Kako je Mira Furlan na bolničkom odjelu dijagnosticirala bolesti društva

U dijalogu o bolesti, prošlosti i uspomenama krije se dramaturški pokušaj Mire Furlan da preko manifestacije fizičkoga dijagnosticira bolest ondašnjega društva.

U zadnje su vrijeme gostovanja ta koja me izvlače iz kazališnoga sivila.

Ne znam je li riječ o banalnosti izreke u kojoj je jabuka iz susjedova vrta uvijek slađa ili je samo riječ o tome da gostujuće predstave pozornost usmjeravanju na tekst i glumce, a manje na scenska, vizualna i auditivna pomagala. Dramski je prvijenac Mire Furlan Dok nas smrt ne razdvoji nastao u produkciji beogradske Radionice integracije. Premijerno je izveden u travnju, dok je zagrebačku premijeru u ZKM-u doživio u studenome prošle godine. Tada je nisam uspjela pogledati. Prošlotjedna je izvedba također bila izazovna, barem kad je riječ o pribavljanju ulaznice.

Predstavu otvara polumračna scena s dva kreveta i dvije bolesnice. Razgovaraju o umiranju. Iz konteksta zaključujemo kako je riječ o majci i kćeri koje trpe strašne bolove. Na scenu povremeno ulaze kći i suprug. Izmjene dana i noći sugeriraju dolasci i odlasci zdravih te svakodnevne radnje poput presvlačenja, slušanja glazbe, zamjene katetera ili kuhanja. Odjeća i scenski govor sugeriraju da se radnja odvija u Zagrebu sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dok nas smrt ne rastavi

U središtu je pozornosti demistifikacija bolesti temeljena na međuljudskim odnosima. S jedne strane imamo generacijsku žensku priču koju čine baka Ljubić (Jasna Duričić), kći Blanka (Anita Mančić) i unuka Mina (Jovana Gavrilović). Ljubić na neki način drži ravnotežu između generacijski napetoga odnosa majke i kćeri. S kćeri je u reminiscencijama na prošlost dok s unukom puši cigarete u bolesničkoj postelji i razgovara o njezinom bezveznom mladiću. Blanka teško podnosi bol i njezina je jedina želja da umre s majkom. Njezina je težina opora, gorka, zajedljiva, nepravedna prema svemu što živi. Mina želi živjeti, a smrad je bolesti i majčina grubost tjeraju u bijeg, uzmak, izbivanje.

S druge je strane odnos bolesnice Blanke i njezina njegovatelja, supruga Martina (Miki Manojlović). Površno možemo zaključiti kako je silno nepravedno što sveučilišni profesor od suprugine bolesti bježi u knjige i naručje ljubavnice, štoviše ta ljubavnica šalje juhu za bolesnice. No, težina bolesti, posesivnost bolesnice i čudna, strašna ljubav, povezanost dvaju supružnika odbija pristati na jednoobrazno promatranje odnosa.

Dok nas smrt ne rastavi

U dijalogu o bolesti, prošlosti i uspomenama krije se dramaturški pokušaj Mire Furlan da preko manifestacije fizičkoga dijagnosticira bolest ondašnjega društva. U svakodnevni su razgovor onako usputno ubacivane činjenice iz prošlosti junakinja. Saznajemo da su Blanka i Martin bili na Golome Otoku, da je Blankin otac ubijen zbog toga što je židov. Teške uspomene bivaju nabačene poput kamenčića na cesti.

To što predstavu ipak čini iznadprosječnom s obzirom na trenutačni zagrebački repertoar jesu izvrsni, glumački jednostavni dijalozi u interpretaciji triju poznatih glumaca i jedne mlade nade srpskoga glumišta. Težina koja se osjeća u tišini, u potpunoj koncentraciji da čujemo, osjetimo bol na kraju biva prekinuta snažnim vriskom, umiranjem Blanke koja kao da je najednom odlučila da ipak želi umrijeti prva, da se želi predati boli. Zaključno, ta obiteljska drama zaslužuje još gostovanja u Hrvatskoj.

          Anđela Vidović

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More