Dnevnik Festivaldžije: Na gonzo novinara palo platno na projekciji dokumentarca Sickfuckpeople

festivaldzijaNije trebalo dugo čekati: već na drugom danu Festivala dokumentarnog filma u Makarskoj sustigli su me demoni.

Oni mali zajebani rogati vrazi što ih svaki rasni reporter ima u sebi i koji ga tjeraju, rogovima po dnu utrobe bockaju da ide izvještavati u najzajebanija područja o najzajebanijim temama od kojih normalni ljudi okreću glavu, ušuškavajući se u lažni mir vlastitih svakodnevica. Nikad ne bih mogao živjeti tako. Navikao sam na nemir, kretanje, rovanje po ranama društva i svoje vlastite psihe. Po tome smo mi reporteri slični redateljima dokumentaraca.

Jedna mirno provedena noć u hotelu i već sam popizdio, nešto me tjeralo da nešto sjebem, da napravim nešto što će me izbaciti iz festivalske učmalosti. Možda je tome kumovalo i to što sam satima na besplatnom internetu u hotelskoj sobi gledao sezone Breaking Bada. Sjebavala me i moja nekadašnja lektira Hunter Thompsona. Posredstvom njega stalno sam imao osjećaj da moram napravit nešto ludo kao Hunter u Strahu i preziru, da me zapamte svi na Festivalu, da se o meni proširi mit. Ne onaj neki soft mit kao o Hrvoju Šalkoviću, nego pravi mit, bez ikakve folirancije, zajeban mit koji prati istinske gonzo novinare. Jedino što mi sama ta riječ gonzo nekako jadno zvuči, stalno me asocira na onog redatelja spotova Gonzu Jovanova.

Htio sam upoznati Kristinu Kumrić, naroljati se s njom za hotelskim šankom. O njoj, jednoj od organizatorica DokuMa, čuo sam da je zajebana ženska sklona ekscesima. Da za festivale bira totalno zajebane dokumentarce od kojih se ljudima dižu želuci, koji ti totalno sjebu viziju života koju si imao dok nisi pogledao te dokumentarce. Čuo sam da i sama snima takve dokumentarce. Da se jednom s kamerom u ruci spustila u podzemlje s tipovima koji čiste kanalizacije i koji na svoje vlastite radne kamerice snimaju kvarove na kanalizacijskim cijevima. Dakle, ženska koja fura totalni andergraund. Vidio sam je sinoć u Wine Baru gdje se pilo nakon otvorenja festivala. Na sebi je imala usku crnu, kožnu jaknu kakvu je nekad, dok se žestoko furala na FAK, nosila književna kritičarka Jagna Pogačnik. Malo sam se raspitao o njoj kod volonterki s Festivala, da se pripremim za totalni, beskompromisni intervju koji namjeravam napraviti s Kristinom.

– Kristina? Ha, ha… – nasmijala mi se volonterka kao nekom štreberu. – Da čuje da je tako zoveš, opalila bi ti majageri na licu mjesta. Nitko je ne smije tako zvati. Svi je zovu Kiko, po onoj iz Velveta, Niko.

Ta volonterkina izjava me dodatno uznemirila, uplašila, ali baš zato i dodatno tjerala da se pokušam približiti Kristini, odnosono Kiki, da izvučem iz nje sve ono što ne bi nikad izrekla ovim tu konvencionalnim, uštogljenim novinarima koji revno štreberski prate sve projekcije i nemaju muda umjesto tih filmova ostati u sobi i gledati Breaking Bad. Sve više me privlačila ta Kiko svojom rokerskom mistikom. Imao sam osjećaj da bi se ona i ja dobro razumjeli uz troduplu votku u nekom makarskom, andergraund kafiću, ako to nije oksimoron. Navodno, doznao sam od volonterki, Kiko je čak i udana, ima nekog muža, ali ni malo ne mari za bračne konvencije, taj njezin muž vjerojatno je morao preuzeti sve ženske poslove u kući. Vjerojatno je čak, kao Roman Simić Bodrožić, morao uzeti i njezino prezime.

Sinoć sam izabrao otići na noćnu projekciju filma čiji mi je naslov obećavao da bi se s njim mogao itekako saživjet u ovoj svojoj otkačenoj gonzo fazi. SICKFUCKPEOPLE se zvao taj dokumentarac, što bi u mom prijevodu trebalo značiti Bolesno sjebani ljudi. Nisam ni sumnjao da ga je u program izabrala Kiko.

Projekcija je bila na otvrorenom, u Đardinu. U vrtu nekakve kuće nalik onoj iz filma „Pad kuće Usher“. Puhao je vjetar, točilo se pivo iz bačve. Vidio sam Kiko u njezinoj uskoj kožnoj jakni kako nekonvencionalno ćaska sa svojim studenticama kojima predaje na osječkoj Akademiji i koje su iz Osijeka u Makarsku došle iskčaući iz jedne vagonske prikolice u drugu, kao u nekoj od Dilanovih pjesmama o skitnicama.

A onda je na improviziranom platnu krenuo dokumentarac Sickfuckpeople. Sjeo sam u prvi red, odmah uz platno, kako bi bolje pratio titlove. Gledao sam film ispijajući pivo. Dokumentarac je bio o maloljetnim narkomanima u Odesi. Oduran film. Ti klinci su kao štakori živjeli u podrumu neke odurne zgrade. Cijevi su ih dolje grijale. U jednu prostoriju su srali, u drugoj su se fikslai nekim kemikalijama, topili su valjda otrov za štakore i to si brizgali u vene. Mozak, motorika, totalno su im otišli u kurac. I još stalno taj snijeg, hladnoća u Odesi. Kroz uski podrumski otvor povremeno bi se koji od njih izvlačio van i teturao po Odesi. Jedan je u podrumu svako malo dobivao padavicu, krv mu je šikljala iz usta. Teški odvratluk koji me vratio u realnost, totalno mi zgadio andergraund. Jer to u Odesi je fakat bio andergraund. I još me na trenutke spopadala paranoja da bi tako mogla završiti većina nas hrvatskih novinara… Svi mi koji dobijemo otkaze mogli bi na kraju zajedno završiti u takvom nekom podrumu iz kojeg, ako baš ne moramo, ne bi više ni izlazili. Unutra bi srali, pišali i od mišomora si pravili fikseve koji bi nam zamjenjivali nekadašnja novinarska, festivalska i kakva sve ne uzbuđenja. Totalno me oprala tjeskoba, paranoja dok sam gledao taj odurni, gnusni dokumentarac u kojem jedna od tih totalno sjebanih podrumskih đankoza čak i zatrudni.

Onda je još tamo negdje s mora zapuhao neki zajeban vjetar. Srušio je to improvizirano platno koje je palo ravno na mene. Kao da su mi se ti maloljetni đankiji iz Odese sručili ravno na glavu i kao zombiji me povukli u taj svoj zasrani podrum. Počeo sam u tom jebenom Đardinu panično vrištati, bacakati se pod tim platnom, kao šugava mačka koju su besprizorni klinci zavezali u vreću od krumpira.

Kiko i njezine osječke studentice podigle su filmsko platno s mene. Začuo sam jednu od studošica kako govori:

– Jebote, da sam bar ovo snimala, ovo kako je palo platno na ovog tu jadnog tipa… Dobila bih jeben kratki dokumentarac… Fak! Kako sam glupa… Dobro si nam, Kiko, rekla da uvijek nosimo kamerice sa sobom kao kauboji pištolje…

Dolje s poda skužio sam da su ti dokumentaristi sjebani još više ne nego mi novinari. Zaboli tu malu što sam ja možda zadobio potres mozga, hematome. Njoj je najveći bed bio što to nije snimila. O tim demonima sam govorio na početku.

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More