Dok sjedim iza Fabrija u Lisinskom

PublikaPetkom idem na koncerte u Lisinski. U ovim godinama predebilno bih djelovao na koncertima Električnog Orgaznma ili da se kao oni proćelavi četrdesetogodišnjaci štakorski smijuljim na koncertima Ramba Amadeusa u Akvarijusu, a drugo jutro vonjav po pivu idem u neki ured i onda kolegicama ucviljenim životom, muževima, salom, jogurtima i borbom s vjetrovima prepričavam Rambove fore s koncerta. To je nedostojno.

Ili da idem na Bareta i tamo s traper-klinkama plačem jer sam prokleti pjesnik, što i jesam, ali ne mogu to više iskazivati na Baretovim koncertima kao nekad kad sam imao podužu kovrčavu fudbu koju sam skorenim sapunom zalizivao uznazad, i odrezane kaubojke i kožnu poštarsku jaknu zbog koje su me susjede zajebavale “gospon, ima li pošte za nas”.

Sad u sebi ridam sjedeći u Lisinskom i slušajući Wagnerovu glazbu ili što se već daje. Najviše mrzim onaj srednji dio, kad se sviraju kompozicije modernih suvremenih skladatelja, zbog kojih se moj stari, koji je gudio violinu u filharmoniji, propio i na kraju umro jer je za mjesečnu plaću bio prisiljen svirati te izdrkotine. To je kao da netko svaki dan mora napamet učiti i recitirati poeziju naših suvremenih hrvatskih pjesnika.

I tako svaki petak u dvorani Lisinskog susrećem književnika Nedjeljka Fabrija. Sve više počinjem cijeniti tog naočalnog tipa, danas mu u prilog ide to što su ga sistematski pljuvali Fakovci, a to je već nešto, znači da ipak nešto vrijedi. Morat ću u knjižnici posudit Smrt Vronskog, to mu je najtanji roman, a i zanima me ta tomasmanovska montažnost, kako ju je Fabrio uklopio u svoj roman.

Uglavnom, u dvorani sjedim u redu iza njega. Primjećujem da Fabrio uvijek ima njegovane, čiste svilene čarape za razliku od čarapa Branimira Pofuka koje su uvijek nekako vunaste, pomalo partizanske. I to je zapravo sve. Dođite u Lisinski petkom, pridružite se nama leševima. Raspravljajte s nama o klasičnoj glazbi, pustite rock-glazbu sotoni i mladima koje tek treba iskvariti i ponukati ih da se opuste i prepuste čarima mladenačke spolnosti. Mi u Lisinskom tiho se prepuštamo vonju staraca oko nas i vonju kalafonija koji sa gudala filharmonaša poput prhuti pršti po tjemenima nas u prvim redovima partera.

I Fabrijevo tjeme podosta se opustošilo, ali još sa strane pušta podužu kosu i fura se da je poludugokos. Slično je stanje i s frizurom Tonka Maroevića, taj privid dugokosog ćelavljavstva. Jedino Pofuk ima gustu čupu, desetarski podrezanu na četku. Da, i Fabrio mi podosta imponira jer je prestao pisati. To već nešto znači, oslobodio se govnastih okova tog sranja. I za razliku od Gromača, Mravaka, Pilića, Jarka, Hrgovića i ostalih rudimentarno-životinjskih prezimena, ima pravo gospodsko – Fabrio – kao otmjena škoda Fabrio. Da sam na njegovom mjestu kćerku bih nazvao… ne, preglupa je fora.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...