Dokumentarac “Catstream”: Nevjerojatna priča o kastraciji mačaka na dalmatinskim otocima

"Catstream" je priča o mačkama i ljudima, pokušajima i borbi o kojoj se zapravo jako malo zna i govori, a osmislila ju je veterinarka Sunčica Ana Veldić.

Vlastita angažiranost, ogromno znanje, dobar “novinarski nos” i spretni snimatelj doveli su do uspješne realizacije projekta “Catstream”, 18-minutnog dokumentarnog filma u kojem se redateljica Sunčica Ana Veldić na osebujan način bavi temom kastracije slobodnoživućih mačaka na dalmatinskim otocima. Premijerno će biti predstavljen na Tabor film festivalu, a priča koja ga prati je, najblaže rečeno, nevjerojatna.

“Naslov ‘Catstream’ ostao je od početka mojeg bavljenja ovom temom a odnosi se na tu nepresušnu bujicu mačaka, koja dolazi u valovima, prelijeva se preko rubova podrumskih prozora, mračnih šupica, zabačenih dvorišta, zaraslih grmlja, ispada iz kontejnera, množi se i množi, a moje protagonistice i ja to naizgled bezuspješno pokušavamo zaustaviti loveći ih za kastraciju”, priča nam Sunčica Ana Veldić, veterinarka koja se u svojoj praksi zainteresirala za ovu mnogima nepoznatu temu, odnosno, nešto kraj čega ljudi uglavnom prolaze i ne vode o tome računa.

“Od završavanja Veterinarskog fakulteta radim u ambulanti male prakse u kojoj sam se prvi put susrela s pojmom slobodnoživućih mačaka koje su razne formalne ili neformalne udruge donosile na kastraciju. Jedna od takvih udruga bila je i Prava šapa koja je u to vrijeme, prije skoro deset godina doživjela veliku popularnost na Facebooku. Činilo se poput nekog pokreta i subkulture”, započinje nam priču o mačkama i ljudima.

Catstream trailer from Sunčica Ana Veldić on Vimeo.

“Bilo je još takvih udruga koje su mi donosile ulične životinje na liječenje i kastraciju, ali meni se jedna od osnivačica Prave šape, Mirna Herman, činila vrlo osebujna sa svojom kosom u duginim bojama i dominantnim karakterom, nalik mačjem te sam počela kamerom pratiti njezin lov mačaka. Njoj su mačke bile okosnica života i to što je radila s njima joj je zapravo jedino zanimanje i životni poziv. Njoj se pridružila i druga aktivistica, Mirna Kirin, inače doktorica populacijske genetike i magistra biokemije, koja je to činila iz volonterskog humanizma, uz svoj drugi stalan posao od kojeg živi. Njihov odnos, kako sam ih pratila godinama, prerastao je iz početnog prijateljstva u žestoki antagonizam. Mislila sam kako će tu biti veliki dramatski zaplet za moj film o uličnim mačkama, kao neka pozadinska alegorija hijerarhije unutar mačjeg svijeta, međutim sam stalno zapinjala u pukotinama manjka informacija o razlogu njihova razdora, a to me i prilično udaljavalo od teme uličnih mačaka o kojima sam željela raditi film”, otkriva Sunčica.

Besplatna kastracija? Mještani u šoku

“Neko sam vrijeme pratila dvije Mirne zasebno, nakon što su se udaljile. U jednom je momentu Mirna Kirin, doktorica znanosti, otišla s grupom volonterki veterinarki na akciju kastracije mačaka na Mljet. Za njima je pošao i moj snimatelj David Oguić, a s Mljeta se vratio s jedinstvenim materijalom koji pogađa srž te Mirnine energične involviranosti, potpune posvećenosti misiji lova i zanimljiv antropološki pogled na specifičnu situaciju u kojoj ta gradska djevojka obilazi mljetska dvorišta i nudi mještanima besplatnu kastraciju, na koju čak i u pozitivnim primjerima mještani reagiraju s nevjericom. Materijal je osim spomenutog donio i autorski potpis direktora fotografije koji je imao objektivni odmak od cijele te mačje zaštitarske scene, a bio je gotovo jednako zatečen situacijom koju Mirna kreira kao i mještani Mljeta”, priča nam redateljica i dodaje da se tijek filma tada značajno promijenio.

“Kad sam vidjela taj materijal, shvatila sam da posjeduje jedinstvo mjesta, vremena i radnje, da je vrlo koherentan i pomalo lud te sam odlučila odbaciti sve prijašnje kronološke varijante tog filma, odustati od toga da prikažem svaki segment aktivizma jer mi se činilo da je zapravo ta tema kroz medij Facebooka a ponešto i kroz televizijske reportaže o lovu mačaka u Zagrebu zapravo već prenapuhana i da bi film nastao iz svog tog materijala koji sam nakupljala godinama bila samo suhoparna faktografija. Tema kastracije slobodnoživućih mačaka puno je kompleksnija i kontroverznija na otočkim i zabačenim mjestima gdje zapravo samo strani ljudi, turisti ili aktivisti i veterinari poput mojih kolegica i mene nešto rade po tom pitanju jer na većini hrvatskih otoka ne postoje veterinarske ambulante”, kaže Sunčica Ana Veldić.

Priča o mačkama neplanirano se pretvorila u priču o donkihotovskoj borbi glavne protagonistice s mještanima i mačkama

“Priča je krenula od jedne protagonistice koja je trebala zapravo provesti nit priče o aktivizmu, dogodio se zaplet s drugom protagonisticom koja je u konačnici preuzela ulogu prve, a za sam prikaz akcije kao aktivističkog procesa se nisam odlučila jer smatram da pojam nije toliko nepoznat da bih kroz medij filma demonstrirala taj pokret u cjelini. Kad se snimatelj vratio s Mljeta s materijalom o Mirni Kirin, druga je Mirna jednostavno ispala iz filma. Postao je to portret Mirne Kirin, film o kriški života jedne spasiteljice mačaka u njezinoj opsjedajućoj želji da pomogne što većem broju mačaka u što kraćem vremenu. Neki će možda pitati zašto je kastracija pomaganje, a ne lišavanje osnovnih životnih funkcija, čak i sakaćenje tijela, pa ću odmah priložiti odgovor da je kastracija zapravo humana metoda kontrole populacije mačaka i popravljanja njihovog općeg zdravstvenog stanja. Priroda i čovjekov okoliš zapravo imaju jednako učinkovite metode kontrole broja populacije ali su one vrlo okrutne, a vezane su uz zarazne bolesti, glad i pogibelj u potrazi za hranom. Naime, kad na jednom hranilištu nekastriranih mačaka broj prijeđe trideset ti okrutni mehanizmi počnu djelovati. Od zaraznih bolesti ugibaju najmanji i najslabiji, u međusobnoj borbi za hranu pobjeđuju najjači, a od prometnih nezgoda najmanje iskusni”, priča redateljica.

“Kastracija je metoda kojom se u konačnici održava stalna populacija jednih te istih jedinki, koje više nemaju potrebu za pronalaženjem dodatne hrane za podmladak, brigu za njihovo odrastanje u zdravlju, a opstanak te populacije postaje sigurniji između ostalog i zbog smanjenja teritorijalne agresije uslijed ustabiljenih hijerarhijskih pozicija. Populacije kastriranih mačaka na hranilištima postaju dugoživuće i zdravije”, kaže Sunčica Ana Veldić i dodaje da su, u nedostatku pametnijih rješenja, na nekim lokacijama stvari u ruke uzeli inozemni turisti.

“Uhvati – steriliziraj – vrati”

“Probleme na koje sam naišla snimajući i istražujući za ovaj film, odnose se na primjenu humanih metoda kontrole populacije mačaka na mjestima na kojima nema niti aktivista, niti veterinara a niti osviještene populacije koja bi učinila pritisak na lokalnu samoupravu da se to promijeni. Projekt uhvati – steriliziraj – vrati u Hrvatsku su donijeli strani turisti koji bi dolazili sa svojom ekipom, te lovili i kastrirali mačke u priručnim ambulantama upravo na takvim udaljenim mjestima na kojima gotovo da i nema osviještenih pojedinaca koji bi pomagali uličnim mačkama. Ta se praksa provodi u Hrvatskoj već unazad tridesetak godina, a financiraju je gotovo isključivo ti strani turisti koji su ljetujući na predivnim mjestima poput Elafita uočili da se o slobodnoživućim mačkama nitko ne brine, a da je do prve veterinarske ambulante prilično dug put”, objašnjava autorica.

“Kastracija je metoda kojom se u konačnici održava stalna populacija jednih te istih jedinki, koje više nemaju potrebu za pronalaženjem dodatne hrane za podmladak i brigu za njihovo odrastanje u zdravlju”

“Pionirka projekta uhvati – steriliziraj – vrati među veterinarima u Hrvatskoj je vjerojatno doktorica Lukrecija Marinović koja je tu praksu počela primjenjivati u Dubrovniku, te u suradnji s volonterkama udruge SOS Dubrovnik cats već dva desetljeća održava zdravu i stabilnu populaciju mačaka u Dubrovniku u kojem su mačke postale zaštitni znak turističke ponude. Za razliku od Dubrovnika, vlasnici restorana u nautičkim destinacijama poput Komiže, Murtera, Kornata samo bi se žalili na bujicu mačaka koja atelira u tanjure gostiju na njihovim terasama. Između sezona taj se problem, do dolazaka turista – spasitelja, a u zadnjih deset godina i domaćih aktivista i veterinara, rješavao trovanjem mačaka rodenticidima (otrovima za štakore), bacanjem podmlatka u more u najlon vrećici s kamenjem, ili premještanjem iz mjesta u mjesto mačaka koje bi bile dovoljno pitome da ih se uhvati. Trovanja bi se, naravno, provodila prije turističke sezone kako mačke ipak ne bi krvarile i ugibale pred očima turista”, govori nam o okrutnim metodama.

Loša (i skupa) organizacija povećava problem

“Kastracija mačaka se po zakonu smije provoditi samo u veterinarskoj ambulanti. Prema nacrtu nadležnih službi postupak s nađenom nekastriranom slobodnoživućom mačkom se sastoji od njezinog hvatanja od strane djelatnika najbližeg skloništa za nezbrinute životinje, odvođenja do tog istog skloništa (koja su prostorno puno rjeđe raspoređena od veterinarskih ambulanti), ostanka u karanteni čak šest mjeseci kako bi se utvrdilo da životinja nije zaražena bjesnoćom, a tek nakon toga kastracija i vraćanje na stanište. Takav postupak za jednu mačku košta čak 900 kuna i neke lokalne samouprave izdvajaju iz svojeg budžeta za to, primjerice na Čiovu. Ta metoda je poprilično nepodesna i neučinkovita, pogotovo kad se radi o mjestima koja su prostorno jako udaljena od prvog skloništa, poput recimo Visa. Dubrovačko-neretvanska županija primjerice uopće nema skloništa, pa bi se uhvaćene slobodnoživuće mačke s tog područja po zakonu trebale prevesti u sklonište u Kaštelima”, kaže Sunčica Ana Veldić.

Priroda i čovjekov okoliš zapravo imaju jednako učinkovite metode kontrole broja populacije, ali su one vrlo okrutne, a vezane su uz zarazne bolesti, glad i pogibelj u potrazi za hranom.

“Diljem Hrvatske stoga pojedinci organiziraju timove volontera koji se sastoje hvatača mačaka i veterinara, koji vrlo često dobiju i podršku lokalne zajednice, pa provode takve akcije u privremenim priručnim ambulantama. Osim što se radi o volonterskom izdvajanju vremena i primjeni specifičnih znanja potrebnih za to, često se ne naplate niti osnovni materijalni troškovi. Postoji kolegica iz Rijeke, Marina Pijaca, koja je ove godine nagrađena za ideju za pokretnu veterinarsku ambulantu koja bi konačno donijela spas i legalnost ovakvim humanitarnim akcijama, međutim unatoč pritisku udruga, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva još nije našlo vremena da sastavi pravilnik da se mobilne veterinarske ambulante u Hrvatskoj legaliziraju, dok je vani to sasvim normalna stvar”, objašnjava autorica.

Dokumentarac “Catstream” bit će premijerno prikazan na Tabor film festivalu

Nakon Tabor film festivala, film “Catstream” nastavlja putovati do gledatelja, i to, nada se autorica, ne samo utabanim festivalskim stazama. “Bilo bi mi drago kad bi film imao i televizijsku distribuciju kako bi ga vidio što veći broj gledatelja, ne samo festivalskog profila. Inače, radimo na daljnjem plasmanu na domaće i strane festivale s kojih očekujemo rezultate selekcije. S obzirom na to da sam osim akcije na Mljetu zabilježila i akcije na drugim mjestima, poput one na Rabu koju je financirala i organizirala operna pjevačica Dunja Vejzović, zatim na Kornatima koju sam sama organizirala i financirala, namjeravam oformiti web stranicu ‘Catstreama’ na kojoj bi film o Mirni Kirin bio zapravo samo početak, samo jedan dio, a mogle bi se vidjeti sve naše dosadašnje akcije”, najavljuje redateljica.

“Promocija se zasniva na grafičkim i slikovnim materijalima dizajnerice Ene Jurov, koju je producentica filma Tena Gojić prepoznala kao suradnicu. Jako smo ponosne na tu suradnju i mislimo da su Enini radovi vrlo osebujni i originalni, te da su se njezina rješenja sjajno uklopila u koncept filma”, kaže Sunčica Ana Veldić.

“Osobno mi je najveći uspjeh kad zatvorim neki krug svojeg djelovanja. Bilo da se radi o započetoj ideji za film i njegovom finalnom izlasku u distribuciju ili o sudjelovanju u nekoj od akcija kastracije. Jedino za sad u Zagrebu mogu reći da su se ti krugovi uspjeli zatvoriti. Naša glavna protagonistica Mirna Kirin zatvorila je puno hranilišta polovivši i vrativši sve mačke kastrirane, one najpitomije i najmlađe sretno udomila, a ja onda mogu reći da sam ih kastrirala u velikom broju. Na jednoj od naših akcija, neki su ljudi prigovorili mojim kolegicama – Ma što niste sebe kastrirali?!. A jedna od njih im je odgovorila – A kako znate da nismo?“, zaključuje autorica, nadajući se da će njezin dokumentarni film potaknuti važnu raspravu o problemu kojim se zasad, nažalost, bave tek rijetki.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More