Dnevnik Interliberdžije: zavođenje u press centru

Treći dan Interlibera bio je za mene posebno uspješan; bez ikakvih problema uspio sam se u press centru Velesajma akreditirati kao reporter Arteista i time zadobio pravo da se služim kompjutorom i besplatnim internetom!

Ali to nije sve! U press centru ima besplatne kave, ukusne Jana vode i Fructija od naranče koji posebno dobro paše na mamurluk! Ima i mali dnevni boravak gdje me može posjetiti tko god hoće da malo popričamo o književnosti, pisanju, najnovijim knjigama! Sad imam svoju oazu, svoj ured! Kako sam sretan! Ako postoji neki svetac, zaštitnik novinara, onda je on meni ovaj tjedan posebno naklonjen!

Evo, ovo tipkam za kompjutorom u press centru, kako sam ponosan! Do mene neka novinarka piše neki ozbiljan izvještaj, naškubljenih usana, a ja za kompjutorom pored nje drkam ovo bez veze i pravim se kao da i ja nešto ozbiljno pišem, kao da i mene čeka neki strogi novinski urednik! Tako se dobro zabavljam! Kad se sjetim da sam kao osnovnoškolac dolazio pred ovaj isti press centar i promatrao novinare koji su ulazili i izlazili. Meni su se oni tada činili kao neka božanstva… A, sad, dvadesetak godina kasnije, evo i mene tu unutra, u tom hramu! Idem si još malo natočiti ovog ukusnuog Fructija, baš mi paše, sinoć sam malo više popio u kvartovskom kafiću, pa danas čitav dan jako žeđam.

Najbolje od svega, nisam još potrošio ni lipe od onih svojih dvadeset kuna.

Evo, ispio sam sok nadušak, volim taj okus naranče, makar i umjetne. Baudelaire je više volio umjetne stvari od prirodnih, mislim da sam i ja takav, zato sam uostalom i postao literat, da bih nanovo sagradio neke svoje nove, vještačke svjetove. Nekad pred tim pomalo i strepim, zar nije i Nečastivi pokušao nešto slično? I o tome ću porazgovarati s Aralicom kad mu odnesem primjerak svog kratkog romana „Štakorbar“. Utjecaj nečastivog na književnost, zanima me kako on gleda na te stvari.

Ivo Andrić, čija su sabrana djela danas predstavljena na štandu Školske knjige u petom paviljonu, dosta je vjerovao u to da pisac nastoji prekrojiti ono što je Bog već napravio i da ga to čini bliskim nečastivom. Još kad se sjetim da je Andrić pripadao masonima, od te izjave podiđu me srsi svaki put kad sjednem za pisaći stol s perom u ruci. Uvijek se nanovo pitam, tko to vodi moje pero po papiru?

Danas je na toj promociji profesor Nemec rekao da je Andrić  primio i neko priznanje od Hitlera, davnih tridesetih. Sve me to uznemirilo.

Ne želim nikakve tamne misli, ostavit ću to za zimu; sad je Interliber i moram biti pozitivan, veseo, a ne tu pisce uspoređivati s đavoljim šegrtima. Što mi je? Zar sam šenuo? Odoh ponovo malo prošetat po petom paviljonu da vidim ima li što novoga. Kavu ću u bijeloj, plastičnoj čaši ponijeti sa sobom. Ova novinarka do mene još kljuca po tipkovnici kao žuna. Upravo sam joj škicnuo u tekst na ekranu. Suhim, činovničkim stilom nadrkava izvještaj s te promocije sabranih djela Ive Andrića. Dosadno ko kurac. Jadna. Kosa joj je pomalo zamašćena. Tko zna kojim novinama pripada? Po umazanim kaljačama koje ima na nogama rekao bih da je dopisnica Glasa Slavonije, ukoliko si taj list može dopustiti ikakve dopisnike, čuo sam da skapavaju u bijedi.

Razmišljam da je pozovem u šesti paviljon na kavu kad završi tekst. Ipak u licu ima nečeg privlačnog, ten joj je blago preplanuo, možda je dopisnica Zadarskog lista, možda su je poslali iz Zadra da izvješatava o Interliberu. I sad je tu usamljena… A nekad je i sama imala književne ambicije, slala svoje priče u zadarske „Mogućnosti“… Evo, sad me na trenutak pogledala i osmjehnula mi se… Možda me prekjučer vidjela na Vijestima iz kulture, možda zna da sam literat, i da sam nedavno nagrađen prestižnom književnom nagradom „Drago Gervais“ u Rijeci.

Sad je nastavila tipkat ozbiljne face, lagano se ispravila na stolici, kao da ne želi da je gledam pogrbljenu. Znači, stalo joj je do mog mišljenja, želi mi se dopasti, a ako mi se želi dopasti, znači da se i ja njoj dopadam. Danas sam obukao crnu, egzinstencijalističku dolčevitu, možda joj se upravo to svidjelo, možda sam joj unio neki dah, da ne kažem zadah Pariza.

U džepu imam imam nedirnutih dvadeset kuna, mogao bih i sebi i njoj platiti kavu, valjda neće naručiti s mlijekom, novinarke u pravilu ne piju s mlijekom jer ih dovoljno ne lupaju u nerasanjene mozgove.

Evo, gotova je… Šalje tekst mejlom… ne mogu vidjeti na koju redakciju, oćoravio sam od previše pročitanih knjiga.

Sad lista nekakv izdrkani katalog od „Školske knjige“, pravi se kao da je zanima, a vjerojatno samo čeka da je pozovem na kavu. Sranje, zašto nemam hrabrosti učiniti taj korak, zašto toliko oklijevam, kako netko može biti baš tolika šupčina? Udaram po tipkovnici ko da masiram hrčku kralježnicu, kao radim na nekom jako zahtijevnom izvještaju. Sranje, diže se, uzima torbu… Odlazi nekud… A ja još tu tipkam ko zadnja kretenčina.

Koji mi je kurac, otkud takav nedostatak samopouzdanja, takav sam i u pisanju, nikad ne vjerujem sebi, uvijek mi je više stalo do tuđeg mišljenja. Ako mi netko kaže, ovo ti je teško sranje, ja mu odmah povjerujem. Ne znam kamo će me to odvesti. U godinama sam kad više ne bih smio biti takav, pa neću živjeti vječno, ne smijem biti takav, moram postati prodorniji. Kao da bi Aralica napisao „Japundže“ da je svaku budalu pitao za mišljenje. Pa jučer mu je na promociji teoretičarka Helena Sablić Tomić prigovorila da joj se drugi dio romana čini puno slabiji od prvog, a Aralica ni da trzne. Boli ga kita za njezino mišljenje, on je svoje napisao, objavio, onako muški. Pa nije on neka kolebljiva šojka.

Idem si natočiti još jedan sok, možda se ona novinarka u međuvremenu vrati, možda je samo otišla obaviti nuždu, srediti toaletu, počešljati se. Ne daj se, Ines, prevari muža… Možda se fakat i zove Ines, ima takvu neku bob, slavističku frizuru uz koju bi joj baš pristajalo ime Ines. 

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More