Kad je svijet obišla informacija da će Paris Hilton na YouTubeu objaviti dokumentarni film o dosad nepoznatim detaljima iz svoga života, vjerojatno ni njezini najzagriženiji poklonici nisu bili previše zagrijani. Jer, ruku na srce, em više nije toliko popularna (na reality postolju već čitavo desetljeće sjedi njezina prijateljica Kim Kardashian), em od samih njezinih medijskih početaka imamo osjećaj da o njezinu životu znamo sve. Već u MTV-jevu reality showu “The Simple Life” predstavila se kao ultimativna glupača, dokona nasljednica iz bogataške obitelji Hilton koja za cilj ima opijanje, druženje s poznatima i hihotanje u oskudnim ružičastim opravama, a taj status ne baš pametne ni duboke djevojke godinama se trudila opravdati blesavim izjavama i druženjima s najvećim američkim cirkusantima.
Tjedan dana nakon izlaska filma, riječ je o “trending videu” pregledanom više od 10 milijuna puta, a Paris je, nakon dugogodišnjeg medijskog zaborava, na svim naslovnicama. Film “This is Paris” režirala je Alexandra Dean, dosad najpoznatija po dokumentarcima o glumici i inovatorici Hedy Lamarr te filmu “The Player”, priči o kockarskim trikovima u casinima Las Vegasa. “Tražila sam od Paris da mi vjeruje, a to je i učinila. Puno sam razmišljala o tome koliko je to zapravo vjere u mene. Njezino povjerenje sam shvatila jako ozbiljno”, rekla je časopisu US Weekly promovirajući dokumentarac “This is Paris”.
Već se tu dalo naslutiti da će film sadržavati puno više od friziranog života njujorške bogatašice koja se u filmu financiranom od sebe same obračunava sa svijetom “koji je ne razumije”. Nakon odgledanih sat i 45 minuta, svima je jasno – Paris ima priču, i to kakvu.
Posljednji put… SPOILER ALERT
Za početak, doznali smo da Paris Hilton nije glupača. U glupaču se, otkriva film na brojnim primjerima, pretvorila zbog svoje životno-poslovne odluke da će uspjeti pod svaku cijenu i nikad više ovisiti o svojim roditeljima. Rick i Kathy Hilton su, vjerovali ili ne, ultrakonzervativni bogataši koji su manje nasljeđivali, a više zarađivali – Rick je, priča njegova supruga u filmu, jedno od najmlađe djece u mnogobrojnoj obitelji i nije baš omastio brk velikim obiteljskim bogatstvom koje se množilo kako su se po svijetu otvarali poznati Hilton hoteli.
Paris Hilton je, priznaje i sama, bila problematično dijete, a njezini su se roditelji teško nosili s neočekivanim neposluhom. Zapravo, toliko loše i teško da su je tijekom puberteta slali u razne “internate”, odnosno, institucije u kojima se “problematičnoj djeci” na različite (kriminalne) načine ispirao mozak. I tu dolazimo do glavnog saznanja koji se u dokumentarcu uspješno tizira punih sat vremena, dakle, više od pola filma – Paris Hilton su izdali vlastiti roditelji, a njezini formativni dani prošli su u strogom odgoju koji je često prelazio u čisto zlostavljanje.
Oteta usred noći
Svoju mračnu priču Paris počinje priznanjem da ima noćne more i često sanja da je oteta. Uskoro doznajemo da to nije samo noćna mora, već i realna situacija iz njezina djetinjstva. Godine 1997., u namjeri da kćeri promijene karakter i iskorijene ono što su smatrali problematičnim, njezini su roditelji pristali na otmicu i odvođenje u zloglasni internat – dvojica muškaraca uzela su je usred noći dok su Kathy i Rick Hilton stajali i gledali.
“Mislila sam da sam oteta. Počela sam vrišteći moliti mamu i tatu za pomoć i nitko nije došao… Dok su me odvodili, vidjela sam kako roditelji plaču na vratima. Molila sam ih da mi pomognu i objasne što se događa, ali nitko to nije učinio”, priča Paris Hilton u neočekivano mračnom dokumentarcu. Sljedećeg jutra se, kaže, nije pojavila na obiteljskom doručku, nitko ništa nije ni pitao, a ostaloj Hilton djeci kasnije je poručeno tek da je “otišla u internat”.
U filmu također doznajemo da Paris svojim roditeljima nikad nije detaljno ispričala što je u 11-mjesečnom boravku doživjela u školi Provo Canyon School, koju, u usporedbi s ostalim “ustanovama za problematičnu djecu” naziva – “najgorom od najgorih”.
“Ne postoji mogućnost bijega. Po cijeli smo dan sjedili na stolicama i zurili u zid dok su nas tukli i vrijeđali. Mislim da se puno zaposlenika palilo na mučenje i gledanje gole djece. Svima su nam davali različite tablete. Nisam znala što pijem, samo sam se stalno sojećala umorno i tupo. Neki su ljudi tamo bili živi mrtvaci. Puno je ljudi bilo pod nadzorom zbog mogućnosti samoubojstva i smrtno sam se bojala da će se i meni to dogoditi. S vremenom sam pronašla način da ne popijem tablete. Ali ljudi su pričali, pa su djelatnici u smeću pronašli maramicu s mojim tabletama… Zbog toga sam upala u probleme. Samica kao iz ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’. Morali smo se skinuti i biti tamo dvadesetak sati. Mislila sam da ću poludjeti. Netko je u susjednoj sobi vrištao u luđačkoj košulji. Smrzavala sam se i umirala od gladi”, ispričala je Paris Hilton u dokumentarcu.
U najvećoj patnji nastala je najpoznatija barbika
Upravo u tim nehumanim uvjetima nastala je starleta koju danas poznaje cijeli svijet i koja je prije dvadeset godina sudjelovala u formiranju jedne čitave (pop) kulture. “Jedino zbog čega sam sačuvala zdrav razum su bile moje misli o tome tko i što želim postati kad izađem. Odlučila sam da ću učiniti sve u svojoj moći kako bih bila toliko uspješna da me roditelji više nikad ne mogu kontrolirati”, priznaje u dokumentarcu, dok njezina sestra, puno manje eksponirana Nicky, potvrđuje da su je doista oteli usred noći, a da je obitelj cijelu priču, kao i obično, “pomela pod tepih”.
Legimitet njezinoj traumi daju i supatnice s kojima je u tih godinu dana pokušavala izdržati strašan tretman. Danas su to žene s očitim traumama, a s pridruženom Paris (koja je zlostavljanje kroz formu filma otkrila svijetu, ali i obitelji) ujedinjene su u borbi protiv takvog i sličnih sistema u kojima se, kao u nekoj srednjovjekovnoj noćnoj mori, kroz psihičko i fizičko zlostavljanje te drogiranje pokušavaju “isprati i istjerati crne misli” i promijeniti ponašanje – na bolje. Upravo njezine nekadašnje kolegice najbolje svjedoče o “pravoj Paris”, iščuđavajući se liku kojeg je više nego uspješno isfurala u svijetu. “U jednoj si se epizodi The Simple Lifea pravila da ne znaš držati krpu. Ti da ne znaš držati krpu nakon toliko WC-eva koje smo oprale?!”, kroz smijeh joj govori jedna od žena s kojom je pohađala zloglasnu školu.
Kad je navršila 18 godina, Paris je napustila Provo Canyon School, a nedugo nakon toga upoznala i poznatog fotografa Davida LaChapellea. Svoj je tada nepostojeći brend, otkriva, vidjela kao ultimativnu slobodu, a prvi korak je bila danas poznata fotografija na kojoj svijetu, obitelji i svima koji je pokušavaju kontrolirati pokazuje srednji prst. Tu je zapravo i počela “bajka” na koju su se zalijepili mediji, a onda i gledatelji – postala je bolesno ambiciozna u namjeri da sama zaradi milijardu dolara, a ta je opsesija drži i danas, iako je u filmu posve jasno da je nesretna nerijetko ispraznim životom kojeg vodi te zasićena vlastitim alter egom stvorenim da se zaštiti, a onda i zaradi.
Da je doista riječ o smišljenom alter egu, potvrđuje i najzabavnije otkriće ovog dokumentarca – najpoznatija svjetska barbika ima duboki ženski glas, koji joj “bježi” kad je s obitelji ili kad je istinski uzrujana. Njezin pravi glas toliko je različit od ovog medijskog da na trenutke doista zvuči nevjerojatno i služi kao najbolji primjer njezina “poglupljivanja zbog biznisa”. Zanimljivo je i to što se o promjeni glasa donedavno pričalo u dijametralno suprotnom kontekstu – prije nekoliko godina otkriveno je da Elizabeth Holmes, vlasnica propale kompanije “Theranos” koja je prodavala nepostojeći proizvod, zapravo godinama govori puno dublje od svog prirodnog glasa, i to kako bi je se u muškom poslovnom svijetu shvaćalo ozbiljnije. Paris je, dakle, oličenje iste logike, ali suprotnim smjerom – povisivanjem glasa ubrzala je transformaciju u plitku holivudsku starletu.
Nadrkana Paris – užitak za gledanje
Pritom, naravno, ne tvrdim da je Paris Hilton veliki i pomno skrivani lumen, ali je doista čudesno vidjeti je u pravom svjetlu – ciničnu, nadrkanu, neposrednu, u potpunoj suprotnosti sa cvrkutanjem te posebno iritantnim oduševljenjima oko apsolutno svega. Iako se u filmu otkrila puno više nego što smo očekivali, na samom kraju ipak priznaje da ni životno ni poslovno još uvijek nije toliko hrabra da bi ugasila “izmišljenu Paris”. Koliko god je sazrela sa svojom traumom, bolesna želja za milijardom dolara i svim mogućim naslovnicama i dalje je tu – a to joj, svjesna je, neće donijeti demonstrirana pamet.
Osim što je napravljen uzbudljivo, lišen praznog hoda i ne glamurizira glavnu protagonisticu, film zapravo na jedinstven, a opet toliko poznat način govori o ispraznosti Hollywooda i svijeta slavnih općenito. Ono čemu se divimo i ono čemu stremimo uglavnom je izmišljeno, ili zbog vlastite životne traume, ili zbog nezasitne mašinerije novca, a najčešće – zbog oboje. Stilsko-svjetonazorske sljedbenice Paris Hilton već su odavno odrasle žene (koje fotografije izblajhane kose i počupanih, gotovo nevidljivih obrva vjerojatno dobro skrivaju ispod ormara) i valjda su taj jadni sistem zvijezda i sljedbe prokljuvile i same. Ipak, pozadinska priča nekad najpoznatije starlete na svijetu možda bi mogla biti pouka mladoj generaciji s novom plejadom idola, marketinški osmišljenih likova koji zbog love navodno nemaju ni probleme ni mane, a u stvarnosti i kad nitko ne gleda, poput svih nas samo – ližu rane.