Dok sjedim iza Fabrija u Lisinskom

PublikaPetkom idem na koncerte u Lisinski. U ovim godinama predebilno bih djelovao na koncertima Električnog Orgaznma ili da se kao oni proćelavi četrdesetogodišnjaci štakorski smijuljim na koncertima Ramba Amadeusa u Akvarijusu, a drugo jutro vonjav po pivu idem u neki ured i onda kolegicama ucviljenim životom, muževima, salom, jogurtima i borbom s vjetrovima prepričavam Rambove fore s koncerta. To je nedostojno.

Ili da idem na Bareta i tamo s traper-klinkama plačem jer sam prokleti pjesnik, što i jesam, ali ne mogu to više iskazivati na Baretovim koncertima kao nekad kad sam imao podužu kovrčavu fudbu koju sam skorenim sapunom zalizivao uznazad, i odrezane kaubojke i kožnu poštarsku jaknu zbog koje su me susjede zajebavale “gospon, ima li pošte za nas”.

Sad u sebi ridam sjedeći u Lisinskom i slušajući Wagnerovu glazbu ili što se već daje. Najviše mrzim onaj srednji dio, kad se sviraju kompozicije modernih suvremenih skladatelja, zbog kojih se moj stari, koji je gudio violinu u filharmoniji, propio i na kraju umro jer je za mjesečnu plaću bio prisiljen svirati te izdrkotine. To je kao da netko svaki dan mora napamet učiti i recitirati poeziju naših suvremenih hrvatskih pjesnika.

I tako svaki petak u dvorani Lisinskog susrećem književnika Nedjeljka Fabrija. Sve više počinjem cijeniti tog naočalnog tipa, danas mu u prilog ide to što su ga sistematski pljuvali Fakovci, a to je već nešto, znači da ipak nešto vrijedi. Morat ću u knjižnici posudit Smrt Vronskog, to mu je najtanji roman, a i zanima me ta tomasmanovska montažnost, kako ju je Fabrio uklopio u svoj roman.

Uglavnom, u dvorani sjedim u redu iza njega. Primjećujem da Fabrio uvijek ima njegovane, čiste svilene čarape za razliku od čarapa Branimira Pofuka koje su uvijek nekako vunaste, pomalo partizanske. I to je zapravo sve. Dođite u Lisinski petkom, pridružite se nama leševima. Raspravljajte s nama o klasičnoj glazbi, pustite rock-glazbu sotoni i mladima koje tek treba iskvariti i ponukati ih da se opuste i prepuste čarima mladenačke spolnosti. Mi u Lisinskom tiho se prepuštamo vonju staraca oko nas i vonju kalafonija koji sa gudala filharmonaša poput prhuti pršti po tjemenima nas u prvim redovima partera.

I Fabrijevo tjeme podosta se opustošilo, ali još sa strane pušta podužu kosu i fura se da je poludugokos. Slično je stanje i s frizurom Tonka Maroevića, taj privid dugokosog ćelavljavstva. Jedino Pofuk ima gustu čupu, desetarski podrezanu na četku. Da, i Fabrio mi podosta imponira jer je prestao pisati. To već nešto znači, oslobodio se govnastih okova tog sranja. I za razliku od Gromača, Mravaka, Pilića, Jarka, Hrgovića i ostalih rudimentarno-životinjskih prezimena, ima pravo gospodsko – Fabrio – kao otmjena škoda Fabrio. Da sam na njegovom mjestu kćerku bih nazvao… ne, preglupa je fora.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More