Dnevnik Interliberdžije: što odjenuti za Nevenu Rendeli?

Uh, jučer sam se vidno pripio u kafiću u šestom paviljonu; došao je moj izdavač iz Rijeke, pa riječ po riječ, krigla po krigla i opio sam se, ulično rečeno, kao guzica. Mora se i to proći.

Tko se bar jednom nije opio i napravio budalu od sebe na Interliberu, taj se ne može nazivati hrvatskim piscem. Dobro je Krleža napisao u jednom svom zapisu o Frani Supilu: “I tako smo razgovarali o gradu o kome je Supilo napisao da od glave riba smrdi. Kako se mnogo pije, a malo misli u tom gradu, kako se pleše indiferentno, sito i nehajno, i kako nema u našim ljudima interesa za javne probleme.“

Istina, mnogo se pije, a malo misli i na ovom velesajamskom Sajmu na kojem se knjige prodaju budzašto, kao kužna pilad na kokošarskom sajmu u Božjakovini, dam da prodam!

Ne bih sad do u potankosti išao opisivati to svoje pomalo knjiško pijanstvo s primjesama blage sirovosti. Još i sad me muči to odurno grizodušje koje me, kako starim, sve jače kljuje po duši čim se i najmanje opijem. Ta grizodušja postaju gadnija od fizičkog mamurluka. I ostali moji vršnjaci požalili su mi se na to. Očito, s tijelom kopni i psiha. Nemam snage, volje ni želuca opisivati što sam sve točno radio takav olešen, a bilo bi i neukusno; bit će dovoljno spomenuti da sam se oko pola devet navečer pokušao pomokriti uz zatvoreni štand Matice hrvatske u kojoj sam prije sedam godina objavio svoj kratki erotski roman pomalo lascivnog naslova “Gumeni galeb”.

U tom jebenom bircu u šestom paviljonu nije organiziran nikakav sanitarni čvor i to smatram jednom od najvećih mana Interlibera. Zaboli me patka što skoro niti jedan strani pisac nije gostovao, ionako imamo sasvim dovoljno i naših domaćih, ali svaki put, svake godine me nanovo naljuti to što nemaju vece u tim paviljonskim kafićima. Uopće se ni ne sjećam gdje sam se na kraju pomokrio. Hlače su mi ujutro bile posve suhe.

Evo me sad opet u Press centru, poloko sam čitav tetrapak soka. Sad bih trebao izaći na teren, a ne da mi se, godi mi ovdje sjediti. Maloprije me nazvao neki tipus s HTV-a, želi da sutra kao Interliberdžija gostujem u emisiji Nevene Rendeli. To me dosta podiglo. Tim više što sam prošlu subotu Nevenu gledao kako pleše u Plesu sa zvijezdama i moram priznati da mi je djelovala još razgibanije od HTV-ove novinarke kulture Line Kežić koja je na prvi dan Interlibera zamalo napravila špagu dok mi je s poda u petom paviljonu podizala knjigu koja mi je ispala pri namještenom sudaru s njom.

Kad se sve zbroji, moglo bi se reći da sam uspio u životu: preda mnom je čitav dan dokonog hodanja po paviljonima, razgledavanja knjiga, moj najnoviji roman “Štakorbar” spreman je za tiskaru, u džepu imam nedirnutih dvadeset kuna i sutra gostujem u pučko-popularnoj emisiji Nevene Rendeli. Zašto se onda osjećam kao izbušeni kurton?

Valjda je došlo do zamora Interliberom, pa tri dana se tu svaki dan po deset sati smucam kao zadnja štakorčina. Nije ovo lako, tek sad počinje pravi Surviver. Petak je. Moram izdržati još dva dana do zatvaranja Interlibera. Jučer nisam kupio niti jednu knjigu, to su negativni bodovi. Općenito posljednjih tjedana ništa ne pišem, ne čitam. Malo sam se precijenio, nije ovo za mene. Ne mogu više gledati te urednike, izdavače što kao tugaljive sove vise na tim svojim štandovima.

Pogotovo me u depresiju uvijek nanovo baci lice Branka Čegeca iz Meandar Medije. On je pak nakon dvadesetogodišnje, vučje borbe napokon uspio dobiti paviljon u prestižnom petom paviljonu, a i dalje djeluje turobno, melankolično poput svoje vlastite zbirke pjesama “Prostor melankolije”.

Posustajem, pun kurac mi je Interlibera, te hrpe debilnih knjiga po deset, dvadeset kuna… Pa ovo je postalo jeftinije od Hrelića. Interliber će ubiti prodaju knjiga na Hreliću. I matičari su Žmagečev “Od Baha do Bauhausa” sa tisuću i nešto spustili na četiristo kuna.

Izgubio se u meni onaj početni eros za Interliber. To je sve valjda zbog onog odurnog, razvodnjenog piva kojeg sam se jučer nalokao u šestom paviljonu na račun svog riječkog izdavača. Ne mogu čak ni razgovarat s novinarkama u press centru jer mi užasno zaudara iz usta, kože. Skutrio sam se tu za kompjutorom u kutu i samo čekam da ovaj dan nekako prođe. Žao mi je što sam se obavezao da svaki dan moram nešto napisati. Danas bih najradije zurio u prazno. Čak sam, misleći da će me to malo razvedriti, u jedanaest otišao na promociju Predraga Lucića.

www.drrozedentalclinic.com

Ali to me još više ubilo u pojam. Sjedio je zajedno s Dežulovićem na onoj jadnoj pozornici u šestom paviljonu, gledališe poluprazno, a njih dvojica kao dvije stare pokvarene ploče preko kurca pjevaju one svoje satrirične songove u kojima prekrajaju popularne hrvatske pjesme. Ne bih im, pomislio sam, volio biti u koži. Fakat je šugava ta pozornica za promocije u šestici. Sva na otvorenom. Ljudi okolo nezainteresirano prolaze, a ti u tom žamoru moraš održavati kao nekakvu promociju, i još, kao u Lucićevom slučaju, čak i nešto pjevat, trudit se biti smiješan, zabavan. Katastrofa.

Možda da odem pokušat na štand republike Srbije pokušat maznut biografiju Isaca Bashevica Singera, to bi me malo razdrmalo, nekad sam volio tog jidiš pisca, od njega sam se učio jasnoći pripovijedanja… Ma, puca mi kurac i za Singera. Što je najgore danas nemam apetit ni za debrecinke u senfu. Osjećam da bih se izrigao od prvog zalogaja. Na trenutke mi dođe da se zaletim na štand “Glasa Koncila” i zamolim don Ivana Miklenića da me tamo na štandu ispovijedi.

U kurcu sam, valjda ću sutra bit bolje. Moram se i malo sredit za to snimanje za Nevenu Rendeli. Ne znam koji kurac da obučem, sva roba mi je ofucana. Zašto ne poznajem nikog od tih modista da mi posude neke svoje krojeve u kojima bih se osjećao kao čovjek. Razmišljam da se odjenem u stilu Fitzgeralda i da dođem s nekim teniskim reketom pod rukom. Imidž je za pisca dosta važan, a ja sam to jako zapustio. Možda ovih današnjih dvadeset kuna ne potrošim na knjige, nego si kupim neku miku-maju na hiper sniženju u Berški, Avenue Mall je tu blizu. Da sam bar dobar s Robertom Perišićem, on ima dosta te kvalitetne robe koju skoro više uopće ni ne nosi. Mislim da je on dao Nuhanoviću onu đejms din jaknu od smeđe brušene kože u kojoj sam ga prekjučer susreo u šestom paviljonu.

Tu mi sad neka novinarka ushićeno govori kako je danas poslijepodne promocija Aleksandra Stankovića i Miljenka Jergovića. Otužno. Odoh malo prošetat van na zrak, trebao bih danas napokon pojesti nešto sa žlicom, možda ima neka govedska juha za dvanaest kuna. A za ostalih osam kupit ću si jednog Zagora na onom štandu sa jeftinim stripovima u šestom paviljonu. Jučer sam vidio jednog Zagora koji me primamio naslovom, “Prokleto pleme”, to mi je zazvučalo kao odličan naslov za neki budući naslov Araličinog romana o seobi Hrvata ili tako nečem.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...