‘Whitney: Biti svoja’ intiman je dokumentarac o usponu i padu moćne, a ranjene žene

Whitney: Biti svoja (Whitney: Can I Be Me, 2017., 105min)
Režija: Nick Broomfield, Rudi Dolezal
Scenarij: Nick Broomfield
Uloge: Whitney Houston, Bobby Brown, Robyn Crawford, Cissy Houston, David Roberts

Kada je Whitney Houston pjevala, svijet se tresao. Njen moćan glas očaravao je milijune, a činjenica da je bila jedna od najprodavanijih glazbenica svih vremena svakako svjedoči o njenoj veličini. No, kao što s velikom moći dolazi velika odgovornost, tako i ogromna eksponiranost sa sobom nosi neviđeni pritisak. Dokumentarac Nicka Broomfielda (napisao, ko-producirao i ko-režirao) i Rudija Dolezala (ko-režirao) nazvan Whitney: Biti svoja (Whitney: Can I be me) istražuje upravo posljedice te unutarnje rastrganosti koja je neminovni pratitelj potrebe da se udovolji svačijim očekivanjima. U takvoj situaciji, “biti svoj” postaje ne samo luksuz, već prvenstveno misterij koji je, u ovom slučaju, Whitney teškom mukom pokušavala dokučiti.

Vrata te nedokučivosti Broomfieldov film nastoji otključati pružanjem višestrukog uvida: od nikad viđenih backstage materijala snimanih tijekom Whitneyjine “posljednje uspješne turneje” 1999. godine, preko njenih gostovanja u emisijama te post-mortem intervjua s njenim bližnjima pa sve do snimki samih nastupa. I svaki od tih segmenata apsolutno je bitan, no bez potonjeg ovaj dokumentarac ne bi imao ni smisla ni poante – jer upravo nam trenuci njenog činjenja onoga za što je bila rođena približavaju njenu bit, njenu “svojost”, odgovaraju nam na pitanje tko je ona zapravo bila.

Neovisno o tome bili vi njeni obožavatelji ili vas je njena pojava samo sporadično okrznula, nakon ovog dokumentaraca nipošto neće moći osporiti vanzemaljsku snagu njenog glasa i njenu predanost glazbi kao umjetnosti. Sama Whitney, odgojena u strogom katoličkom duhu, svoju je sposobnost nazivala “božjim darom”. Netko bi drugi to nazvao talentom. Neovisno o uvjerenjima koja njegujemo i terminologiji za koju se odlučili, jedna stvar je sigurna: kada je Whitney nastupala, cijelo je njeno mentalno, emocionalno i fizičko biće bilo u službi glazbe koja je iz nje izlazila. Svakim je atomom bila prisutna u trenutku, svakim djelićem svoje nutrine osjećala je to što pjeva, cijelim se svojim tijelom predavala vibracijama koje je generirala. Nije trebalo tražiti dalje od njenih nastupa da bi se našao pravi odraz “prave” nje – snažne i hrabre u svojoj ranjivosti, strastvene u svojoj nježnosti, otvorene sa svojom dubokom boli.

Nažalost, život joj se nije sastojao samo od činjenja onoga za što je rođena i stajanja na pozornici svaku večer dajući publici cijelu sebe. Trebalo je “biti svoj” i u intervalima prije i poslije nastupanja na sceni ili snimanja u studiju. A s takvim potencijalom, a potom i slavom, u umovima svih oko nje jako se brzo stvorila slika toga tko bi Whitney trebala biti. Tako je imala kontrolirajuću majku koja ju je jedina učila pjevanju te u nju usadila strahopoštovanje prema konceptu boga. Zatim je tu bila crnačka publika kojoj Whitney nije bila dovoljno crna. Predbacivalo joj se da je skrivala svoje korijene (odrasla je u Newmarku u New Jerseyju) koji su podrazumijevali i rekreativnu upotrebu droge, kako bi se prezentirala kao umiljata princeza koju će bijelci popušiti. Naime, kako u dokumentarcu saznajemo, njena izdavačka kuća nije htjela ženskog Jamesa Browna.

A ona je, kako tvrdi, samo željela stvarati svoju glazbu. Ipak, ta dvojakost koju je živjela ubrzo joj se obila o glavu, a ti fragmentirani djelići njene ličnosti čeznuli su za integracijom. Zato su njeni potisnuti korijeni ubrzo počeli isplivavati na površinu s pojavom bad boya i budućeg joj muža Bobbyja Browna, a konzumacija droge omaknula se kontroli te u konačnici i bila zaslužna za uništenje njenog glasa, njene karijere i najvažnije – za prerano okončanje njenog života.

Whitneyjino najveće sidro bila je dugogodišnja prijateljica i asistentica Robyn Crawford (danas otvorena lezbijka), za koju se u devedesetima naveliko šuškalo da joj je bila ljubavnica, što je rezultiralo jazom u njenoj obitelji i skandalima u medijima. Broomfieldov dokumentarac naveliko se bavi značajem i nijansama tog odnosa, dajući glas ljudima koji su tvrdili kako je Whitney bila biseksualna te da je odnos između Bobbyja i Robyn bio napet, s čestim fizičkim obračunima. Insinuirano je i kako je Robynin odlazak od Whitney, odnosno bol koju je isti pjevačici nanio, bio pravi uzrok njene smrti (čisto informativno, sam Bobby Brown u svojem je memoaru iz 2016. priznao kako je Whitney imala aferu s Robyn za vrijeme njihovog braka, koju je on s vremenom prihvatio).

Autoritativna majka koja je kroz nju živjela svoju nedovoljno ostvarenu karijeru, diskografska kuća koja ju je prodavala kao dobru curicu, skrivanje osjećaja koje je imala kako bi i dalje održavala taj imidž – bijeg u drogu kao jedinu prihvatljivu opciju ne bi trebao čuditi. A ne čudi ni njena nemogućnost da u potpunosti živi sve segmente sebe, kada su, u očima javnosti koja je od nje očekivala savršenu boginju, neki od segmenata nje bili nepoželjni i nepodobni. Tako je i dan danas iz perspektive određenog broja ljudi Whitney ostala lažljiva narkićka. Srećom, Broomfieldov film došao je kako bi publiku napokon upoznao sa svim (njemu dostupnim) dijelovima koji su sačinjavali Whitney Houston, pristupajući im bez osude i pokude.

Time je svijetu pokazao kako Whitney doista je bila “every woman”.

Bila je moćna žena. Toliko moćna da je uspjela svoju organsku životnu potrebu za izražavanjem kroz glazbu pretvoriti u milijunski biznis koji joj je omogućio da dotakne, potakne i oplemeni ogromnu količinu ljudi, a u konačnici i učinio da je mase žele uživo gledati kako bi upijale njenu pojavu.

Bila je hrabra žena. Potrebna je ogromna hrabrost za nositi se s pritiskom onih koji od tebe zahtijevaju da budeš njihova verzija sebe, a biti u stanju i dalje na sceni isporučivati – svoju verziju sebe.

Bila je ranjiva žena. Bez toga ne bi mogla stajati ispred ogromnog auditorija svaku večer i metaforički bljuvati svoju dušu satkanu od patnje i radosti, tuge i nadahnuća, snage i nemoći.

Bila je ranjena žena. Puna nesigurnosti i boli o kojima je govorila s velikim, toplim osmjehom, ali i vidljivom sjetom u očima.

Bila je konfliktna žena. Tražila je način kako da objedini sve te rascjepkane djeliće sebe – princezu i curu iz geta, personu za bijelu publiku i personu za crnu, osjećaje prema Robyn i ljubav prema Bobbyju, očekivanja njene majke koja su ubrzo postala očekivanja cijelog svijeta i njena očekivanja od sebe same.

Ljepilo koje je sve to držalo na okupu bio je njen glas u trenucima kada bi ispunio prostor oko nje. No, od ljubavi se ne može živjeti.

Bila je izgubljena žena. Izlaz je pronašla u drogi. A na kraju je život i izgubila u njoj.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...