Dnevnik Interliberdžije: Kad je muškarac peder

Počelo je! Otvoren je Interliber, ujutro su ga otvorili! Moj život u sljedećih pet dana dobit će novu puninu! Bit ću svaki dan po pet sati na Interliberu, izvještavat ću, pisat dnevnik!*

Uredništvo će mi svaki dan dat dvadeset kuna i s tih dvadeset kuna ću morat izdržat čitav dan na Interliberu, jesti, piti i kupit pokoju knjigu. Bit će to kao neki knjiški Surviver. Tako sam uzbuđen!

Odmah ću dati jedan savjet mladim, ambicioznim piscima, savjet kojim sam se i ja danas sasvim lijepo okoristio. Najbolje vam je na dan otvorenja Interlibera odmah ujutro doći s nekom svojom svježe otisnutom knjigom pod rukom, kao što sam ja danas došao s probnim otiskom svog izrazito umjetničkog romana „Štakorbar“. I onda gledate da, kao slučajno, naiđete na nekog televizijskog reportera koji traži bilo kakvog literarnog morona za izjavu o Interliberu.

Tako sam ja danas u Petici ukebao novinarku HTV-a Linu Kežić. Namjerno sam se sudario s njom i, kao, ispala mi je knjiga na pod. Gipka Lina krenula ju je podići i vratiti mi je, a ja sam rekao:

– To je moj novi roman…

– Zanimljivo – rekla je Lina. – Možeš li mi dati izjavu za HTV?

– Naravno.

Odmah sam u kameru natrkeljo neka sranja trudeći se biti ležeran i blago, nenametljivo duhovit. S nestrpljenjem očekujem večernje Vijesti iz kulture. Nadam se da me neće izrezati. Volio bih se vidjeti na ekranu, to čovjeka nekako podigne, barem na trenutak.

Davanje izjave novinarki Lini podosta me iscrpilo, jako sam ogladnio. Počelo me mamiti da odem van pojesti debrecinku s puno senfa koja košta punih petnaest kuna. Dakle, za knjige bi mi ostalo samo pet kuna, a nije još ni podne. Bila je to baš ona nihilistička dilema, Šekspir ili kobasica. Na koju ja najradije odgovaram, i Šekspir i kobasica!

Da skrenem misli s kobasice, otišao sam u šesti paviljon na promociju novog romana Vedrane Rudan. Na ulazu sam susreo Gordana Nuhanovića. Preporučio mi je da svakako kupim na knjigu Mihaila Agejeva, “Roman s kokainom”, u izdanju “Disputa”.

– Ne mogu si priuštit, imam samo dvadeset kuna. Probat ću je maznut na Disputovom štandu.

– Kradi mlad i umri brzo, kao James Dean. Znaš da su i tog Agejeva nazivali ruskim Jamesom Deanom?

– I ti mi danas u toj jakni od smeđe brušene kože ličiš na nekog vinkovačkog Jamesa Deana – komplimentirao sam mu.

– To nam je sad postalo dio imidža u Pola ure kulture… Tu buntovnost, đejmsdinovsku prgavost uveo nam je u emisiju Slobodan Prosperov Novak, buntovnik bez razloga.

– On me više podsjeća na Divljaka – rekao sam.

Na pozornici u šestici Rudanica je pokušavala biti opscena. Pričala je o gubljenju volje za jebanjem u braku. Onda se s mikrofonom spustila među nas kretene u publici i jedno po jedno počela ispitivati kakav nam je seksualni život, koliko često jebemo.

Prvoj je mikrofon pod nakaminirana usta postavila urednici nakladničke kuće Ocean More, Gordani Sfeci.

– Ko te kreše? – izravno ju je upitala provokativna Vedrana.

– Muž – kratko je odgovorila Gordana.

– Koliko puta tjedno?

– Ne bih to baš mjerila u tjednima, više u mjesecima – izlanula je pomalo prostodušno kvartovski urednica Gordana.

Onda je Vedrana došla do mene koji sam sjedio u zadnjem redu. Pitala me bih li bio spreman spolno zadovoljiti ženu iznad pedeset godina. Odvratio sam da sam zbog bračne veze s feministicom Majom Hrgović postao gej. Na to je Vedrana rekla:

– Evo, poklonit ćemo jednu moju knjigu ovom pederu da se izliječi.

To me šokiralo.

– Kao prvo nisam peder, nego gej. Reći peder nije politički korektno.

– Jebe mi se, pa tu sam među svojima, zašto bih morala biti politički korektna – grubo i hladno otpovrnula je Vedrana.

U publici je bilo dosta intelektualki i niti jedna nije reagirala na Vedraninu izjavu „nek se izliječi“. Znači li to da Vedrana misli da smo mi gejevi bolesni? Hajde, neka se to usudi reći Draženu Ilinčiću u emisiji Pola ure kulture. Još sam i sad dok ovo pišem zgrožen tom homofobnom izjavom. Razmišljam da je prijavim Hrvatskom helsinškom odboru. Zašto ne, to bi donijelo određeni publicitet, možda i sudjelovanje u nekoj emisiji puno gledanijoj od Vijesti iz kulture. Učinit ću to.

Pošto sam iskreno odgovorio na Vedranino pitanje, Zoran Simić iz VBZ-a na poklon mi je donio Rudaničinu knjigu Kad je muškarac peder. To me odobrovoljilo; dobio sam knjigu na Inteliberu za koju nisam morao potrošiti ni kunu. Odmah sam požurio prema štandu s kobasicama, naručio debrecinku koja je iz kiflice virila poput podužeg glavića. Zagrizao sam je. Malo mi je ulja prsnulo po bradi. Baš je u tom trenutku pored mene prolazila ministrica Zlatar u pratnji predsjednika Josipovića. Po žudnom pogledu vidio sam da sam joj otvorio tek.

U džepu sam imao još pet kuna na knjige. Za kunu i pol kupio sam Jergovićev Roman o Korini koji je svojedobno objavljen kao dodatak uz Jutarnji list. Preostale tri i pol kune utrošio sam na kupnju oštećene zbirke pjesama Mačje pismo Branislava Oblučara. Oduvijek sam bio mačkoljubac.

 Željko Špoljar

*Dnevnik Interliberdžije objavljivat ćemo ekskluzivno na Arteistu, dnevnim ritmom, do kraja ovog interliberovskog tjedna.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More