‘Djevojka u magli’ sasvim solidno barata Čehovljevim pištoljem

Djevojka u magli (La ragazza nella nebbia, 2017., 127min)
Režija: Donato Carrisi
Scenarij: Donato Carrisi
Glume: Toni Servillo, Alessio Boni, Jean Reno, Lucrezia Guidone, Ekaterina Buscemi

2015. talijanski pisac Donato Carrisi izdao je roman Djevojka u magli (La ragazza nella nebbia). Samo dvije godine poslije snimljen je istoimeni film, a scenarija i režije prihvatio se upravo Carrisi. Jer tko će bolje adaptirati izvorni tekst i prevesti ga u filmski jezik nego li sam kreator priče. I doista, njegov redateljski debi ispao je sasvim solidno ostvarenje koje bez puno muke prikuje gledatelje za sjedala i aktivira im moždane vijuge neophodne za njihovo prijevremeno dokučivanje odgovora na glavno pitanje – whodunnit? (iliti ”tko je krivac?”).

Carrisijeva adaptacija tako nas vodi u fiktivni gradić Avechot, smješten u Alpama. Djevojka iz naslova je Anna Lou (Ekaterina Buscemi), riđokosa šesnaestogodišnjakinja koja je misteriozno nestala na putu do svoje crkvene zajednice. Sumnja se na bijeg, no detektiv Vogel (Toni Servillo) već dovoljno dugo radi svoj posao da bi zaključio kako je ipak nešto drugo posrijedi. Poznat po tome što koristi medije da bi napredovao u rješavanju slučaja, Vogel uz par lukavih trikova od nestanka u malom mjestašcu napravi sočnu medijsku senzaciju koja mu donese znatno veće resurse za kvalitetan nastavak istrage.

Carrisiju možemo skinuti kapu. Svakako je vješt u kreiranju interesantnih karaktera koji donose dovoljno posebnosti koje će nas nagnati da se zapitamo – je li ovo na bilo koji način faktor u djevojčinom nestanku? Vodimo li se bazičnim principom Čehovljeva pištolja, koji nalaže da svaki element u priči, koliko god se naoko beznačajnim činio, mora biti iskorišten (ako pištolj visi na zidu u prvom činu, do zadnjega netko mora iz njega pucati, u protivnom je pištolj suvišan za djelo), Djevojka u magli bit će nam pravi izazov s obzirom na količinu metaforičkih pištolja kojima raspolaže.

Spomenuta postavka o detektivu koji ciljano medijski eksponira svoje slučajeve odnosno njima (i javnošću) manipulira, već u startu služi kao dobrodošlo osvježenje, zanimljiv komentar na domet medija i posljedice istoga te kao odlično narativno sredstvo koje je Carrisi itekako iskoristio za strukturiranje i razradu svoje priče. Bitnost tog pištolja vrlo brzo postaje vrlo jasna i samo nam preostaje da posvjedočimo broju metaka koji će ispaliti.

No, je li jednako važno da Anna Lou opsesivno voli mačke? Mora da njena religija nekako ima veze s njenim nestankom – zašto bi u protivnom bilo naglašeno da su joj roditelji fanatični katolici? Ili je to ipak samo u službi karakterizacije i vjerodostojnosti? Koju ulogu igra Annina više puta spominjana najbolja prijateljica Priscilla? Zašto nam se u nekoliko navrata razlaže Vogelov prethodni, jednako medijski popraćen, slučaj? Čemu toliko isticanje mrtvih riba na zidovima ureda psihijatra (Jean Reno) s kojim Vogel razgovara?

Ta nemogućnost da razlučimo koje od brojnih informacija služe isključivo kvalitetnoj karakterizaciji likova, a koje se javljaju u službi Čehovljeva pištolja za posljedicu će imati rađanje brojnih teorija u umovima gledatelja. Naposljetku se ispostavi da svaka sitnica jest bitna, iako ne nužno na način koji očekujemo – štoviše, neke su možda i ciljano podebljane samo da bi nam zaokupile maštu i time nas smele s pravog traga – sačinjavajući tako komadiće slagalice koji tek na samom kraju savršeno sjednu na svoje mjesto.

A od jednog whodunnit krimića više od toga ne možemo ni tražiti. Radnja se u nekom trenutku posve neočekivano počinje granati i to u gledateljima može stvoriti osjećaj izgubljenosti i odsustvo smisla. No, Carrisi ipak nije od jučer i točno zna što radi i kamo nas vodi, čak i kada mi to ne znamo. Odnosno – pogotovo kada mi to ne znamo. Doduše, radi labirintske postavke njegove Djevojke, mjestimice dolazi do laganog opadanja tempa i nepotrebnog razvlačenja koje radnju ne gura dalje niti posebice pridonosi atmosferi, a u nama stvara nemir i želju za što skorijim okretanjem idućeg poglavlja.

Pozornim praćenjem dijaloga, pogotovo onih za koje se možda zapitate zašto se uopće odigravaju u tom formatu (a ipak odbacujete mogućnost lijenog pisanja), lako se može doći do odgonetavanja (dijela) zagonetke već tijekom prve polovice filma. Ipak, brojna iznenađenja i neočekivani razvoji koji uslijede otkriju nam da, premda rješenje u koje smo posumnjali načelno i do određene mjere i jest točno, ipak je samo jedno od elemenata puno kompleksnije priče. Stoga neovisno o našim zavidnim moćima dedukcije, na neka otkrivenja nećemo moći ostati imuni. Ionako se nismo došli igrati internaliziranog nadmudrivanja s filmskim platnom, već nam je cilj s povjerenjem se prepustiti redateljevom vodstvu, u nadi da će nas (ugodno) iznenaditi. A na tom je planu, određenim predvidljivostima usprkos, Djevojka u magli u svakom slučaju polučila uspjeh.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...