Strast za kretanjem u dokumentarcima ‘Prekrasni gubitnici’ i ‘Pokreni se! Otpleši svoj život’

Strast je moćna sila – omogućuje nam da cijelu svoju životnu energiju uložimo u ono što nam golica maštu. Ipak, zbog svoje varljive prirode, strast nas često zanese i napuni, ali ne nužno na dugi vremenski period. No kada strast “brusimo” disciplinom, koja je tu da nas pokrene i kada se vatra stiša, otvaramo si prostor za ostvarivanje velikih stvari. U međunarodnoj konkurenciji 14. ZagrebDoxa nalazi se litvanski film Prekrasni gubitnici (Nuostabieji Luzeriai. Kita planeta) redatelja Arūnasa Matelisa koji se bavi upravo strašću potpirivanom čistom disciplinom. No, iz perspektive većine, glavni junaci tog dokumentarca nisu jedni od onih koji su ostvarili velike stvari.

Prekrasni gubitnici snimani su tijekom sedam godina redateljeva praćenja trotjedne biciklističke utrke Giro d’Italia. Akteri koje je svojom kamerom pratio iz automobila liječničkog tima su tzv. ‘gregarios’ – biciklisti sa začelja kolone, čija je uloga da ostatku svog tima omoguće pobjedu. Zvani i Sancho Panzama profesionalnog biciklizma, gregariosi su doživljavani vječnim gubitnicima. Ali ne ako pitate Matelisa – za njega su oni neopjevani junaci, a Prekrasni gubitnici njegov su pokušaj ispravljanja te nepravde. I dok naizmjence pratimo kadrove samih utrka, ozljeda te ispovijesti odabranih gregariosa, polako nam pridjev u naslovu filma počinje imati smisla.

Njihova predanost svom pozivu, njihova percepcija vlastite važnosti unutar strukture čiji su neizostavni dio itekako je inspirativna – njima je mogućnost doprinosa svojoj ekipi bitnija od slave koja ide s individualnom pobjedom. Odnosno, njihova pobjeda jest ona zajednička. A kako bi činili ono što vole, odnosno kretali se na način na koji vole, spremni su, kao i bilo koji profesionalni sportaš, izložiti svoje tijelo povredama i ozljedama. Na redateljev upit o tome što će raditi kada ode u penziju (u svojim tridesetima), jedan od biciklista odgovara kako ne zna te kako bi mu sve ubrzo dosadilo – jer se ništa ne može mjeriti s bicikliranjem koje je, da ga citiram, “njegov život”. Iz same te rečenice, toliko autentično iznesene, odmah postaje jasno: ako nam nešto izazove interes, rodit će se strast za time. No, ako nam je nešto namijenjeno činiti, disciplinirano ćemo tu strast održavati živom i ulagati svaki atom svoje energije u beskompromisno činjenje upravo toga, neovisno o teškoćama i preprekama.

Naizgled potpuno suprotan pogled na kretanjem uzrokovanu strast donosi nam dokumentarac redateljice Fanny Jean-Noël Pokreni se! Otpleši svoj život (Move! Le Monde Danse). Sniman diljem cijelog svijeta tokom dvije godine, ovaj film u sklopu Happy Doxa donosi nam jedinstven pogled na plesne prakse svih tipova i oblika. No, njegova tajna je u tome da se, za razliku od Prekrasnih gubitnika, ne fokusira na prikazivanje žrtve, muke, znoja, suza i slomljenih kostiju koji su najčešće nužna posljedica predanosti sportu. Ne daje nam na uvid “mračnu stranu” bavljenja plesom, ne govori nam o delikatnom, ali prijeko potrebnom balansu između iznimne psihičke izdržljivosti i mogućnosti potpunog emocionalnog prepuštanja pokretu. Ne prikazuje nam krvava i izmrcvarena stopala uplakanih balerina koja su neizostavni dio treninga kako bi se publici mogla prezentirati graciozna lakoća ili pak ukliještene vratove i istegnute ligamente suvremenjaka koji su se, u djeliću sekunde, “previše dali” u pokret.

Mogla je redateljica u tom smjeru otići, ali to onda ne bi bio isti film. Dok Matelis prikazuje rezultat nadljudske discipline koja izvire iz strasti prema određenom tipu fizičke aktivnosti, Jean-Noël je svojim dokumentarcem htjela prenijeti samu srž onoga što mogućnost kretanja čini, ili ima potencijal činiti, (svakom) čovjeku. I u tome je uspjela. Već nam prvi kadar otkriva u kojem će smjeru njen film ići: crna podloga s citatom Dancing is silent poetry. U tom trenutku još ne naslućujemo kako je Jean-Noël te riječi uzela poprilično doslovno: jedini jezik koji je u njenom filmu prisutan upravo je pokret. Riječima tu nema mjesta jer bi ionako daleko manje izrazile. Ona na gledatelje želi tihom poezijom prenijeti kretanje kao vid ekspresije, a ne isključivo kao odraz tehnike.

Možda baš i zato, tijekom svog putovanja svijetom, nije snimala balerine; možda baš zato pažnju nije posvetila često viđenim ili zastupljenim plesnim stilovima, već je češće snimala one “opskurnije”, organskije. Možda je baš zato podjednako snimala amatere i profesionalce, djecu i starce. Vrlo je vjerojatno iz tog razloga snimala i domorodačke plesove čiji je glavni i jedini cilj kroz pokret izraziti trenutnog sebe – poput vrste iscjeljujućeg šamanskog rituala – a ne zadiviti ili zabaviti publiku. Iz istoga je razloga mjestimice pribjegavala jump cutovima koji su joj omogućavali skakanje iz nekog tribal plesa u hopsanje po američkom disku – glazba ostaje nepromijenjena, a montažom nam se pokazuje kako su koraci, u suštini, isti, ili barem slični u kvaliteti. Kako je inteligencija naših tijela i njihove potrebe za istovremenim pražnjenjem i punjenjem kroz pokret univerzalna.

Strast je moćna sila. Manifestira se na razne načine i u stanju je potaknuti čitav niz individualnih i kolektivnih kreacija. Ova dva dokumentarca u svojoj su suštini ista, premda su im izvanjske manifestacije potpuno oprečne: oba su odraz strasti svojih tvoraca, odnosno njihove želje da, svaki na svoj način i sa svojim “podciljevima”, pokaže što se sve iz strasti može izroditi. Matelis se odlučio za iskren i neposredan prikaz posljedica dovođenja tijela do granica izdržljivosti zbog disciplinom potpirene strasti, premda takva osoba zbog svoje “funkcije” unutar sportskog tima u očima javnosti i dalje ostaje “gubitnikom”. A Jean-Noël je pak otišla na sam izvor, maknula iz svoje priče priču, i pustila akterima da upravo strašću potpirenim pokretom prenesu vatru koja bukti u njima.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...