Djecu iz domova zbilja vidim kao vile i vilenjake

Iva LulićNagradu za najbolju mladu autoricu udruženje umjetnika primijenjene umjetnosti ULUPUH dodijelilo je u utorak na svečanosti u staroj gradskoj vijećnici Ivi Lulić za njezin projekt “Artusi” u kojemu je svoje uže područje djelovanja, fotografiju, spojila sa snovitim, bajkovitim, narativno potentnim slikama djece – vilenjaka. 

Porazgovarali smo kratko s umjetnicom mekog srca kojoj struka čestita na interdisciplinarnom pristupu intrigantnoj temi, znalačkoj razradi koncepta, promišljenim likovnim korištenjem svjetla i boje u fotografiji, te pronicljivom igrom očišta.

U svome radu povezali ste umjetnički i humanitarni aspekt. Je li to možda dio nekog vašeg svjetonazora, vjere da je u današnjem vremenu pomalo sebično baviti se umjetnošću bez nekog šireg angažmana?

– Zapravo, to je stvar izbora, u umjetnosti ništa nije sebično ako dolazi iz srca i iskreno je…a ja mislim da ta iskrenost i čini neko djelo umjetničkim djelom. Najbitnije je za umjetnost da umjetnik dobro komunicira sam sa sobom i da iz sebe izvuče ono što osjeća i da mu pritom nije bitno što će drugi misliti o njegovom djelu.

Zašto ste za svoj rad baš odabrali djecu iz dječjih domova?

– Na neki način ja zapravo nisam birala , to se desilo samo od sebe. Početkom 2010. godine došla sam u Dom Vladimir Nazor na već tradicionalan ZILIK (Zimska likovna kolonija), ostala sam tamo tjedan dana, družila sam se sa djecom, bila sam oduševljena njima i taj tren ideja je sama doletjela u glavu.

Kako je na vašu umjetnost djelovao rad s tom djecom, je li je u nečemu promijenio?

– Nikad dotad nisam niti pokušavala dočarati vile i vilenjake na fotografiji, niti sam ikad razmišljala o tome, a kad sam dobila tu ideju jednostavno sam pokušavala prikazati tu djecu onako kako ih vidim. Oni su za mene zaista mali vile i vilenjaci Artusi.

Djeca i umjetnost? Što umjetnik može naučiti od djece?

– Sve! Dovoljno je samo da te podsjete kako male stvari mogu biti dovoljne za sreću.

Po čemu se, iz vašeg iskustva, djeca iz Domova razlikuju iz djece koja odrastaju s roditeljima?

– Djeca iz domova su baš kao i sva druga djeca, vedra, vesela, optimistična….naravno da im fali život u normalnoj obitelji, no ne treba na to gledati sa sažalijevanjem, nitko ne voli da ga se žali, osim toga nisu niti sve obitelji savršene… Ono što je mene oduševilo kod te djece je njihova ogromna nesebičnost i želja za dijeljenjem, bez razmišljanja će i zadnji bombon dati drugome.

Iva LulićKako u svom radu vile i vilenjake povezujete s grubom svakodnevicom, je li to neki bijeg od realnosti ili baš suprotno?

– Nikad zapravo nisam ni bila nešto povezana sa grubom svakidašnjicom, uvijek bih ja bježala od realnosti, barem u svojoj glavi….a vile i vilenjaci Artusi zapravo nemaju veze sa bijegom, oni su na neki način moja stvarnost.

Ž. Š.

*Iva Lulić, rođena 1979. godine, diplomirala je na odsjeku Povijest umjetnosti i Etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Fotografsku naobrazbu stekla je na Arhitektonskom fakultetu Studij Dizajna gdje je slušala i polagala trogodišnji izborni kolegij “Fotografija i film”. Nakon završetka fakulteta nastavlja se baviti fotografijom i profesionalno kao fotografkinja časopisa Adria Medije.

*Radovi Ive Lulić mogu se kupiti preko Udruge Artus, koja sva sredstva ulaže u daljnji rad s djecom iz Doma Vladimir Nazor u Karlovcu.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...