Dnevnik Adriana Molea: 11. travnja 2014.

bijeli kombiPetak  11. 4. 2014.

Gospodin Carlton-Heyes jutros mi je na poslu saopćio da je umrla Sue Townsend. Sklonio sam se u skladište i zaridao. Dakle, ovako kako se ja sad osjećam, morao se osjećati Sherlock Holmes kad je umro Conan Doyle. Tužno, vrlo tužno, ali opet i nekako oslobođeno. Nema više tko parazitirati, zarađivati na opisivanju naših života. Ja sam trpio, patio, ponižavao se, a Townsendica se guštala na mom jadu, potanko ga opisivala. I još za to dobivala dobru lovu, pogotovo na početku. Po svakoj knjizi utemeljenoj na mom životu, BBC joj je snimao TV-serije i radio emisije.

Ja sa svojom istinskom književnošću nisam u ovih svojih četrdeset i sedam godina uspio ni prismrditi BBC-u, čak ni onda kad sam se komedijom Bijeli kombi želio približiti široj, samim tim i površnijoj čitateljskoj publici. Rukopisi mojih romana „Oj, zaravni moje domovine“, „Sparg iz Kronka“ i „Svinjac“ trunu mi u ladici kao što su trunuli i Kafkini romani. Kafka je bar imao Maksa Broda. Ponekad, kad baš zapadnem u očaj, pomislim kako bi moj Maks Brod na kraju mogao postati Bari Kent. Njegovi kretenski romani i poezija odlično se prodaju, izdavači se jagme za njegovim rukopisima. Tako je i Maks Brod sa onim svojim mediokritetskim romanima za života prolazio kod publike i čitatelja puno bolje od Kafke. Zapravo, Kafka se, kao ni ja, nije uspijevao domoći čak ni izdavača. To malo što je objavio, objavio je po opskurnim bibliotekama, časopisima. A onda nakon smrti, uskrsnuće, procvat!

Tako ću i ja ova svoja tri romana u rukopisu oporučno ostaviti Bariju Kentu, s napomenom da ih zapali. Samo, što ako ih taj kreten zbilja i spali, kao što je ono jednom na školskom igralištu polio benzinom i spalio englesku zastavu… Možda bolje da rukopise ostavim Pandori? Osjećam da bi moj zadnji roman „Svinjac“ mogao postati novi „Proces“.

Gle! Pa, ja sam po prvi put vlastitom rukom napisao nadnevak! Prvi put da to nije napravila Townsendica! Ovo djeluje tako lako, čak me i ispunjava nekim zadovoljstvom, puno većim nego kad pišem svoje ozbiljne, ambiciozne romane… Čekaj, možda bih ja sad mogao nastaviti pisati svoj vlastiti, stvarni dnevnik! Kad se sve zbroji, najbolje od Kafke možda je upravo njegov Dnevnik! Kao i kod Gombrowicza. Književni stručnjaci jednoglasno se slažu da su tri toma Dnevnika koja je Gombrowicz ostavio za sobom, ujedno i ono najbolje u njegovom opusu!

Evo, baš sam prekjučer bio u Londonu na Sajmu knjiga. Na jednom opskurnom štandu u dnu hale upoznao sam neke luzere iz Hrvatske, nekakve pisce. Ponudili su me Jaffa keksima. Upleo sam se u razgovor s nekim koštunjavim piscem, Edom Popovićem. Kroz razgovor, on mi je priznao kako se najbolje osjeća kad piše dnevničke zapise. Rekao je da mu je čak njihova hrvatska krtičarka (mol-krtica, zato i kritičare iz šale nazivam krtičarima) Jagna Pogačnik otvoreno poručila da dnevnička forma najbolje odgovara njegovoj razbarušenoj, neukrotivoj prirodi, da je najbolji kad piše u refulima…

Sad dok ovo pišem, sve sam uvjereniji da ću se i ja prebaciti na dnevničku formu. Nastavit ću tamo gdje je Townsendica stala! Možda napokon uspijem kod izdavača i publike! Volio bih da mi za početak ulomke iz Dnevnika objavljuje Guardian… Njihova Bridget Jones je posustala. Koga god sam pitao, kaže da joj je ova zadnja knjiga dnevnika teška bljuzga, obrukala se. Treba im svježa krv, a to sam ja! Stoput sam veći patnik od Bridget, a ljudi vole čitati o tuđoj patnji, pod uvjetom da je duhovito servirana i da im ne uvaljuje nikakvu grižnju savjesti. S mojoj svakodnevnom patnjom može se poistovjetiti hrpa luzera, a takvih je danas ogroman broj, sve su to moji potencijalni čitatelji. Samo, najgore je što ti luzeri vole sve dobit besplatno, teško odvajaju novac za išta, pogotovo za knjigu, novine. Možda najbolje da im se onda za početak ukažem besplatno, na internetu… Ima sad hrpa portala. Pa ako ih zainteresiram, navučem da me besplatno čitaju, možda poslije požele kupiti i knjigu u koju ću staviti neke dodatne nadnevke, neobjavljene na internetu.

Poslat ću ovo što sam upravo napisao na mejl Edi Popoviću. Neka on to objavi na nekom od hrvatskih portala. Townsendica se isto dosta omastila u Hrvatskoj, dobro je surađivala sa urednikom Zlatkom Crnkovićem, pozvali su je i na more. Sve sam to pratio preko tiska. Doduše, imala je neku blamažu s plaćanjem hotelske sobe na Jadranu. Mislila je da je tu sobu platio izdavač, a kad je skužila da nije, pobjegla je kroz prozor.

Volio bih za početak osvojiti čitatelje u Hrvatskoj, tamo je, ako je suditi po tekstovima Srećka Horvata u Guardianu, teška luzerana. Tamo bi mogli dobro prihvatiti moje jade, neuspjehe, bit će im to vrlo blisko. Volio bih da me preko ljeta pozovu na svoju jadransku obalu. Nikad tamo nisam bio, a volio bih. Poveo bih i svog sina Bernarda. Edo Popović pričao mi je da ima prijatelja Damira Miloša koji se bavi jedriličarstvom… Uz to je i pisac. Navodno piše sličnim, eksperimentalnim, joyceovskim stilom kojim sam ja pisao svog „Kroga iz Gorka“. Također, kao i ja voli umetati mitologiju u svoju prozu. Volio bih s njim jedriti i raspravljati o svemu tome.

Adrian Mole

Leicestershire, svinjac tik uz selo Mangold Parva

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More