Dobro, ne baš svi, skoro svi

Prisilno odvodimo Svena svaki dan iza škole poslije nastave. Natjeramo ga da skine hlače i gaće, nagne se nad spomenik palim borcima iz ’41., pa ga udaramo šibom po golom dupetu.
Svatko ga udari jednaput, prvo dečki, a onda i cure. Dan sve slika mobitelom i kaže da će objesiti slike na Fejsbuk ako netko samo pisne o tome. Jedanput smo Svena natjerali da piša po spomeniku i to snimili. Čini mi se da baš nije u redu, ali svejedno idem s njima. Svi idu. Dobro ne baš svi, skoro svi. Dan kaže da su oni koji ne idu ionako luzeri i kukavice. Boje se da će netko saznati. Otpadnike treba kazniti, veli još. To je demokracija, kad se manjina pokorava većini. Oni koji odbiju, moraju biti kažnjeni.

Sven ne želi otvoriti profil na Fejsbuku. Nakon naših navaljivanja otpor u njemu pretvorio se u popriličan prkos koji, pretpostavljam, neće jenjati već samo rasti i jačati iz dana u dana kako naše navaljivanje biva sve žešće i žešće. Sad, kad je već toliko izdržao nema šanse da popusti i prijavi se na Fejsbuk. Malo me to plaši, moram priznati, ali sad više nema natrag. Ne mogu mijenjati stranu. Prekasno je, a mogao bih i nastradati. Ne možemo mi sami protiv svih. Dobro, ne baš svih. Skoro svih. Pokušao sam nasamo Svena nagovoriti da popusti i otvori taj jebeni profil, ja ću ga otvoriti umjesto njega ako treba. On mi je odgovorio da sam govno i da nema jebene šanse.

Žalim sve više i više. Sven sad ne želi razgovarati sa mnom. Zbog Fejsbuka nam se raspao i bend. Snimili smo pjesmu i ja sam je htio okačiti na Fejs, ali Sven nije dao. Lijepo smo se družili u tom našem podrumu, malo bi svirali, malo pričali. Najviše Sven i ja, mi bismo dolazili prvi, a zadnji odlazili. Popili bismo pivo, popušli joint. Znali smo sve jedan o drugom. Dobro, ne baš sve. Skoro sve.

Pričao mi je Sven kako ga stara maltretira, želi da postane liječnik, poput nje. Advokat u najgorem slučaju. On bi htio studirati flautu na muzičkoj akademiji. Filozofiju u najgorem slučaju. Stara mu kaže dok je kod nje na stanu i hrani da će studirati ono što ona kaže, a kad se sam bude izdržavao može studirati i indologiju, ako baš hoće. Gnjavi ga i zato što nema curu. Boji se da je homoseksualac, mislim, ono, peder. On kaže da nije, ali voli izazivati okolinu. I staru, naročito. Ona poludi, a on je zajebava. Kad ga želi uvrijediti, stara mu kaže da je pljunuti Ptiček, po ocu, i da nema ni kapi Barecove krvi. Svenu je to zapravo pohvala. Ali sve je to gola kita prema onom što njegova stara radi njegovom starom, kaže Sven. Nije mu jasno na koju foru su se uopće spanđali i začeli njega. Ne slažu se ni u čemu. Nisu se mogli složiti ni oko njegovog imena. Stari je htio da se zove Dodo. Dodo Ptiček, to puno bolje zvuči nego Sven Ptiček, jebi ga. Stara non-stop trubi njegovom starom i nabija na nos da bi dan danas gnojio u onoj selendri da ga ona nije dovukla u grad, nahranila, obukla i napravila gospodina od njega.

Stari mu je u teškoj depri, kljuka se sedativima. Ostao je bez posla, pa mu sad stara vadi mast. Stari samo šuti, bulji u zid i guta tablete, a stara se ne gasi. Htjela bi da njegov stari zove nekog Zlatića, to je navodno Danov tata, koji je otkupio tvornicu poljoprivrednih strojeva u kojoj je radio Svenov tata. Taj Zlatić otpustio je sve ljude. Dobro, ne baš sve, skoro sve. Među njima i Svenovog tatu koji je inženjer strojarstva. I sad bi Svenova stara htjela da njegov stari zove tog Zlatića , jer kao, iz istog su sela i išli su zajedno u školu pa bi mu ovaj mogao naći neki drugi posao. Svenov stari veli da nema jebene šanse da ga zove. Nije htio ni neke papire potpisati kad je dobio otkaz pa su ga neki Zlatićevi ljudi proganjali. Nabavio je pištolj, za svaki slučaj. Crni luger sa šaržerom i šest metaka kakve su upotrebljavali njemački oficiri, a kasnije i partizanski u drugom svjetskom ratu, kaže Sven. Vidio ga je u ladici, kad je pregledavao one stare, crne, gramofonske ploče s rupicom u sredini, kakvih je njegov stari imao gomilu. Kad stare nema kod kuće stari mu često pušta muziku s tih ploča i priča dogodovštine iz djetinjstva. Ispričao mu je kako ga je ekipa iz razreda na čelu s Danovim starim, tim Zlatićem, maltretirala jer je slušao Floyde i Doorse, Idole i Azru, a oni su čuli samo za Mišu Kovača, ili za nekog Milu Hrnića u najgorem slučaju. Jednom su ga prisilno ošišali na kratko. Sve te ploče i gramofon sad su tvoje, rekao mu je stari. Ima sve albume Clasha i David Bowie-a.

Sven ne razgovara s nikim iz razreda osim Nore. Ona je zaljubljena u njega, a u nju su zaljubljeni svi ostali dečki. Dobro ne baš svi. Skoro svi. Dan je proširio glasinu da se Nora dobro ševi, kao, dala mu je. Onda smo je proglasili radodajkom. Nora kaže da to nije istina, ali joj nitko ne vjeruje. Osim Svena. Njega su proglasili pederom jer ga nikad nisu vidjeli s curom. Pederom ga je prozvao Dan, a što on kaže svi prihvate zdravo za gotovo. Dobro, ne baš svi. Skoro svi.

Dan i Sven svakodnevno se kače oko svega, glazbe, oblačenja, frizure. Dan je rekao Svenu da je kulturni fašista jer je pitanje osobnog afiniteta šta ko sluša, a on provodi teror pod krinkom dobrog ukusa. I da di je tu demokracija? Sven mu je odgovorio da je to kolaps uma i ukusa i da tu nema demokracije. Rekao mu je još da prestane upotrebljavati riječi koje ne razumije, i da ne želi tratiti vrijeme na ljude koji misle da su „labia majora“ i „labia minora“ jezera u Italiji. Niko se nije nasmijao, jer nitko ne zna što znače ovi izrazi premda latinski učimo već dvije godine. Dobro, ne baš nitko. Skoro nitko. Oni koji znaju bojali su se Dana. Meni je pobjego smješak, al’ sam ga prigušio da nitko ne primijeti. Volio bih da ga je Sven vidio.

Zajedno smo planirali bijeg od kuće, još kad smo imali bend. Uz pivo i joint nabrajali bismo šta će ko ponijeti od kuće. Pitao sam ga kud ćemo ići. Rekao je bilo kud. Pitao sam ga misli li da je drugdje bolje, rekao je: mora biti bolje. Već smo se sve bili dogovorili, šta će ko nositi sa sobom i slično. Kad smo trebali krenuti odustao sam. Mislim da je svugdje isto. Dobro, ne baš isto, ali skoro isto.

Zvono za kraj zadnjeg sata odzvoni. Profesor izađe iz razreda. Dugi se u skoku nađe pored Svena i zavrne mu ruku iza leđa. Dugi ne govori puno. Malo je mutav. Radi samo ono što mu Dan naredi. Ogroman je, najveći i najsnažniji u razredu. Odan je Danu i ne razmišlja puno vlastitom glavom. Ponovo idemo iza škole. Sven se ne buni previše. Kao da uživa u ulozi mučenika. Ne želi slučaj prijaviti razredniku ili direktoru škole. Ne znam je li to zato jer bi se preko Danovog starog sve brzo zataškalo ili jednostavno voli trpjeti. Možda se voli praviti važan pred curama koje gotovo uvijek idu s nama. Ponekad se mahnito smije Danu u lice. Onda Dan poludi i smišlja nove gadosti.

Otvorio je na Fejsu grupu pod nazivom „Pederi, van iz grada“ i svi se moramo uključiti. Svena najprije treba natjerati da otvori profil. Još nije i kaže da neće. Kaže Danu da je isti ko i njegova, Svenova stara, koja ga je nagovarala da preko Fejsbuka traži curu. Dan mu odgovara da mu je stara pametnija od starog koji je najobičniji luzer, isti kao i Sven. Sve mu je, kao, tata, stari Zlatić ispričao, o vremenu kad su Svenov i Danov stari išli skupa u školu, i to da mu je stara, mislim Svenova, još uvijek dobar komad. I da se dobro ševi. Govori mu još kako je čuo da mu je stari zreo za ludnicu. Sven na to poludi, otrgne se Dugom, baci se na Dana, sruši ga na pod i zada mu dva-tri udarca šakom u glavu, koliko je već stigao dok ga Dugi i ekipa ne otrgnu i dobro iscipelare. Sven se cijelo vrijeme s luđačkim pogledom u očima dere Danu da ostavi njegovog oca ne miru i ne spominje ga više, jer ća ga ubiti. Cure bježe glavom bez obzira, a Sven i Dan odlaze kući krvava nosa.

Sutradan imamo sat razredne zajednice. Profesor Ćuk se raspituje o problemima i primjećuje šljive na Svenovom i Danovom licu. Pita, što se desilo. Nitko ne odgovara. Profesor je uporan pa Sven kaže da je pao. Isto kaže i Dan. Mene grize savjest i na rubu sam da progovorim. Treba mi samo mali poticaj koji dobijam od Nore. Pogledom mi govori, kreni, pričaj. Taman kad sam izustio da tražim riječ, na vratima se pojavi lik u metalik sivom odijelu, bijeloj košulji i kravati, predstavlja se kao Zlatić, Danov otac. Ušao je bez kucanja. Kaže, dolazi zbog problema koji njegov sin ima sa Ptičekovim sinom. Iste takve probleme, kaže, imao je on sa starim Ptičekom kad su onomad zajedno išli u školu. Nije se želio prilagoditi, nije osjećao nikakvu odgovornost prema zajednici, radio je sve na svoju ruku, samo da bude drugačiji od ostalih, priča stari Zlatić. Nisu to mogli tolerirati, kaže, morali su ga kazniti, ali je stari Ptiček bio tvrdoglav kakti osel, i nije popuštao ni za dlaku. Maltertirao je okolinu s tom svojom rock glazbom, a on čuje da to isto sada radi i njegov sin, veli još. Trebalo bi to zlo sasjeći u korijenu, kazniti ga strogo, ako već ne izbaciti iz škole. To će biti i za njegovo dobro, inače će loše završiti kao što je završio i njegov otac za kojeg čuje da će se uskoro liječiti na psihijatriji, doda na sve stari Zlatić.

Sven zakoluta očima, posegne rukom u torbu, izvadi pištolj crne mat boje, repetira ga i počne sumanuto pucati u pravcu Danovog oca. Oči su mu staklasto mutne kao da su prekrivene nekom mrenom, poput očiju ribe odstajale tjedan dana na pultu ribarnice. Profesor viče, svi na pod, svi na pod! Sven u međuvremenu isprazni pištolj. Čini mi se da je opalio šest puta. Spušta ruke niz tijelo, pištolj mu ostaje visjeti na kažiprstu, zatim pada na parket. Sven sjeda na stolicu, oslanja se rukama na klupu. Uranja glavu među dlanove. Počinje ridati i glasno jecati. Na kraju se sve pretvara u bespomoćni urlik koji odzvanja hodnicima na kojima se već okupljaju đaci iz ostalih razreda. Naguravaju se na vratima i glasno komentiraju događaj. U hipu nekoliko verzija s različitim brojem mrtvih kruži školom. Stari Zlatić nepomično leži na podu dok mu se bijelom košuljom ispod sakoa širi mrlja boje soka od cikle. Pokraj njega, na trbuhu, leži Nora. Ne miče se. Mlađi Zlatić, Dan, leži u kutu sobe okrenut licem prema podu, glave pokrivene rukama. Trese se. Ostali ustaju, drhture po kutovima učionice, neki plaču, neki žele van. Panika i vriska. Profesor viče, zovite hitnu, zovite hitnu, a meni padne napamet scena iz Tarantinovog filma Kill Bill. Tamo su neki manijaci na probi za vjenčanje u staroj školi pobili sve. Dobro, ne baš sve. Skoro sve.

 

Davor Varga 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...