slabo prolazili u nominacijama za diskografsku nagradu Porin, pa bi se moglo zaključiti kako na sceni nije postojao nitko osim uvriježenih figura, bez obzira na opetovane prigovore ljudi koji se bave tim poslom, bilo s izvođačke, bilo s konzumerističke strane. Premda je u pitanju jedna poprilično nepotrebna nagrada, svojevrstan provincijski Grammy, čini se da je ove godine Hrvatska glazbena unija prema broju nominiranih ”nezavisnih” izvođača krenula ukorak s vremenom i ispravila nepravdu.

Sara Renar, ”Gdje povlačiš crtu?”

Postavlja se pitanje kako pisati o domaćoj glazbi, kako poštovati činjenicu da je netko uložio svoj rad, ljubav, znanje i strpljenje u nešto što mu neće donijeti svjetsku turneju ili ugovor za dizajnerske tenisice? Odgovor je jednostavan – kao u svakom drugom radu. Naposljetku, razvoj tehnologije donio nam je i demistifikaciju kreativnog procesa, sve više izbijajući ideje o magijskom elementu stvaranja. Taj rad nije manje vrijedan jer je dostupniji, nego prije deset ili petnaest godina. To znači da su i glazbenici samo ljudi, ne i čarobnjaci. Shodno tome i oni su se vjerojatno prilagodili ili će se tek prilagoditi očekivanjima vremena u kojem ne da ne postoji petnaest minuta slave, nego je pravo čudo ako postoji i petnaest sekundi. Ono što ostaje vječno je pak zadovoljstvo bavljenja glazbom i slušanja glazbe, a toga ima u obilju upravo zahvaljujući neprekidnoj razmijeni informacija koja će nas nastaviti zasipati novim i starim izvođačima i stilovima, kao i njihovim svim mogućim kombinacijama.

Naravno, postavlja se pitanje što je tu u stvari novo i može li uopće išta biti novo u uvjetima u kojem se globalni utjecaji prelijevaju kao nekontrolirana digitalna rijeka. Dosta sam riječi potrošio objašnjavajući zašto nikad više neće biti razdoblja kakvo je bilo ono ”novoga vala”, ali jednako tako sam mogao pisati zašto se više nikad neće ponoviti grunge iz 1991. ili punk iz 1977. Informacija je previše i interesi su disperzirani. Domaći su izvođači mahom usmjereni na nišne stilove, baš kao njihove strane kolege – samo što su oni u startu lišeni globalne pozornice. Sve to ne znači da ništa ne valja. Dapače, jako su dobre albume i EP-jeve krajem prošle i početkom ove godine objavili, primjerice Seven That Spells, Kries, Jonathan, Punčke, ### ili Neon Lies, a do kraja godine popis će se sigurno proširiti na dvadesetak solidnih izdanja. Glazbena proizvodnja ide dalje, bez obzira na to što ne postoji društveni okvir koji joj daje važnost kao nekad. Ponekad se treba pomiriti s tim da je glazba na kraju dana samo to – glazba, a to je zapravo i više nego dovoljno.

Karlo Rafaneli

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...