Nonšalancija i lakoća feminizma Dolly Parton

Well, I say we hire a couple'a wranglers to go upstairs and beat the shit out of him.

U veljači 2019. zbila su se dva vrlo različita događaja koja se referiraju na ”9 do 5”, hit-komediju iz ranih osamdesetih. Na londonskom West Endu zaigrala je nova verzija mjuzikla iz 2008., a senatorica Elizabeth Warren je s naslovnom pjesmom najavila početak svoje predsjedničke kampanje.

Nekoliko je razloga zašto je ta visoko stilizirana, gotovo farsična komedija iz 1980. relevantna u 2019. Prvi je njezina implicitno feministički nastrojena radnja o tri zaposlenice koje se urote protiv ”seksističkog, egoističnog, lažljivog, licemjernog, šovinističkog” šefa. Drugi je ponekad nespretno, ali načelno iznimno šarmantno, slavljenje jednakosti spolova, radničkih i roditeljskih prava najzastupljenijih tijekom promjena koje Violet Newstead (Lily Tomlin) unosi u tvrtku nakon otmice šefa Franklina M. Harta (Dabney Coleman).

Gledajući danas film, teško je ne primijetiti raskorak između crtić-nasilja i vrlo ozbiljnih tema poput seksualnog uznemiravanja na poslu i korupcije. Unatoč tom inzistiranju na apsurdističkom humoru i vizualnim skečevima, ali možda i baš zbog njega, film vrlo uspješno prenosi poruku rodne i radničke ravnopravnosti.

U vremenu u kojem se velika fama diže oko poruka i sadržaja pop-kulturnih proizvoda, pa se usput često i zamuti nespretnim odabirom glumaca ili scenarističkim komplikacijama, teško je ne diviti se nonšalanciji i lakoći s kojom ”9 do 5” isporučuje svoju poruku. Još je zanimljivija činjenica da je od tri glavne zvijezde filma – Dolly Parton, Lily Tomlin i Jane Fonda – upravo Parton najzaslužnija za kontinuirano održavanje filma u kolektivnoj svijesti bilo u mjuziklu ili naslovnoj temi.

Poznata kao neuništiva country zvijezda koja je prodala milijune albuma uspješno doprijevši do dobno, geografski i rodno najrazličitije publike, Parton se uvijek odbijala deklarirati feministicom, premda se njezino javno djelovanje često moglo takvim okarakterizirati. O neobičnom slučaju ”stalne neutralnosti” možete pročitati u nedavnom iznimno zanimljivom Guardianovu intervjuu i bit će vam možda nešto jasnija ta potreba da se nikog ne alijenira ako nema krajnje potrebe.

Da bi se shvatio kontekst njezinih stavova uputno je poslušati ne samo neku od kompilacija najvećih hitova punih pjesama poput ”My Tennessee Mountain Home”, ”Coat Of Many Colors” ili ”In the Good Old Days (When Times Were Bad)” koje jasno otkrivaju njezino skromno odrastanje kao četvrte od ukupno dvanaestero djece, nego i ”9 to 5 and Odd Jobs”, konceptualni album koji je pratio spomenuti film. Parton se možda naljutila na Tomlin i Fondu kad su na dodjeli Emmyja 2017. usporedile Trumpa sa šefom iz ”9 do 5”, ali nisu one te koje su na albumu posvećenom radu i radnicima obradile ”Deportee (Plane Wreck at Los Gatos)”, protestnu pjesmu Woodyja Guthrieja koja tematizira rasizam i nesnošljivost prema migrantima.

Drugim riječima, Dolly Parton možda ne voli mahati zastavama ili etiketama, ali vlastita stajališta ipak ne skriva. Stavlja ih tamo gdje misli da im je i mjesto – u glazbu i stihove – s obzirom na to da je autorica preko tri tisuće pjesama. Uostalom, upravo je varljivo poletna ”9 to 5” s početnim zvukom pisaćeg stroja savršeno utjelovila nemilosrdnu egzistencijalnu nervozu tada tek nadolazeće Reaganove Amerike. Slično se može reći i za ”Just Because I’m a Woman” (1968.) s refrenom: ”My mistakes are no worse than yours/Just because I’m a woman”. Možda se Parton ne smatra feministkinjom, ali to nije ni bitno kad su ti stihovi jednako izravni, ako ne i izravniji iskaz emancipacije od onih današnjih ikona poput Beyonce ili Cardi B.

Parton bi zapravo iznimno lako bilo otpisati kao promućurnu podilaziteljicu masovnom ukusu, no to bi značilo negirati sve nijanse njezina opusa koje je predstavljaju kao upravo suprotnu – vještu diplomatkinju koja bira bitke. Uostalom, malo tko se može pohvaliti da se suprotstavio mitski zloglasnom Elvisovom menadžeru pukovniku Tomu Parkeru, kojem je odbila prepustiti polovicu autorskih prava na ”I Will Always Love You” kad ju je Elvis htio snimiti u sedamdesetima.

Ne treba ni spominjati koliko se to pokazalo pametnim potezom kad je pjesma početkom devedesetih postala pop megahitom u izvedbi Whitney Houston. Trajnost i univerzalnost poruke ”9 do 5”, kao i medijska pojava Dolly Parton, podsjećaju nas da nije sve u grandioznim izjavama i megafonima. Puno toga je i u načinu na koji sustavno djeluješ, a to je ovoj neuništivoj sedamdesetrogodišnjoj country legendi uvijek išlo nevjerojatno glatko i jednostavno, baš kao i onaj vječni osmijeh na licu.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...