Sentimentalno putovanje Donjodravskom obalom

Usmenom se predajom, čak i do Zagreba, već od proljeća lagano krenuo stvarati mit o ”Doljnjodravskoj 11” prema romanu istraživačkog novinara i književnika Drage Hedla, prvoj dramskoj premijeri ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture u produkciji s HNK u Osijeku. Šaputalo se kako će glumaca biti više nego publike, scena je zbog laganog šuma u komunikacijskom kanalu najednom postala podvodna, u vlakovima se snimao making of, glumci su dolazili i odlazili, pomaknuo se i sam datum otvorenja OLJK-a da se ne bi remetili svatovi (iako su ironično dramske tišine presijecali moto susreti na lijevoj obali Drave), pucao je vatromet u pauzi između dvaju činova, a dodatan začin svemu bili su komarci, srećom netom prije zaprašeni u stilu Mad Maxa. Rijetki su redatelji poput Zlatka Svibena koji mogu gotovo nesvjesno pokrenuti toliki val usmene predaje tijekom rada na jednoj predstavi, svjesni da kazalište jednako živi i izvan zidova.

Uostalom, sa Svibenom je i počelo 1999. kulturno ljeto u Osijeku (tzv. Ljeto u Tvrđi), tada kudikamo umjetnički ambicioznije zamišljeno u duhu ambijentalnog teatara sa žirijem i nagradama. Scenski se prostor protezao od šumskih lugova, franjevačkih dvorišta do bivših tvorničkih postrojenja. Bilo je to vrijeme iznimne kreativne energije u Osijeku, koju je pratilo osnivanje Umjetničke akademije 2004. Današnji je OLJK festival izražene socijalne komponente, vrijeme u godini kada građani mogu pogledati različite umjetničke sadržaje besplatno, a same premijere gube na važnosti i recepciji zbog starijih festivala na istočnoj obali Jadrana, ali i očitog nedostatka selekcije. Riječ je o festivalu koji se možda identitetski gubi, no i dalje ima zavidan razvojni potencijal.

Hedlova autobiografska fikcija ”Donjodravska obala” (Naklada Ljevak, 2013) svojevrstan je nostalgičan hommage Osijeku, ali i sitnim zadovoljstvima djetinjstva sredinom pedesetih u vrijeme velikog siromaštva (vidljivo u prašnjavim i odrpanim kostimima Zdenke Lacine) kad su zajedništvo i solidarnost bili ispred umreženih odnosa i dokumentiranja svakog trenutka na Instagramu. Ispripovijedan iz dječjeg gledišta, suptilno je to roman i o folksdojčerima u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, kolektivnim krivcima za nešto u čemu veliki broj njih nije ni sudjelovao. Ili riječima protagonistove omame Juste: ”Rat je gadna stvar, a za preživjele je mir još i gori.” Upravo se u tom miru presijecaju dvije kulture, ona prošla koja je izgubila rat, i ona sadašnja koja obećava blistavu budućnost, no čini nemogućima sadašnjost ljudima s pogrešnim podrijetlom ili prezimenom.

Sviben s mnogo nježnosti i poštovanja pristupa Hedlovu romanu smještajući scenu in situ, u neposrednoj blizini bivše Kožare i današnje krčme ”Kod Javora”, scenski kreirajući prostor nekadašnjeg zajedničkog stanovanja (Saša Došen) s pomalo idiličnom glazbom Igora Valerija u pozadini. U dramskom dijelu na sceni pripovjedno dokumentira i započinje prizore, da bi ih u filmskim sekvencama na platnu završavao flashbackovima. Kontekstualizirajući žanrovski predstavu kao sceno kino-roman, ravnopravnim se dijelovima izvedbe tako nadaju uživo igrani dijelovi na sceni i nasnimljeni kadrovi čineći homogenu cjelinu četverosatnog pripovijedanja. Svi glumci u tom izvedbenom maratonu bili su iznimno disciplinirani, koncentrirani i spremni zapjevati. Valja napomenuti kako su dijelom ansambla uz profesionalne glumce bila i jednako disciplinirana djeca.

S obzirom na mnoštvo izmjena scena, korištenje prostora do maksimuma, videozapise i songove, mnogobrojnim se licima, ukupno njih sedamdeset šest, teško izboriti za lice koje neće tek tako odšetati. Odrasli pripovjedač Darko Milas i njegova dječja inačica Vito Čičak gotovo su stalno na sceni u partnerskoj suigri. Iznimna je Vlasta Ramljak kao jedna od najupečatljivijih likova iz romana, omama Justa. Sugestivna u drskosti, ponosu, prkosu, toplini i tuzi uz neizbježan humor. Antonio Jakupčević u ulozi Oca sve više pokazuje da može igrati raznovrsnu paletu stanja te se uz kontinuirani rad zasigurno mogu očekivati još veći pomaci. Solidna je Ivana Soldo Čabraja u ulozi Majke, no još joj predstoji ozbiljnije glumačko sazrijevanje. Minijature koje zavrjeđuju pozornost ostvaruju se u ulogama Vladimira Tintora koji lagano iz dramskog prelazi u mjuzikl, Matka Duvnjaka Jovića i Armina Ćatića kao mangupske braća Brlek, Anite Schmidt kao socijalne službenice s Jovankinom punđom i Draška Zidara kao inspektora i dobrodušnog ujaka.

Dubravka Ugrešić pita se u ”Dobu kože” za što bismo se mogli uhvatiti u ovom vremenu, u kojem svi plivamo u otpacima kako ne bismo potonuli. Koja je to simbolična osoba, punkt, mentalno stanje, ideologija, metafora, religija, utopija, slamka ili naprosto utjeha? U slučaju ”Doljnjodravske 11” hvatamo se za sentimentalno putovanje, sakupljanje uspomena na pjeskovitoj obali. Pritom ne mislim da je to loše, ali smatram kako u ovom gradu postoji i jedno paralelno vrijeme sa svojim problemima u sadašnjosti čiji se bolan krik tek treba čuti.

           Anđela Vidović

Foto: Marin Franov/OLJK

*Kritika je prvotno objavljena u tjedniku Express te se uz dopuštenje uredništva prenosi na Arteist.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More