prvo slovo kulture

Pukotine nepreglednih krhotina života

''Život kao voda hlapi: izbor iz dnevnika 1961-2006''. Izabrala i priredila Marija Ott Franolić. Zagreb: Disput

Što je toliko divno u dnevničkim zapisima Divne Zečević? Divna je i začuđujuća snaga njezine žudnje za erosom, žudnje ogoljene, nepatvorene koja iz riječi u riječ priziva eros kao stvaralaštvo, i eros kao ljubav bez odstupanja i bez zadrške. A ostala je na kraju i bez podrške. Sva njezina energija, svjedočenja i doživljaji položeni su u dnevničke zapise da ne hlape kao što život iz dana u dan hlapi. Jer, bila je uvjerena Divna, Život kao voda hlapi, samo dnevnik ostaje, a u njemu nešto od života nastavlja svoje trajanje na drugi način.

Izbor je podijeljen u četrdeset poglavlja poredanih po godinama od 1961. do 2006. U zadnje poglavlje uvršteni su kratki zapisi iz 2000. i 2001., a na samom kraju stoji samo jedan zapis datiran 7. III. 2006. Bio je to utorak:

Jedva pišem. Nikad. Nikad mi nije bilo dobro.

Većini ovih poglavlja prethodi stranica s uslikanim dnevničkim rukopisom, to jest, s prvim listom ili zapisom onako kako je rukom bilo napisano. Poglavlja bi se mogla markirati prema rukopisu s tih stranica, primjerice prvom poglavlju 1961. prethodi bilješka: Tata mi je poklonio ovaj kalendar, drugom 1962. prethodi misao: Iz kaosa spaljenih pojava, trećem 1963. prethodi zapis Moje stvari i moje crte lica – dočekuju me u sobi i u ogledalu uredne i čiste, i tako se redaju i slažu zapisi polovični i neiskreni, pa čak ni ”to” da parafraziramo misao pripovjednog ja u dnevniku, ja koji se u sebi kida jer u sebi je uhvaćen u antinomijama sazdanima od nadahnuća i žudnji usred antitetičke logike samoga života. Iz dnevničkih zapisa Divne Zečević izranja narativna figura i formira se njezino pripovjedno ja regenerirajući se u svakom novom zapisu. Imenuje se ono i definira u autonegaciji dok istodobno potvrđuje:

Pišem da prešutim i moje je pisanje sitno prešućivanje. (…) I ovaj je dnevnik samo mjera moje udaljenosti. (12. XII. 1963)

No čitatelj nije prepušten toj sili zapisa da se sam u njima snalazi. Naime, O dnevniku Divne Zečević piše pregledni i argumentirani uvodnik Marija Ott Franolić, koja je kod istog izdavača objavila iscrpno i temeljito istraživanje dnevničkih rukopisa Divne Zečević u knjizi Dnevnik ustremljen nedostižnom (Disput, 2016). I na kraju tog obimnog teksta slijedi pogovor Josipa Pandurića naslovljen Identitetske dvoumice Divne Zečević, u kojem autor pokušava “portretirati Divnu Zečević kao politički misleću ženu”. I u tom segmentu očituje se antinomičnost u određenju naspram političkog, s jedne strane se u pripovjednom ja očituje inat u konstataciji “Nije mi posebno stalo ni do Boga ni do politike, ni do bilo kakve opredijeljenosti.” (12. V. 1984). No s druge strane ne može ostati ravnodušna u domenama političkoga, i to u domenama “do kojih joj je najviše stalo: /a/ ponajprije /kako to ističe Pandurić/ u sferi nacionalne autoidentifikacije.” (Zečević 2017: 631).

Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Divna je ostala u malom zagrebačkom podstanarstvu. Natrag u Osijek nije željela, o udaji nije razmišljala, tražila je posao, čitala i pisala, slala tekstove u uredništva književnih časopisa, iščekivala njihovo objavljivanje i odgađala je vezu koja bi joj mogla doći glave. Tako je barem ona mislila. U najkraćim crtama, to je bila njezina prva preokupacija, za početak. Očekivalo se da mlada žena u naponu snage sve čini kako treba, kako se to od nje očekuje, prvo treba da se uda i posveti stvaranju obitelji. No njezini planovi nisu tako izgledali. Preostalo je da se opire društvenim konvencijama i da nadilazi sve više i sve snažnije zadane granice. Prva dnevnička zabilješka postala je i do kraja života ostala ideja vodilja, pounutrila je kao mantru tu ključnu misao:

Dokazuj bez prestanka svoju premoć nad okolnostima. (6. I. 1961)

Međutim kao žena nije bila u ravnopravnom položaju s ostalim kolegama u najužem, pa i širem okruženju.

I sve je krenulo kako pristoji ženi usmjerenoj znanstvenim postignućima. Zaposlila se i udala, upisala poslijediplomski studij, posvetila se znanstvenom radu, poeziji, s vremenom postaje majka, u znanosti napreduje, objavljuje znanstvene studije, i napokon stječe status respektabilne autorice. Besprijekoran put napredovanja. Dnevnički zapisi Divne Zečević otkrivaju puno više, zadiru dublje i otvaraju paralelni svijet manje vidljiv, uglavnom nepoželjan, svijet u sjeni o kojem se nerado govori i često se prešućuje. Divna Zečević se ne miri s društvenom pozicijom, suprotstavlja se zadanim granicama rodnim, identitetskim, religijskim, političkim, nacionalnim, svjetonazorskim i još bi se toga našlo.

Sve što ostvaruje u životu, sve što postiže radom i zalaganjem u znanosti i u drugim segmentima života potvrđuje i žustro brani u javnim polemikama, istupima dok istodobno sve što postiže relativizira, negira, ispituje, pa čak i osuđuje. Antinomije koje ispisuje to pripovjedno ja u zapisima nisu rezultat sitničavog karaktera. Taj ranjivi i fragmentarni ja je izmješten, istrgnut iz cjeline društvenih uloga u kojima se odvija burna dijalektika. Izmještenost je prepoznata i opisana kao praznina, kao zijev u kojemu “zjapi ogromna pukotina u vremenu.” (20. VII. 2000 – 2006).

Pripovjedno ja iza kojega stoji Divna Zečević u očaju zapomaže “Tražim izlaz iz svog položaja.” (8. IX. 1983). Ona traži izlaz iz nacionalnih granica koje određuju društvenu pripadnost, i ne samo to već afirmiraju identitetske okvire. Iako je svega toga duboko svjesna, baš suprotno očekivanom, teži da bude upisana u nacionalni kanon, želi biti ”naša”, a ne njihova.

Zato pristaje da ju statusni autoritet iz pozicije moći imenuje i definira, usmjerava njezinu identitetsku težnju jer ona je “od rijetkih Srba koji vole hrvatsku književnost” i zato može biti naša. (7. I. 1965).

U skladu s identitetskim upisivanjem čak se pokušala približiti katoličkoj vjeroispovijesti svojim pravoslavnim iskustvom s namjerom da ju iznutra upozna i možda posvoji, ili da pusti da jednostavno bude posvojena.

Kao žena posložena u rodne uloge supruge, majke i domaćice nije se nikako snalazila i sve je to nosila kao teret. Kao znanstvenica i pjesnikinja ostala je na periferiji, tako se osjećala cijeloga života, za nju kao ženu, tvrdila je, bilo je predviđeno ”stajaće mjesto”. (9. III. 1982). Na trenutke se za nju i njezinu rascijepljenost naziralo rješenje u dvopripadnosti, opet prema stajalištu jednog drugog znanstvenika koji je nesumnjivo posjedovao besprijekorni povlašteni društveni status, priznat dominantni statusni autoritet. Naime, ustvrdio je vrlo jasno da

Srpski književnik može biti i srpski književnik i hrvatski književnik, tj. kretati se unutar dvostruke pripadnosti. Umjesto identiteta on je izabrao dualitet kao svoju strukturu.

I ona je izabrala dualitet kao svoju strukturu kada su joj u Prosvjeti predložili da bude uvrštena u antologiju srpskih pjesnika u dijaspori. I kada je objavila u inat svima 1991. godine zbirku poezije ćirilicom kao “izraz prirodnog čovjekovog prava na izbor i potvrdu identiteta.” (12. III. 1991).

No, iza svega toga stoji, koliko god to izgledalo čudno, žudnja za stvaralaštvom, poezijom, erosom, na kraju krajeva, za njim je žudjela, za njim koji ima statusnu moć. Bila je to dominantna muška figura. Ali opet sve što je njemu pripisivala, svu ljubav koju je samo za njega čuvala zastajalo je u izmaglici iluzije i od nje se dalje nije vidjelo. Tako je okosnica priče, koju pripovjedno ja gradi iz dana u dan, ostao on, dominantan i nedostižan, baš je bio i ostao objekt žudnje, sva je žudnja u njega bila upisana, u ime njegovo, u veličinu njegovu koja ipak hlapi, i to nepovratno.

Ali ona to ne želi vidjeti, grčevito je držala tu zamišljenu vertikalu koja joj je stalno izmicala. Zamišljaj taj, umišljaj, težnja i žudnja u njoj zajedno predstavljaju znak u kojem se skupljala godinama, u stvari cijeloga života, neuhvatljiva nit kao trag praslike. U njoj se tražilo, ispitivalo pripovjedno ja, ogledalo se svakodnevno i vidjelo prazninu, upražnjeno mjesto do kojega nikako nije stizalo, što je žudnja bila jača to mjesto se udaljavalo sve više. Ostalo je nedostižno. Sva stvarnost pozicionirana u ograničeno u izmješteno ja ostaje ”nedostižna”. I dok godinama ispituje samo dno tragajući za nedostižnim njezino ja i sve oko nje “kao voda hlapi”.

Divna Zečević je s mukom prihvaćala svoj društveni, javni, službeni identitet. Unatoč unutarnjem opiranju i dubokom neslaganju zdušno je prihvaćala sve društvene uloge, tražila snagu u njima i zapala u ovisnost o društveno uvjetovanoj moći, u ovisnost o dominantnom autoritetu kojim je opravdavala svu svoju nemoć. Taj raskomadani ja u sebi fragmentaran, nestabilan i ovisan postaje u tekstu poput razbijenog ogledala nepreglednih krhotina, i u svakoj se čitatelj može vidjeti. Uz pripovjedno ja otvaraju se brojne pukotine, i svaka svoga čitatelja čeka. Sve zajedno okupljene u golemom tekstu slažu “knjigovodstvo života”, nađe se materijala za svakoga.

I kako izvesti zaključak, kako zaokružiti prikaz, vodi li čitatelja pripovjedno ja prema zaključku i zaokruženoj misli. Teško je to odrediti i točno opisati, a ne treba ni očekivati dovršenu misao. Snaga je u otvorenosti u kojoj se fragmenti nadmeću, premještaju, izmiču i svako je prepušten tom raslojavanju, neredu i nesigurnosti. Kao što su ovi zapisi ostali u svojim unutarnjim proturječnostima tako i prikazi njih samih pa i drugih naslova ne dopuštaju slaganje, poravnavanje i na kraju suptilno nametanje zaključka ili zaokruženog dovršetka. Sraz svjetova u tekstu ostaje, nadmetanje fragmenata prisiljava na reakciju, na provjeru knjigovodstva života, tek da se zaviri, za početak bez osuda. One su ionako neizbježne, a kako se suočiti s njima, nadilaženjem ili distancom, prihvaćanjem ili bijegom ovisi o pogledu na tekst i na njegovo pripovjedno ja koje nastaje i nestaje iz riječi u riječ.

Miroslav Artić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...