Divlje priče: distorzije malograđanskih utopija

Divlje pričeArgentinski kandidat za ovogodišnjeg Oscara, film Divlje priče* (Relatos salvajes, 2014), redatelja i scenarista Damiána Szifróna (1975) omnibus je od šest kratkometražnih filmova povezanih motivom osvete i  lude slučajnosti.

U koktelu urnebesnih blic-epizoda skladno povezanih u dvosatnu cjelinu miksa se širok dijapazon emocija, a gledateljev grohot u času će se zagrcnuti u šoku – do idućeg hihota ili hvatanja za glavu. Predstoji nam crnohumorni filmski užitak u kojem je svaka situacijska i interakcijska skica domišljato i originalno raspisana do ekstrema. Radi se o – zašto ne reći odmah – vrlo inteligentnoj celuloidnoj razonodi koja na razini sastavnica kao i cjeline funkcionira bez greške.

Na prvu je ovaj film lako zapaljiva tarantinovsko-almodóvarovska zabava (potonji doista i jest prisutan na filmu u svojstvu koproducenta, a uvodni filmić vizualno ili barem mjestom radnje podsjeća na njegove Putnike i ljubavnike), mišung letalnog nasilja i groteske, no već nešto dublje čitanje otkriva sadržajnu slojevitost i snažan socijalni angažman svakoga od šest filmskih narativa. Tako se miran građanin uzaludno pobunjuje protiv apsurdnosti sustava, urbani šminker dospijeva u fatalnu koliziju s rabijatnim ruralcem kojega je isprovocirao hvalisanjem statusnim simbolima na njegovu terenu, neprivilegirani pojedinac iz nižeg sloja prodat će čast i slobodu kako bi svojoj obitelji osigurao budućnost, lihvar se kandidira za gradonačelnika… No, krenimo redom.

Uvodni kratkiš, svojevrsni je forgešmak koji tematsko-motivski i stilski najavljuje kaos krvi i šarenila, a završava ekspresno, prije najavne špice. Ondje će jedan propali glazbenik na poseban let strpati sve one koji su mu se u životu zamjerili. Szifrónova autorska provedba ove katarzične osvetničke igrarije nabrijava gledateljske apetite, a ono što predstoji premašuje očekivanja i najrazmaženijih.

U drugoj se priči suočavamo s djelatnicom otužne zalogajnice kojoj u kišnoj večeri bane tek jedan nesimpatičan gost. U njemu će užasnuta djevojka prepoznati mafijaša koji joj je u djetinjstvu uništio obitelj. Osvetnički čin u ovome slučaju na sebe preuzima svođenja računa željna restoranska  kuharica.

Slijedi egzistencijalna pripovijest stručnjaka za eksplozive koji nakon uspješnog dana na poslu proživljava kafkijansku agoniju gradskog prometa i borbe s pauk-službom. Nadmudrivanje sa šalterskim činovnicima i bitke s birokratskim aparatom koji rezultiraju muškarčevim opetovanim agresivnim ispadima u hipu će dovesti do raspada njegove životne strukture, na privatnom i poslovnom planu. Baš kako se sasula građevina koju je na početku majstorski detonirao, urušit će mu se u trenu i egzistencija. No, kako je Szifrónovo temeljno narativno sredstvo neočekivan obrat, tako se taj nesretnik na kraju promeće u narodnog heroja, slavljenog od gomile poniženih i potlačenih.

Četvrti po redu filmski fragment duhovito se referira na Spielbergov Dvoboj – poslovnjak u finom odjelu i novom Audiju na seoskoj se cesti prepucava s lokalnim divljakom u krntiji što rezultira makljažom do istrijebljenja u posve sumanutoj završnici.

U predzadnjoj priči pripadnik zlatne mladeži u pijanstvu pregazi trudnicu. Njegov će ugledni otac uz pomoć obiteljskog odvjetnika nastojati brzinski diskretno naći žrtvu koja će za novac preuzeti teret robijanja umjesto plačljivog jedinca. Ova je mikrodrama najsimplističnija u nizu i možda nešto manje dojmljiva, no zato s najtužnijim svršetkom. Szifrónova je ovo kritika kapitalizma kroz koju prokazuje korumpirane vladajuće stukture, te je, osim toga, to druga od Divljih priča u kojoj netko žrtvuje slobodu pa i život kako bi osvetio ili spasio drugoga.

U završnoj epizodi naslovljenoj Dok nas smrt ne rastavi emocionalno devastirana mladenka na vlastitom se vjenčanju dvostruko osvećuje suprugu i njegovoj ljubavnici uz sugestivnu tutnjavu plesnog hita Titanium (D. Guetta ft. Sia). Bogataška svadba u luksuznom hotelu promeće se u košmar za sve prisutne, čime Szifrón distorzira malograđansku utopiju bajkovitog vjenčanja do ekstrema ridikulizirajući sve što uobičajeno ključa pod krokantnim glazurama takvih ceremonijala.

Dopadljiv soundtrack prominentnog argentinskog filmskog skladatelja Gustava Santaolalle u dramaturškom je smislu mudro odabran i kao takav je važan gradivni element Divljih priča.

Dinamičan i kinetičan, furioznog ritma i oštrih rezova ovaj je film dijaboličan kovitlac šest katastrofa u rasponu od ozbiljne materijalne štete do gomile ljudskih žrtva.

Akcelerator naracije svake od šest minijatura gubitak je samokontrole središnjih protagonista čemu su triger sitne provokacije, ali i ozbiljne nepravde. U fokusu su dakle pojedinci usred živčanog sloma, čija je frustracija, doduše posve opravdana i razumljiva, slepstikovski eskalirala s onu stranu civilizacijskih okvira.

Zaigrani Szifrón raspiruje svoje tragikomične filmske situacije u metafore urbanih neuroza, društvenih stereotipova i konvencija, a rezultanta je moćna satira kojoj ne gine antologijski status.

Vanja Kulaš

*Divlje priče, r. Damián Szifrón, 2014.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More