Dolazak na Filozofski

Bok, ekipa. Došao sam iz Đakova. Stara me preko veze uspjela upisat na Filozofski. Sjebo sam im znanje, prijemni sam pisao tako što sam unaprijed dobio pitanja, dva dana prije. Jebe mi se, ne osjećam nikakvu grižnju savjesti, bar sam nekog nadobudnog debila ili debilkušu spasio od studiranja književnosti na zagrebačkom filozofskom. Uostalom, kolko god sam neuk i lijen, ipak imam u sebi veću literarnu žicu od svih tih krepila što su se zajedno sa mnom upisali ove godine.

U nekom zapisu u Književnoj republici pročitao sam da se i Mirko Kovač preko veze upisao u gimnaziju. Ako se on mogao u gimnaziju, mogu i ja na fakultet. Pa i tamo u Đakovu sam sve razrede u osnovnoj i srednjoj progurao preko teškog mita i korupcije. Moj stari je boljestojeći poljoprivrednik i pomalo nabrijan, nasilan tip, cuga šljivovicu ko bolesna beba sirupe. Često sam se i ja s njim natankavao. Kad se urokaomo, obojica izgovaramo rečenice iz Đuke Begovića. Doduše, stari nikad nije pročito taj kratki roman jer je jebena sirovina, gledao je samo seriju, sa Šovagovićem.

Eto me sad u Zagrebu. Krepilski grad, Đakovo je puno bolje, uvijek se tamo mogu urokat nekom kvalitetnijom, domaćom cugom. Ovdje svi ovi retard studoši piju ogavna dućanska vina, Šember, Laguna. Simfonija. Odurno, nisam navikao na ta sranja.

Tamo u Slavoniji brijao sam s ekipom iz đakovačkog i vinkovačkog ogranka Matice faking Hrvatske. Objavio sam i neke izdrkane pjesme u osječkoj Književnoj reviji. Teška kurčina i luzerana. Upoznao sam na nekoj livadi kod Strizivojne Delimira Rešickog. Hodao je s nekim štapom, zabrijao je na prirodu. Htio sam se susrest i sa Stankom Andrićem, napraviti s njim intervju za Đakovački godišnjak, ali tip je ispao teški, nadobudni štreber. Kenjao je nešto o Gombroviču i o tome kako bi se svi naši pisci trebali malo poniziti i izljubiti fratarske skute. Lik brije ko Aralica. Voli Crkvu i njihove kronike, ko i onaj pravi Andrić, Ivo. Možda to zapravo nije ni loše. Crkva kao protivnica Masona. Netko me na pjesničkim susretima u Drenovcima uvjeravao da su skoro svi fakovci bili masoni. Ne vjerujem, prekretenski su pisali.  Masonerija traži bolje stilske figure, takozvanu magiju između redaka.

Toliko o tome. Sad sam u Zagrebu i to bi trebalo bit najvažnije. Sad će počet ta usrana predavanja, morat ću se s tim jebat. Čujem, predavat će mi i onaj svemirac Krešo Nemec, teorija romana, teorija praska kurca.

Ali najviše se brusim na predavanja Julijane Matanović, novija hrvatska književnost. Jebat će nas s klasicima Tribusonom i Pavličićem. Čudi me da taj krimi Lolek i Bolek još nisu primili uglednu svjetsku nagradu Edgar Allan Poe. Sad i skandinavci postaju krimi majstori, a kad će zora osvanuti našem Tribusonu, Pavličiću i njihovom abortusu Pavičiću Jurici? Nikad. Jer u njihovim krimićima se između istraga ubojstva jede sekeli gulaš. Mala smo država, takva sranja vani ne puše. Jurica Pavičić olako je prokockao priliku da postane Hrvatski Stijeg Larson. Zato što mu likovi po uzoru na Pavličića jedu sekeli gulaš i najveća im je briga, tim istražiteljima, nabaviti nove školske udžbenike za svoje marljive mirne sinove koji se poslije ne moraju kao ja preko veze upisivat na fakultete.

Najdalje je otišao Tribusonov istražitelj Banić, njegova kćerka jednom se izderala na svog disfunkcionalnog oca detektiva i rekla mu da mu iz usta smrdi na pivo i spermu koje se metaforično nagutao u svom privatnodetektivskom poslu.

Kud sam ja ovo otišao, fakat sam debil spreman za zagrebački filozofski, odjel kroatistika. Drugi predmet mi je turski, to sranje je najlakše za upisat, a kasnije ću od tog možda najviše imat posla, prevodit ću za tv-kuće turske sapunjare, puca mi kurac. Recimo i da sam uzbuđen pred predavanja. Prvo moram vidjet kakve će ženske bit u grupi. Moda tu uspijem nešto pojebat. U Đakovu baš nisam imao sreće, preautističan sam za te tamo seljanke koje u najboljem slučaju briju na hejvi metal i nose one odurne crne uske traperice na svojim slavonskim poslovično krivim nogama.

Da, morao bih tu na filozofskom nešto pojebat. Ne znam koji gard da zauzmem. Možda kao nekad  fakovci – sjeban sam, ružan, nemam para, al kužim se u dobru literaturu. Ne znam može li se tim nadobudnim šveljama još prodavat s spika s onim likom koji je napisao onaj debilni Trejnspoting. Ne vjerujem. Na kog uopće danas briju te intelektualne zagrebačke ženske s Filozofskog? Kako stvari stoje, na Stijeg Larsona i Harija Potera.

Ah, da, predavanja će mi držati i Sibila Petlevski, valjda ta ima malo bolji ukus. Bolje i njena jebeno dosadna memla nego… ne znam šta.

Idem se sad pripremit za predavanja, moram oprat zube, nabacit neku trodnevnu bradu da se studentice odmah požele protrljat o nju, čime god. Uskoro ću javit kako su prošla prva predavanja i koga sam upoznao od književne škvadre. Možete me lovit i preko skajpa, volim nove medije, zato sam i odlučio pisat na ovom debilnom portalu, vjerojatno besplatno. Nas studente-početnike iskorištavaju za takva sranja. Sad bi i ocvali debili da im mi mladi studenti revno pišemo kritike njihovih izdrkotina. Normalni stariji ljudi to više ne žele raditi. Osim Jagne Pogačnik. Ali pitanje koliko će i ona izdržati, koliko će se još dugo imat snage vozit u svom književnom kombajnu, koliko će imat snage vozit kombajn po toj sušnoj oranici hrvatske književnosti dok joj sunce žari u krov kabine tog njezinog kombajna. Ja sam žutokljunac, ali neću se dat dugo jebat. Ima u meni taj neki đakovački bunt razbuktan na ivanjskom ognju đakovačkih vezova.

Književna groupie

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More