Dnevnik Festivaldžije: Sukob s Borisom Dežulovićem na premijeri “Obnaženog naroda”

ranjeni festivaldzijaKoji jeben osjećaj, biti žrtva. Zbog preksinoćnjeg pada filmskog platna na moju glavu, svi iz organizacije DokuMa festivala skakutali su oko mene, kao uslužni zečevi bili mi od pomoći, dodavali mi laptop, olovke, točili mi rashlađene sokove u press centru, vlažnim maramicama glancali mi prašnjave, ofucane kroksice.

Dodatno su se usrali jer sam hotelskom baru među novinarima pustio glas da namjeravam tužiti organizatore festivala, tražiti bogatu odštetu koja će mi omogućiti da čitavu iduću godinu hladim jaja, napravim pauzu od novinarstva i sklepam nekakvu zbirku priča radi koje će me Roman Simić Bodrožić valjda iduće godine napokon pozvati na Festival kratke priče. Redakcijski kolega Pavle Svirac povjerio mi je da je ove godine pozvao njega, ali ga je Pavle odbio nadajući se da će mu tim odbijanjem dodatno porasti cijena u literarnim krugovima. Ako je to istina, ako ga je Simić Bodrožić zbilja pozvao, onda su mu kriteriji za taj festival jebeno niski, onda i ja mogu proći s tim svojim kratkim pričama koje ću smandrljat živeći od odštete za stradanje na DokuMa. Fakat mi novinari i možemo jedino nekako nadrkati zbirku zbrdozdolnih priča. Pored svog napornog, dinamičnog posla, nemamo se vremena, snage, vjerojatno ni umijeća zajebavat s dužim formama. Pokušali su to novinari Jurica Pavičić, Dežulović i Ivančić, ali su ispaljivali same ćorke.

Kad sam već kod Dežulovića i Pavičića, stigli su i oni jučer na festival. Pojavili su se važno kao neki odred za čistoću. Mislili su valjda, sad će oni bit glavne face na ovom provincijskom festivalu, njima će stavljat grimizne jastučiće na projekcijama i kao dojenčad ih ušuškavati u dekice da se ne bi na kasnonoćnim projekcijama u ljetnom kinu nahladili na buri koja s Biokova puše evo već treći dan. Kao ono, EPH je poslao svoje jake snage za podizanje ugleda festivala. Oni će nam svima pokazati kako se to radi, kao onaj šef kuhinje što je na RTL-u dolazio na Jadran spašavat sjebane restorane pred zatvaranje, zaboravio sam kako se zvao, Fabricio možda.

Eto baš tako su Dežulović i Pavičić uletili u Makarsku. Pavičić će kao biti zadužen za studiozno, sistematsko pisanje o dokumentarcima, a Dežulović će pak šaljivo pisat o atmosferi, ljudima na festivalu i time se direktno uvalit na moj teren, totalno me izgurat.

Ali lepi se Boro malo preračunao. Nije mu pomoglo ni to što se i on počeo furat na Heisenberga iz Brejking Beda, skroz je obrijao glavu i pustio okoustnu bradicu. Nitko ih od organizatora nije jebao ni pol posto jer su svi bili do grla zauzeti bedinanjem mene, u strahu da im sudskom tužbom ne uništim festival. Kako je samo Jurica frktao kad je upao u Press centar kao revolveraš u saloon, a nitko nije ni obrvom strignuo jer sam ja baš bio usred diktranja jednog svog teksta. Kako se samo nafurio… Počeo je nešto gunđat kako je ovaj festival jako nisko na tehničkoj razini, kako se češki filmovi puštaju bez titlova, kako projekcije kasne po pola sata… Kako, na kraju krajeva, filmska platna padaju po glavi ovakvim amaterima poput mene koji se onda poslije prekenjavaju po festivalu glumeći žrtve kao Jergović kojeg je on u Jutarnjem otvoreno i beskompromisno prozvao za to glumatanje žrtve i riskirao popušiti otkaz jer se suprotstavio moćnom redakcijskom kolegi, poznatom po teškoj naravi, osvetoljubivosti.

– Jure, dodaj mi kemijsku, moram zapisat jednu misao da mi ne pobjegne – posprdno sam mu dobacio zavaljen u počasnu pletenu stolicu u kojoj je inače sjedio samo predsjednik makarskog SDP-a u čijim su prostorijama organizirali press centar.

Kako se samo na to Jurica zajapurio, nikad neću zaboravit taj ojađeni izraz na licu, ako za ništa, za to mi je vrijedilo provlačiti se kroz ovaj ušljivi, novinarski život prepun poniženja, padova. Jurica je pogledavao u rabijatnog Boru koji je takav obrijane glave podsjećao na nekog zajebanog skinsa. Ali što je Dežulović mogao? Pa neće si valjda dopustiti da fizički nasrne na manje uspješnog kolegu s bolničkim zavojem na glavi koji me činio toliko sličnim onim partizanskim tifusarima što su prelazili Neretvu ili Sutjesku. Taj napad na nemoćnu osobu totalno bi mu sjebao karijeru. Kolumne bi eventualno mogao pisati na predzadnjoj strani Dnevnog avaza, gdje se honorari isplaćuju u teglicama krastavaca.

Pokupili su se kao popišani iz press centra. Ponovo sam ih tek vidio na noćnoj projekciji dokumentarca Obnaženi narod Filipa Remunde, kojemu je Dežulović čak pomogao pisati scenarij, tako nešto. Vjerojatno je zato film i djelovao nekako mlako. Uza sva svoja novinarska zaduženja, nije se Dežulović mogao posvetiti studioznom radu na dokumentarcu tamo nekog dobroćudnog, debeljuškastog češkog redatelja i pivopije. Dokumentarac je djelovao kao skrpan u pauzi između dva novinska teksta. Mogao sam to razumjeti, tako će izgledati i ta moja skrpotina koju ću hrabro nazvati zbirkom priča i svoje kolege novinare nagovoriti da mi napišu pozitivne članke. Nije to neki grijeh, uostalom tome je pribjegavao i pokojni Markez, otvoreno je to namještanje recenzija priznao u svojoj memoarskoj knjizi „Živjeti da bi se pripovijedalo“.

Uglavnom, na tom dokumentarcu došlo je do konačnog okršaja između mene i EPH-ovog Heisenberga, Dežulovića. Ovako je bilo… Dokumentarac je krenuo i onda nakon deset minuta bio prekinut jer se sjebalo nešto sa titlovima. Voditeljica je u teškoj nelagodi sve nas u publici zamolila za strpljenje, čak je dovela i nekog vicađiju da nam prikrati vrijeme vicevima, ali bio je toliko loš da su ga odmah potjerali s pozornice. Sjedio sam u prvom redu okružen ljudima iz organizacije zaduženim da se osjećam udobno. S Biokova je puhala sve jača bura. Rekao sam da mi je hladno. Jedan od volontera odmah je svukao svoj džemper i ponudio mi ga. Osvrnuo sam se oko sebe i u trećem redu ugledao Juricu Pavičića i Borisa Dežulovića, udobno zašuškane u debelu dekicu. Stisli su se pod tom dekom jedan uz drugog poput telića što se rode s dvije glave. Lica su im zračila spokojem, samozadovoljstvom. Takvima udobno ušuškanima nije im bila tlaka čekati da taj jebeni film više ponovo počne.

Proparala me teška ljubomora. Jednom od volontera rekao sam da i ja želim takvu dekicu, jako mi je hladno, ne želim navući neki nazeb, samo mi još to treba uz ovu povredu glave na radu.

– Ali nemamo mi takve dekice… – ojađeno će volonter. – To je Pavičić donio od kuće. To je njegova posebna dekica s kojom već godinama prati filmove na otvorenom.

– Ne zanima me otkud mu! – dreknuo sam. – Hoću tu jebenu dekicu! Ako mi ne možete nabaviti jednu usranu deku, otkud ćete mi iskeširat lovu kad vas tužim zbog teške povrede! Sud će vam morat plijenit apartmane, maslinike!

Volonter je problijedio. Otkoračao je do Pavičića i Dežulovića i najponiznije moguće upitao ih mogu li mi malo posuditi dekicu. Jurica je odrješito zavrtio glavom.

– Koji je vama, jeste vi normalni? Kome da dajem dekicu? Nemojte da do kraja zažalim što sam se nagovorio doći u Makarsku, ne bi ni došao da me Boro nije zamolio! – otresao se na volontera.

U tom trenutku odnekud se stvorila organizatorica festivala, zloglasna Kiko. Na sebi je imala ispranu majicu Ramonesa. Dojurila je kao furija. Strgnula je dekicu kao oni buntovni hipijaneri iz filma Kosa svečani stolnjak sa buržujskog stola.

– Daj čoviku deku! Vidiš da je ozlijeđen! To ti je kolega! Kako možeš bit toliko bešćutan? Sigurno ni za poplave nisi poslao ni jednu deku…

Pavičić se totalno zbunio. Mrmljao je nešto da je njemu dosta te desničarske agresive, da on dobro zna čija je ona žena… Da ga je već dovoljno agresivno u Večernjem napao njezin muž.

– Tobože je branio onog nacističkog metuzalema Slobodana Novaka kojeg sam ja jadnog kao jako huliganski izvrijeđao u Jutarnjem… – usprpoljio se Pavičić. – Vratite mi moju dekicu, inače zovem policiju!

Dežulović je stisnuo šake i u gnjevu se zajapurio se kao Heisenberg kad su mu zaplijenili laboratorij za meth.

– Kiko, ma pusti škrtice – dobacio sam iz prvog reda. – Vrati im tu jebenu dekicu.

– Jesi siguran? Mogao bi se prehladit, još će jače zapuvat. Film traje punih sat vremena – Kiko je i dalje čvrsto držala rubove dekice kao bikovske rogove.

– Sve je u redu. Izdržao sam i gore stvari. Cijenim što si pokušala…

Rasvjeta se zatamnila. Film Obnaženi narod krenuli su puštati od jebenog početka. Volontera pored sebe upitao sam tko je taj muž od Kiko što ga je spominjao Pavičić.

– Mislim da je Nino Raspudić. Nemam pojma…

Iza sebe sam začuo žamor. U prvi mah pomislio sam da to ljudi negoduju što moraju ponovo film gledat otpočetka. Ali nije bilo to. Negodovali su zbog Pavičića i Dežulovića. Jedna Čehinja dobacila je Dežuloviću na mješavini češkog i hrvatskog:

– Sebičnjaku jedan! Ne bi se čudila da se potajno rugaš nama Česima, nazivaš nas paštetarima, bijeločarapašima. Netko tko ozlijeđenom kolegi ne može posudit deku, taj je spreman i na puno gore stvari, tko laže taj i krade!

– A nama svima u onim svojim kolumnama popuješ, soliš pamet o međuljudskoj solidarnosti! Ti si nam se našao popovat, nemožeš čoviku dat pišljivu deku, đava ti deku odnija! – doviknuo mu je neki brko iz predzadnjeg reda. Onda su krenuli i zvižduci.

– Boro, Boro, nikad za ovu zemlju ništa dati nisi moro! – dreknula je dvosmisleno neka stara.

Dežulović se totalno stilto, problijedio. Pogledao je u Juricu koji je sjedio do njega. Ovaj je nemoćno slegnuo svojim od previše pisanja povijenim ramenima. Boro se podigao i sporim korakom krenuo prema meni. Stiskao je vilicu kao Heisenberg kad se ide obračunati s dilerom koji ga je zavaljao za pare od prodaje njegovog plavog metha. Bili su to neizvjesni trenuci; nisam znao hoće li tu deku prebaciti preko mene i ćebovati me kao pitomca JNA: vukao je tu svoju dekicu za sobom kao onaj pokunjeni klinac iz Snoopyja, ali iza te prividne skrušenosti sve je upućivalo na eskalaciju nasilju. Čitavo je ljetno kino držalo dah.

Kad je došao ispred mene, rukama sam zakrio lice, dlanom instinktivno zaštitio glavu da ne dobijem novi bubotak na istom mjestu.

Ali Boro me pažljivo krenuo umotavati u svoju toplu dekicu.

– Yo – tiho sam i zahvalno izustio poklič koji sam pokupio iz maratonskog gledanja Breaking Bada u hotelskoj sobi i do brade se, kao pandino mladunče, ušuškao u deku čiji je obrub još mirisao po Juričinom socijalističkoj Pino Silvestre kolonjskoj vodi.

Kinom je odjeknuo pljesak. Režiser Filip Remunda trgnuo se na stolcu iz svog pivskog drijemeža. Pomislio je da to njemu plješću, pa je mjesečarski krenuo prema pozornici.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More