Dino Pešut: Nisam baš sklon poetiziranju vlastite pozicije pisca

Dino Pešut studira dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je stipendije Basileus s kojom je studirao na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani te Stipendije za izvrsnost Sveučilišta u Zagrebu.

Dramski tekst Pritisci moje generacije predstavljen je na Malim noćnim čitanjima u organizaciji Dramaturškog kolektiva i Centra za dramsku umjetnost u ZKM-u, Forum of Young European Playwrights unutar festivala Neue Stucke aus Europa u Wiesbadenu, a praziveden je u HNK Splitu u svibnju 2013. godine u režiji Same M. Strelca. Dramski tekstovi Oproštajno pismo Alexandra McQueena i Pritisci moje generacije izvedeni su na Hrvatskom radiju u emisiji Radio atelje, urednice Tajane Gašparović. Potpisuje dramaturgiju na predstavi Žuta crta u režiji Ivice Buljana u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih i Gradskog kazališta Braunschweig. Potpisuje režiju  Wasted Youth unutar međunarodnog projekta UNLISTED prezentiranog na BITEFu 2012. godine. Dramski tekst L.U.Z.E.R.I. ušao je u finale Natječaja za najbolji regionalni angažirani dramski tekst beogradske Heartefact fondacije te će biti predstavljen u sklopu programa ShortsHRifrt u Londonu. S istim tekstom osvaja treću nagradu Marin Držić. Sudionik je programa Traverse 50 koji će se održavati u Edinburghu. S kolegicom Mirnom Rustemović povezuje se u redateljsko-dramaturški tandem Pešut i Rustemović orijentiranom uglavnom na postavljanje suvremenog dramskog teksta. Povod razgovoru je predstava koja trenutno igra u splitskom HNK – Pritisci moje generacije.

Dramu Pritisci moje generacije si napisao na početku studija Dramaturgije. Kako je gledati ju sada uprizorenu? U kojoj mjeri se tekst mijenjao?

Bolje reći usred studija. Ne znam, tekstovi su prilično nezahvalni jer te prate i s vremenom postaje sve teže uopće ih percipirati kao svoje, a kamoli artikulirati stanje u kojemu sam ih pisao. Gledati ju uprizorenu mi je bilo teško, ali takav je i moj ambivalentni odnos prema vlastitom radu. U ove dvije tri godine tekst se nije značajno mijenjao. Za radio sam nadopisao novi kraj koji mi se svidio, kao neka apologij samome sebi, a za potrebe teksta su intervenirali u tekst prema potrebama dramaturškog koncepta te izvedbe.

Tvoje pisanje je čisto i ambiciozno, pametno i nabrijano. Ipak glavni glas u predstavi je ženski glas. Ima li smisla pitati: je li to zbog toga što je glas mladosti jednako krhak kao i ženska struktura (u ovoj kulturi)? Ili sam otišao predaleko?

Često pitaju za tu žensku poziciju i mislim da je to baš simptomatično. Zar je tako neobično imati žensku lik kao glavni? Meni se ona ispostavila prirodno, nisam ju morao pretjerano planirati. Ima zasigurno neka veza između generacije i ženskog lika po pitanju potreba, borbe i otpora koji mi zasigurno ne bi donio niti jedan muški lik ili kako ćemo već nazvati subjekte u pritiscima. Slažem se s procjenom moga pisanja jer svaki puta kada nešto sjednem i počnem pisati zanima me samo koliku snagu ima izgovoreno. Kad budem zreliji možda postanem prljav i skroman, priglup i suptilan. Zasada naprosto nemam pokrića za to.

Kritika je poprilično neraspoloženo reagirala na predstavu što adekvatno pristoji prirodi hrvatskih medija, pogotovo onomu dijelu koji se bavi kulturom. Osjećaš  li kompetentnost u njihovom glasu ili samo ogorčenost?

Igor Ružić je napisao kritiku, barem ono što smatram da je forma kazališne kritike. Dopise, zapise i osvrte iz foajea teško mogu tretirati kao kritiku, ali da zasigurno imaju svoje mehanizme. Mediji su se svakako demokratizirali, a novinarstvo je postalo podosta rastezljiva djelatnost, čini mi se isključivo zbog financijskog stanja medija. Vjerujem u odgovornost. Svatko od nas u lancu umjetničke proizvodnje ima set odgovornosti. Tako bi i kritika u medijima, dosta bitna za jednu cijelu granu koja se zove teatrologija trebala preuzeti odgovornost. Po njima valjda u zadnjih 15 godina nije bilo dobre predstave, a to mi je teško povjerovati. Kritika je doista divna profesija, medijatizacija između pozornice i potencijalnog gledatelja, prostor pregovaranja s tekstom i tako dalje. No, kako bilo, moje samopouzdanje je ionako poprilično shizofreno nastrojeno pa nisam ni siguran što mislim o svemu tome.

Kako vidiš poziciju mladog autora u Hrvatskoj? Ili ipak govorimo o ne-poziciji?

Izgleda da smo svi mladi autori. Izgleda da postoji strah od smjene generacije tako da najplodnije autore trenutno još uvijek nazivamo mladom generacijom. Zasada mi se čini kako je potreban stanovit i uporan rad, a onda faktor sreće. Rado bih ga eliminirao, ali je očigledno bitan i kao takav draži od protežiranja, nepotizma i korupcije koji su neki češči modeli poslovanja. Mislim da postoji nevjerojatan potencijal. Iznad nas je generacija sjajnih autora koji su nam raskrčili put po pitanju poetike, forme, estetike itd. Generacija pisaca 90-ih i ranih 2000-ih su tako omogućili mojoj generaciji pluralizam i mogućnost izbora vlastite poetike i upravo po tom prednjačimo u odnosu na regiju. Barem koliko mogu pratiti. Mislim da se polako stvorila nova generacija zanimljivih pisaca u koje se mora uložiti sada kako bismo za desetak godina ponovno vrlo dobre tekstove zrelih autora. Naivno je očekivati da će se pisac stvoriti sam od sebe u svojoj dnevnoj sobi. Osim ako nije genije, a i to je diskutabilno.

Pisanje kao život, za život, od života? Pisanje kao…

Pisanje kao djelatnost koju sada razumijem i mogu raditi. Nisam baš sklon poetiziranju vlastite pozicije pisca. To radim jer to mogu, ali nisam baš planirao stoga još uvijek imam neke diskusije i sa samim pisanjem. Ono mi se dogodilo postepeno i teško i još uvijek dvojim jesam li ili nisam pisac ili štoveć. Mog tatu sve to skupa podsjeća na profesionalni sport, puno truda, nekoliko zaista vrhunskih rezultata i nikad ne znaš koliko će to trajati.

Gdje je tvoja autorska identifikacija u ovom trenu najjača? Kako opisuješ svoje pisanje, svoju motivaciju, svoje namjere? Riskiram da ovo zvuči kao intervju za korporaciju, tren pred zaposlenje…

Pisanje je zasada moj prostor otpora, jedino oružje koje koliko toliko mogu kontrolirati. Ono što me natjera na pisanje jest nerazumjevanje. Zato vrlo lako pisanje postane i frustracija. Ostalo ne znam, izgleda mi da imam tu moć autorefleksije bih bio pjesnik ili bih prestao pisati. Pisanje je motivirano fenomenološki, preokupiram se nekim fenomenom i postanem hipersenzibilan. Moguće da mi je pisanje i provincijalno, ali kako kaže Ali “od traume iz djetinjstva ne možeš pobjeći”. Ambicija mi i nije neka jer nemam koncetracije i radnih navika da ih ostvarujem. Možda banalno, ali pišem zato jer mislim da bi ti tekstovi mogli biti korisni, puno manje za mene koliko za tu potencijalnu publiku. Ono što znam sigurno jest da ću se ovog odgovora sramiti već za 6 mjeseci, a da ne govorim za 10.

Srđan Sandić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More