prvo slovo kulture

Dom Marina Držića brendira hrvatskog barda Vidru kroz izdavaštvo

Godina raznih krahova je iza nas. Odlaze mladi, raspadaju se koncerni, s lica zemlje brišu se izdavačke kuće i knjižare, a na njihovim mjestima otvaraju restorani i kafići. Puno tame za mnoge koji tvrde da ne vide kraj zdravih očiju. U Hrvatskoj se istovremeno u kulturi događa toliko toga kvalitetnoga i dobroga za širu društvenu zajednicu, a tako je malo medijskog prostora sačuvano za istinske velikane i one preko kojih oni danas žive. Neke ustanove u kulturi zaista su luči u tami naše svakodnevice. Dom Marina Držića jedna je od njih. U 2017. godini Dom se od male, samo lokalnoj zajednici i turistima poznate ustanove u kulturi premetnuo u mjesto u koje su hrlile i lokalne i nacionalne televizije, i stari i mladi, i domaći i turisti.

Nije ni čudo kad se u toj malenoj ustanovi proveo program od 50 stavki povodom obilježavanja 450 godina smrti našeg najvećeg komediografa Marina Držića (1508. – 1567.). Već smo pisali o brojnim stavkama programa ove ustanove u kulturi grada Dubrovnika među kojima su se našle izložbe te dramske, likovne, filmske i glazbene radionice za djecu; besplatna turistička tematska vođenja po držićevskim lokacijama; razna stručna predavanja držićologa; suradnja s Gimnazijom Dubrovnik, Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Kazališnom družinom Kolarin, Midsummer Scene Festivalom i Teatrom M&M i diplomatski posjet Milanu koji je rezultirao svojevrsnim presedanom u dubrovačkoj povijesti – donošenjem u Dubrovnik dva Držićeva prvotiska iz 1551. godine koje je, vrlo vjerojatno, i sam Vidra držao u rukama. Međutim, pažnju posebno privlači izdavačka aktivnost ove fizički male kuće s velikim aspiracijama.

Pohvalno je i nadasve potrebno, znaju u DMD, da Držić bude dostupan širokoj publici, a ne samo stručnjacima i lokalnim obožavateljima. U tom smislu djelovalo se prema zaista širokoj publici i to tako da su sva Držićeva djela na web stranicama Doma dostupna u PDF i EPUB formatu što je posebno razveselilo one koji klasiku vole povezati s novim tehnologijama pa sada na svojim elektronskim uređajima za čitanje mogu čitati i Držića.

Brendiranje Držića važno je za njegov Dom i to nam potvrđuje ravnatelj Nikša Matić: „Držić mora postati prepoznatljivi hrvatski brand, kao što je to u Engleskoj Shakespeare, u Italiji Dante, a u Njemačkoj Goethe. Da bi to bilo moguće potrebno je prvo dobro se upoznati s Držićem, a to se radi prvenstveno čitanjem njegova opusa. Zato je silno bitno da sva djela budu dostupna na webu.“

Koliko je Držića teško čitati potvrdit će redom svi milenijalci. Prva pomoć može im biti Leksikon Marina Držića koji je prije par godina digitaliziran u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža i dostupan na službenoj stranici Doma. Neosporno je riječ o alatu nevjerojatne vrijednosti, međutim te složene, stručne natuknice ne privlače tako lako mladu publiku kojoj polako moramo predavati u zalog Držićev lik i djelo. Velika je to odgovornost, a ujedno bi bilo i teško breme za nekoga tko kreativnosti nema.

Ravnatelju Doma Marina Držića kreativnosti, a bome niti energije ne nedostaje. Tako je nedavno najmlađim čitateljima predstavljena Novela od Stanca u stripu. Slijedom tih zbivanja zagrebački ilustrator Dubravko Kastrapeli postao je prvi čovjek u povijesti koji je u strip prenio Novelu od Stanca iz 1551. Nakon predstavljanja u Dubrovniku u prosincu 2017. strip će proputovati knjižnice hrvatskih gradova. Početnik 500 primjeraka u drugoj se nakladi čak učetverostručilo! Prva postaje je Knjižnica Bogdan Ogrizović u Zagrebu u kojoj će se strip predstaviti mladim Zagrepčanima u utorak, 9.1. u 18 sati. Osim što je ovaj vid uprizorenja književnih djela oduvijek popularan kod mlađih, on ima i svoju edukativnu dimenziju. Naime, svi oni koji ne razumiju „Nut obraza od škrim’je!“ moći će vidjeti u rječniku na kraju stripa da to zapravo znači: „vidi obraza od mačevanja; tj. na licu ti se vidi da si dobar mačevalac (ironično)“.

Kad smo kod Držića i teškoće razumijevanja arhaičnog dubrovačkog (koji doduše često i ne treba biti renesansan da bi bio slabo razumljiv) ništa lakše ga nije čitati ni u poeziji. U želji da se Držićeve Pjesni ljuvene, odnosno Ljubavne pjesme približe čitateljima akademik Luko Paljetak prenio ih je na suvremeni hrvatski jezik za izdavača DMD. U prvoj nakladi tiskane su u 1000 primjeraka.

Rizika da se izgubi ljupki arhaični dubrovački u ovom slučaju nema jer kako Matić objašnjavaknjiga donosi izvorni Držićev tekst na desnoj strani, a prijevod na lijevoj. Kada čitatelj čita izvornik istovremeno može u prijevodu potražiti nerazumljivu riječ ili sklop. Tako se čitatelje osposobljava za buduće samostalno čitanje Držića. Uostalom, takva praksa već dugo postoji. Francuzi su već odavno svoje stare pjesnike počeli prenositi na suvremeni francuski jezik“.

Za sve one jezične puriste koje plaše ovakvi postupci, a u obranu ovom hvalevrijednom projektu, navest ću i da je književnik Marko Grčić 1983. na suvremeni hrvatski jezik prenio Juditu Marka Marulića, a zatim 1988. Planine Petra Zoranića, Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića i Robinju Hanibala Lucića. Akademik Nikica Kolumbić i sam se prihvatio Marulića i 2001. prepjevao Juditu na suvremeni hrvatski jezik. U Domu Marina Držića slijede se dakle dobro ustaljene prakse.

Ljepota zvijezde Danice sve zvijezde pobjeđuje,
A, vilo, tvoje lice Danicu zasjenjuje.
I u njem’ već se otkriva što nikad izreć’ se ne da
Njime priroda odijeva i resi ovaj svijet.
Prameni koje ti priroda htjede svit na glavi
I zlatom ih ukrasit, ljubavna su uza,
A pogled ljubavni strijela je od koje mrem
Cio, zbog kojeg sam na javi i u snu tužan,
Suze zbog kojeg, joj, brišem, tako da svi me žale,
A izviru iz srca vatreni uzdasi mi.

Lipota od Danice sve zvizde dobiva
A, vilo, tvê lice Danicu prisiva;
Jur s’ u njem otkriva što vik nî moć izrit,
Narav njim odiva i resi ovi svit.
Pram kî ti hotje svit taj narav na glavi
I zlatom uresit, uza je ljubavi,
A pozor gizdavi ljuven stril s koga mrem,
Cić koga i javi i u sni tužan grem,
S koga, jaoh, suze trem, da žali svak mene,
A srcem podirem uzdahe ognjene.

Ulomak iz II. pjesme iz Pjesni ljuvene (Paljetkov prijevod i original)

Povjesničarka književnosti Katja Bakija u svom je članku „Pjesni ljuvene – prostor susreta i prepoznavanja dvojice pjesnika“ možda najbolje opisala što se dogodilo među pjesnicima i stoljećima koja ih dijele kroz prijenos jednog jezika na taj isti, ali drugačiji jezik:

„Paljetak nam je Držićevu neoplatonističku, petrarkističkim instrumentarijem opremljenu liriku ljubavnih / ljuvenih pjesama Držićevih osuvremenio približivši se Držiću onako kako se samo pjesnik pjesniku može približiti, razumjevši ga onako kako samo pjesnik pjesnika može razumjeti…“ Njezin je članak, u obliku separata, također objavljen za izdavača DMD.

Poezije smo svi gladni, pjesnici ponajviše. Kako bi se ta glad barem malo utišala DMD je objavio knjigu poezije Davora Mojaša, Nesan Marina Držića.  Teatrologinja Lada Čale Feldman u predgovoru knjizi piše kako „Mojaš u njoj ne govori o opipljivom, materijalnom svijetu Držićevih svakodnevnih ili kazališnih ambijenata, niti razlaže psihološke motivacije njegovih prijateljstava i ljubavi…“ Čale zapaža kako Mojaš „sustavno niže slijed smiješno izmijenjenih ili za nešto prikraćenih znamenitih prizora iz Držićeva opusa, slobodno parafraziranih fraza, u koje odlučuje prometnuti čitav, kako naslov fragmenta kaže, Teatar Marina Marinova...”

U Domu Marina Držića nije se izdavaštvo posvetilo samo poznatim i uobičajenim formama kao što su knjige i članci. Dapače, u vremenu kada tehnike grafike poput drvoreza, bakroreza, bakropisa, litografije, suhe igle, linoreza gotovo izumiru, u izdavačkoj djelatnosti DMD-a izašle su dvije grafičke mape. Prva predstavljena grafičko-pjesnička mapa je ona dubrovačkog umjetnika Lukše Peka, dok su na drugoj mapi „Vile od grafike“ koja je predstavljena i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu istovremeno radile tri vrhunske hrvatske grafičarke: Nevenka Arbanas, Maja S. Franković i Zdenka Pozaić.

U predgovoru Pekove mape koji potpisuje Marin Ivanović stoji da u njojnije riječ o ilustriranju Vidrinih ljubavnih uzdaha, nego o prvi put stvorenom ambijentu u kojemu stihovi nalaze plodno tlo za produljenje svoga života kroz maštu drugih umjetnika. Peko je izgradio prostor Držićevih riječi. To je likovno obilje, udruženo sa stihovima zanosa, stvorilo cjelinu koja je, kako kaže Wertheimer, veća od zbroja svojih dijelova; ona je idealna i nesavršena, mirna i dinamična, karnalna i metafizička.“

Međutim, brendirati Držića samo za Hrvate zaista nema puno smisla jer Hrvata je sve manje i manje. Svjestan je toga i ravnatelj Matić dok mi pokazuje prijelom prijevoda na engleski Dunda Maroja koji je pod prevoditeljskim perom Filipa Krenusa postao Uncle Maroye. „Na sve smo mislili. Izuzetno nam je važno da niti jedan posjetitelj Ustanove u kulturi Dom Marina Držića ne bude zakinut. Prijevod Dunda Maroja odrađen je u suradnji s TZ grada Dubrovnika. Svi naši programi uvijek su plod različitih suradnji. Smatram da se samo otvorenošću institucija stručnim i vrijednim dionicima u kulturi mogu postizati veliki rezultati kojima obogaćujemo društvo u kojemu živimo, ali ih i ostavljamo kao zalog, štoviše baštinu našoj djeci.“

I zaista, nisu potrebne mastodontske organizacije, nisu potrebni milijuni kuna da bi se radile društveno korisne stvari. Potrebno je prije svega biti uvjeren da sve što radimo u kulturi ne koristimo kao sredstvo za ostvarenje nekog cilja, već za stvaranje zdravog okruženja koje je nužno za razumijevanje i integritet našeg društva i budućnost svakog pojedinca. Izdavačka djelatnost Doma Marina Držića neka bude primjer svim institucijama koje smatraju da se ulaganje u izdavaštvo ne isplati.

Anita Ruso

Sve knjižnice koje žele imati Novelu od Stanca na svojim policama pozivaju se da se jave izdavaču Nikši Matiću na ravnatelj@muzej-marindrzic.eu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...