‘Kraljica Queensa’ u svojoj dokuseriji raskrinkava scijentologiju kao uzrok trauma i razorenih obitelji

Leah Remini: Scientology and the Aftermath (2016. – ), Sezone 1 i 2 (23 epizode)
Vode: Leah Remini, Mike Rinder
Producirali: Leah Remini, Eli Holzman, Aaron Saidman, Alex Weresow

Scijentologija spada u jednu od onih pikantnih tematika o kojoj svatko zna dovoljno da bi je proglasio kultom, a opet nedovoljno da bi shvatio duboko uznemirujuće implikacije i posljedice njenog postojanja i djelovanja. Odavno je dobro poznat podatak da su celebrityji poput Toma Cruisea ili Johna Travolte ponosni i nepokolebljivi scijentolozi – ako nam je jedini doticaj s tom “religijom” prisjećanje snimke Tomovog skakutanja po kauču za vrijeme gostovanja na Oprah ili informacija da je cijeli sustav vjerovanja baziran na zlim vanzemaljcima, vjerojatno ćemo se smijati blentavoj naivnosti njenih članova, kao i njihovoj odluci da izdvajaju na stotine tisuće dolara za svoju religiju koja od njih traži upravo pare u zamjenu za prosvjetljenje. No, ta “religija” daleko je opasnija nego što mislimo, a uvrnuti i nečovječni mehanizmi kontrole i indoktrinacije koji su mnogima doslovce uništili obitelji i živote i dalje nisu onoliko eksponirani koliko bi mogli i trebali biti, barem ne u filmskom ili televizijskom formatu (što ne znači da određena količina dokumentaraca još odavno ne postoji, o knjigama da ni ne govorim).

Odnosno, nisu bili, sve dok 2015. HBO nije izdao izvrstan dokumentarac Going Clear: Scientology and the Prison of Belief u kojem osam bivših scijentologa (među kojima je i Oskarovac Paul Haggis) progovara o svojim iskustvima i životu nakon napuštanja crkve. No, pravi udarac uslijedio je kada je glumica Leah Remini (Kralj Queensa) nakon 34 godine vjernog služenja crkvi i jednako vjernog izdvajanja para, odlučila otići. Ali ne samo otići, već i napisati memoar (Troublemaker: Surviving Hollywood and Scientology), a zatim i snimiti dokumentarnu seriju naziva Leah Remini: Scientology and the Aftermath u kojoj ugošćuje bivše članove. I ona i oni nadugačko i naširoko pričaju o svojim životima prije i poslije odlaska iz scijentologije – jer kada je u pitanju napuštanje takvog sustava vjerovanja poduprtog suludom količinom zabrane i kontrole, život se itekako dijeli na prije i poslije. S time da scijentologija pojedincu ne dozvoljava čak ni imanje mirnog “poslije”.

Jer u scijentologiju jednom kada uđeš, zapravo nikada iz nje ne izađeš. Na papiru možda da – no usudiš li se progovoriti protiv crkve, kreće brza i po tebe bolna akcija javnog blaćenja (u rekordnom roku na internetu čudnovato osvane nekolicina stranica o tebi s inkriminirajućim sadržajima) i razdvajanja (tvoji prijatelji i članovi obitelji ne smiju više razgovarati s tobom). S obzirom na to da je temeljno vjerovanje kako je baš scijentologija ta koja će doprinijeti boljitku i napretku ljudske rase, jedino je logično da bilo tko tko posumnja u crkvu (to podrazumijeva i guglanje pojma “scijentologija”) ili progovara protiv iste, želi spriječiti taj boljitak i napredak, što ga čini neprijateljem crkve. A samim time i čovječanstva. Proglasi li te se takvom osobom, svaki kontakt ostalih članova s tobom postaje strogo zabranjen, u protivnom ni njima ne gine status neprijatelja. A najtragičnije tek slijedi: tvoja scijentološka obitelj neće te se odreći iz straha, već iz istinskog uvjerenja o tvojoj zlobnoj prirodi.

No, to je samo vrh sante leda svega što crkva radi (verbalno i fizičko nasilje, izrabljivanje maloljetnika, prisilni pobačaji i seksualno zlostavljanje samo su neki od slojeva), dok krajnje polagano i naizgled benigno vabi članove u svoje ralje, prvotno im pružajući jeftinije tečajeve na kojima uče korisne trikove za sretniji i produktivniji život, samo da bi ih s vremenom učinila potpuno ovisnima, pružajući im osjećaj pripadnosti i svrhe te im obećavajući apsolutnu spoznaju i samoostvarenje. Ali kao što je jedan bivši scijentolog rekao: pripadnici ostalih religija barem u jednoj do dvije rečenice mogu reći u što vjeruju; u scijentologiji moraš provesti više dekada i potrošiti na stotine tisuće dolara kako bi došao do stupnja na kojem će ti se objasniti koja je uopće baza tvoje religije, odnosno “tajna svemira”.

Sve to i puno više Remini obrađuje kroz dvije sezone svoje dokumentarne emisije, dajući nama laicima uvid u mentalni sklop osobe koja je zadojena i odgojena unutar crkve i objašnjavajući na koji način ta uvjerenja utječu na pojedinčevu percepciju svijeta, sebe unutar svijeta i ljudi oko sebe. Pritom ističe upravo ranije spomenuti osjećaj svrhe i pripadnosti kao ultimativno ljepilo koje članovima onemogućuje da uopće i pomisle kako je ono što rade ili u što vjeruju neispravno – jer bez toga gube sebe, svoj smisao i identitet, a potencijalno i sve ljude u svom životu.

Lako je biti cinik i reći kako zaboravljena glumica to radi zbog novaca – scijentološka crkva prva je koja se obranila upravo tim napadom. I naravno da to radi zbog novaca; stajanje ispred kamera joj je posao i nije luda da ga odrađuje za džabe. No, za Remini je ipak još nešto posrijedi i to se osjeti. Prepuna pravedničkog gnjeva i neočekivane količine iskrenosti o vlastitim (bivšim) uvjerenjima, mislima i postupcima, ona se ovim projektom želi “iskupiti” – jednako je gorljiva u napadanju crkve čiji je član bila većinu svog života, koliko je bila u branjenju iste dok je nije napustila.

I premda njena dokuserija ne donosi toliku količinu novih informacija (osim ako vam ovo nije prvi ozbiljniji susret s tematikom), njen apsolutni adut je upravo činjenica da ju je radila osoba koja je bila “unutra”. Nitko ne bi svojim gostima postavljao bolja pitanja od Remini ili tako poantirano usmjeravao razgovor, nadopunjujući ga osobnim iskustvima i uvidima, pritom sebe maksimalno i maksimalno beskompromisno izlažući. Dodatni plus je taj što joj društvo pravi Mike Rinder, bivši izvršni rukovoditelj same crkve koji je još 2007. “izašao” i od tada na sve načine pokušavao skrenuti pažnju javnosti na taktike i opasnosti scijentologije. Njih dvoje čine odličan tim i dok ih promatramo u međusobnim razgovorima ili razgovorima s gostima, osjećaj je kao da slušamo ljude koji su skupa bili na bojišnici i sada si opetovanim dijalozima pokušavaju vidati emocionalne rane.

I stvarno, dok gledamo te ispovijesti, koje češće nego rjeđe u jako kratkom roku postanu jako bolne i emotivne, postajemo svjesni kako upravo svjedočimo pokušaju iscjeljenja kolektivne traume. Prostor za to je širom otvoren – Remini i Rinder praktički se nalaze u ulogama terapeuta koji apsolutno razumiju svoje goste i empatiziraju s njima jer su i sami kroz to prošli. Iz tog se razloga ti hrabri bivši scijentolozi osjećaju sigurno, podržano i shvaćeno, zbog čega svojim emocijama daju da teku kako teku. A kada se to dogodi, nitko od prisutnih ne ostane nedotaknut – Leah, koja je od svih još najbolje prošla, zbog svoje suosjećajnosti, a Rinder zbog svog dubokog poistovjećivanja i boli koja je i dalje prisutna, odnosno koja mu još uvijek u velikoj mjeri vlada životom.

Najčešća bolna točka upravo su razdori koji se događaju unutar obitelji – djeca koja se odriču svojih roditelja, roditelji koji se odriču svoje djece, supružnici koji se odriču jedni drugih i nemogućnost bivših članova da vode normalne živote jer negdje iz prikrajka neki scijentolog s kamerom uvijek vreba. Taktike uhođenja i uznemiravanja neminovno su na snazi, a tome je posvjedočila i ekipa Leahine emisije – snimke Mikeovih verbalnih obračuna s privatnim detektivima koje je scijentologija unajmila da prati ekipu dokuserije itekako su našle svoje mjesto u emitiranim epizodama. I dobro da jesu. A što se tek dogodi kada dvojac ugosti novinare koje se već godinama uhodi zbog svog rada na raskrinkavanju scijentologije, dok je upravo Mike taj koji je svojedobno bio na čelu osvetničke kampanje protiv njih? Višeslojnost njegovog procesa okajanja postaje utoliko vidljivija.

Premda je istina da s “narativnog” gledišta priče s kojima se susrećemo stvarno jesu slične, to nimalo ne utječe na dinamiku serijala, nego postaje još jednim njegovim adutom. Poanta i jest u tome da su slične i da se povijest konstantno ponavlja, tim više jer scijentologija neumorno opovrgava svaku od optužbi, tvrdeći da je odreda riječ o članovima koji su izbačeni uslijed nedoličnog ponašanja. A da bi stvar bila još transparentnija, na početku svake epizode i nakon svakog reklamnog bloka stoji disklejmer u kojem možemo pročitati diskreditirajuće izjave crkve koje se odnose na Remini, Rindera i svakog od pojedinačnih gostiju.

Leahina serija u svakom je slučaju prijeko potrebna – gostima donosi priliku da barem malo zacijele i zaokruže svoje priče, Lei i Rinderu daje platformu za izražavanje kako bi potencijalno spriječili daljnja vrbovanja i time pomogli drugima, a po ekstenziji i sebi samima. A nama kao gledateljima pruža dubok, temeljit i prilično samosvjestan uvid u mehanizme koji od čovjeka do te mjere učine roba ideologije da je spreman žrtvovati svoje dostojanstvo, svoj zdrav razum, svoju elementarnu čovječnost, svoj novac i, u konačnici, svoju obitelj – sve zbog duboko ukorijenjene potrebe da udovolji ultimativnom autoritetu od kojeg će dobiti potvrdu svoje vrijednosti. A taj autoritet nisu njegovi roditelji, već njegova crkva.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...