prvo slovo kulture

Dinko Telećan: Do vrha trokuta (azijski dnevnici) 1

Donosimo vam prvi dio putopisa pjesnika i prozaista Dinka Telećana, dobitnika Europske nagrade za poeziju (Premiul European pentru Poezie) na 17. međunarodnom festivalu “Noći poezije u Curtea de Argeş” u Rumunjskoj.

U Kinu se odavde ide, prije svega, s predodžbom kvantiteta koji nadmašuje sve što znamo: s naučenim brojkama s kojima ne znamo što bismo, s naslutama o vremenskim i prostornim bezmjerjima, apstrakcijama do kojih dopiremo tek pomoću nemoćnih usporedbi.

U Kinu se, dakle, ide malen i po mogućnosti pripremljen za nadmašivanje svih znanih i neznanih razmjera.

O tome mislim tokom leta iz Beča u Peking, uz drugu čašu vina, ne znam koliko tisuća stopa iznad pismenih i nepismenih u Moskvi. Događa se let, počinje put, sluti se Istok, rastvara se daljina, nagoviješta raskid s iole poznatim tlom i zrakom.

Ljubljena je sada sama, sama među smrekama i ružama. Sa mnom su kolege, pisci, i jedna bilježnica hrapavih svijetlosmeđih korica, prijateljičin poklon. Sati se razvlače.

Jedna besana noć u avionu može svašta na zemlji dovesti u pitanje.

Ispod sviću namreškane pustinje, tamni reljefi i meandri, krajevi bez ljudi. Sve do odredišta.

21. srpnja

6 ujutro u Pekingu, hotel Oriental Culture. Mutno sunce već je visoko. Malo došao k sebi. Jučer uglavnom gastronomski dan s domaćinima, ručak i večera za onim stolovima na kojima se vrti veliki tanjurasti poslužavnik s barem deset jela. Obilje, ali zapravo skladno i bez pretjerivanja; poslije nema osjećaja prejedenosti, samo ugodne i bogate ispunjenosti. Odmah je vidljivo koliko se toga vrti oko hrane, jedenja. Uobičajeni pekinški pozdrav u prijevodu glasi: „Jesi li jeo?“ i na njega se ne odgovara – nešto kao „How are you doing?“

Ovo sitno što dospijevam zasad vidjeti od grada iznenađujuće je uredno, pitomo, bez prevelike gužve, ni blizu indijskim velegradovima. I, naravno, nesagledivo je veliko, još nemam ni približnu predodžbu. Iz zraka, najveći dio Pekinga izgleda kao niz matičnih ploča s plavim i crnim tranzistorima koji niču usred obrađenih zelenih ploha. Na ulicama se često osjeti amonijak, uglavnom nije prljavo, nego nekako musavo. Komunikacija na ne-kineskom najčešće nemoguća.

Brojke, brojke. Svi ti milijuni. Apstrakcije. Što su spram toga brojke u „domovini“? Ali opet: koliko je bilo Atenjana u 4. stoljeću prije Krista?

Zabranjeni grad. Beskrajan niz palača koje tvore ljušturu davno iskorijenjenog svijeta. Rijeke turista, naravno, preko kojih se s mukom može doplivati do obale nekad tako strogo i pomno čuvane harmonije. (Harmonija, he, ključna riječ Kineza! Harmonija, čini se, tako rijetko dosegnuta u njihovoj novijoj povijesti, ali, čini se opet, ipak očuvana na nekim praktičnim razinama.) Zanimljivo, strance se još uvijek doživljava kao prilično egzotične biljke, kao upad nesklada u jedan sebi dovoljan svijet.

Tian-an-men, „betonska pustoš“, kako netko reče. „Nebeski mir“, ali osjeća se samo gola, tvrda, beskonačna zemlja. Bez Osi.

Potom bazar na šest katova, mravinjak, cjenkanje, potezanje za rukave, kič ali i lijepi, suptilni artefakti.

A poslije toga večer kod hrvatskog ambasadora, koji uz osrednju večeru u svojoj rezidenciji prosipa neprobavljivu količinu diplomatskih frazetina, razmjenjuje s nama i dvojicom kineskih gostiju kurtoazije bez kraja i konca, nekakav šuplji, formalizirani entuzijazam. Prema Kini i Kinezima, naravno, samo divljenje, a mi, pisci, kao, trebamo pridonijeti međusobnom razumijevanju zemalja, itd. itd.

Stambeni, živi, današnji Peking sav je nov, betonski (i cigle su od tamnosivog betona), prošlost se reprezentira samo u pokojem monumentu i sačuvanim oazama kao što je Zabranjeni grad, iz kojega neizbrisivo pamtim predivno dostojanstvo Carskog vrta. Siva boja se, doduše, lijepo slaže sa sveprisutnom i omiljenom crvenom –  lampioni, strehe, okviri, dekoracije, svijetleće reklame, sve je u crvenom.

23. srpnja

Uspon na Veliki zid, usred bijele, teške izmaglice i stlačujuće sparine. Prolio sam bar tri butelje znoja po svjetskom čudu. A jest čudo, koje iz sadašnje vizure štiti ništa od ničega i opet, opet, penje se k nebu. Je li se zapravo to htjelo? Je li „nebeski narod“ htio branu od vodoravni i otvor k visoravni, probijen uz krv i znoj u dôlju?

U jednom trenutku uspona masa koja se tromo, crvoliko penje tim neljudski visokim stubama odjednom staje, nastaje strašna tišina, ne čuje se ni disanje, glave se podižu prema nebu: pomrčina Sunca. Zlokobni crni obruč u magli, zatim škljocanje stotina fotoaparata, svijet nastavlja istim tokom. A moji suputnici nastavljaju razglabati ni o čemu drugom nego o najnovijoj hrvatskoj prozi.

Istoga dana, opet večera s pekinškim piscima, puno zdravica, malo pjevanja, neprozirne geste, razmjena površnosti i onda razlaz.

Je li ovdje moguć pesimizam, egzistencijalna tjeskoba? Osmijeh kao program. Neprobojni oklopi. Sve u oklopu, ali oklopu koji na sebi ima još i neprobojnu patinu.

Jedna konačno razbijena predrasuda: ljepota Kineskinja. I to ljepota u širokom rasponu, mahom krhka, glatka, povučena, suptilna, ali razdana u bezbroj obličja i nepredviđenih nijansi. Ne lelujaju se kao Indijke, više lebde, ili plutaju kao barke na bonaci, ili se, kad im u gužvi ne vidiš noge, kreću kao ljudi na onim aerodromskim trakama. (To se odnosi na mlade, naravno; stare naglo ogrube, kao, izgleda, posvuda na Istoku.) Postaju karikature, žene i muškarci, kad se povode za Zapadom – što je, doduše, još izraženije kod Japanaca. Izgube sve, a ne dobiju ništa.

Sutradan se program nastavlja u Tianđinu, još  jednom velegradu na samo 130 kilometara od Pekinga. Kažem samo, jer tu daljinu prevaljujemo u najbržem vlaku na svijetu, pa za manje od 20 minuta stižemo u jedanaestmilijunski grad poplavljen od štedrih kiša. Iako golem, grad je humaniji, protkan zelenilom, kroza nj prolazi rijeka i ima divnu staru četvrt.

Obilazimo jedan od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih kompleksa iz 19. stoljeća, pretvoren u muzej. Finoća i odmjerenost svakodnevnog življenja. Ona finoća koja se vidi u kaligrafiji: pismu koje nije samo pismo nego je i slika i pjesma i ples i priroda i vrt.

Još jedan susret s lokalnim piscima ovaj put je bio malo produktivniji, iako uz prevodilačka ograničenja našeg dobrog duha Liua zvanog Ljubo. (Ljubo je nadimak dobio u Beogradu, gdje je proveo dva mandata kao kulturni ataše u kineskoj ambasadi. Jedva je sačuvao živu glavu kad je NATO bombardirao grad. Trojica njegovih kolega poginuli su u prostoriji u koju je izravno udarila raketa, a on je u tom času bio malo dalje ali je zamalo izgubio noge.) Večera s obiljem ribljih specijaliteta, opet svetkovina za nepce i oči. A oči su se napasale profinjenom ljepotom tjanđinske poetese. Za čelom stola, pak – ne fizičkim, budući da je stol okrugao, kao i sve u Kini, ali ipak čelom – svojom nas je nazočnošću častio stanoviti partijski sekretar. Krupan, zadrigao, neproziran, statičan. Od debelih naočala, očiju stisnutih između dva masna jastučića i nepomična izraza nije se moglo znati kamo gleda i gleda li uopće. Na početku je izgovorio kratku zdravicu i onda ušutio i opet se skamenio. Kad je večera već bila gotovo pri kraju – negdje između morskih krastavaca u umaku od aloe vere i juhe od kakaa – odjednom je mahnuo i dozvao nekoga tko nije bio u prostoriji. Bila je to djevojka koja nam je do tog časa, malne nevidljiva, donosila delicije na stol. Začas je ušla, stala pred nas i svi su zašutjeli. Zapjevala je. Počela je skromno i tiho kao što je i posluživala jela, a onda je polako osvajala prostor nježnim sopranskim akrobacijama. Pjevala je pjesmu o tuzi za krajem u kojem galopiraju konji, blagu, daleku, melodijski bogatu a skladnu kao da su je ovjerili vjekovi pjevanja. To je lice kroz pjesmu poprimalo ljepotu kakvu ona pjesnikinja ne može imati, jer je – stara stvar – svoje ljepote suviše svjesna. Kineski slogovi, inače često prodorni, praskavi, samostojni, savršeno su se vezali i spajali, kao na svilenoj niti kojom je pjevačica smjerno omatala sve stvari.

U Kini sam samo četiri dana, a već kao da sam pročitao roman od četiri hiljade stranica. To je Kina (a to kažem jedva sluteći što je ona): knjiga koja ne stane u ruke, ispisana sitnom kaligrafijom na papiru nebeskog formata.

Stalno (i previše), zbog jedinoga prijašnjeg azijskog iskustva, uspoređujem Kinu i Indiju, Kineze i Indijce. Pa ako već, onda: Indija je divljija, oštrija (unatoč povijesti kineske surovosti), oporija. Kinezi: smjerni, umjereni, krotki, praktični, radišni. Uglovi su zaglađeniji, rezovi postupniji, dominira okruglo, glatko, fini prijelazi. Indija naglo ponire, prodire, naglo se i vine, odsječnija je, od grublje i tvrđe građe, bremenitija kontrastima. Sve je to užasno općenito, naravno. Sve je to stalno otklizavanje u stereotipiju. Pokušaj da se postave okviri u bezmjerje, u dva svijeta čiji raspon daleko nadmašuje sve što postoji s njihove zapadne strane. Ma što ta strana o tome mislila.

Štošta se s ovog rastojanja razjasni i još  štoštije zamuti, a razjasni se uz ostalo sljedeće: dok je Euroazija čisto geografski pojam bez dubljeg značenja, pogotovo danas, dotle je pojam zajedničkeindoeuropske osnove itekako osnovan i znakovit, i to nipošto ne samo u lingvističkom smislu. Istom kad se kao zapadnjak udaljiš od toga duhovno-kulturno-jezično-geografskog tla, susrećeš se s doistadrugim načinima ljudskog bitka i bivanja u svijetu („života-svijeta“). Ne nedostaju samo zajednički verbalni rubovi: za došljaka, stranca ovdje su neprozirni svi izrazi: govor očiju, tijela, cjelokupna fizička i svaka ina prisutnost je neprotumačiva i neprevediva – bez obzira na pomoć ovakvih ili onakvih prevodilaca. Na međusobno prevođenje bilo koje vrste ne može se ni pomišljati iz perspektive desetodnevnog i jednokratnog istupanja iz onog indoeuropskog. I tako to drugo i drukčije mahom biva osuđeno na konstrukcije, projekcije i, u najboljem slučaju, analogije.

25. srpnja

Buddhin kip visok osamnaest metara od jednog komada bijelog sandalova drva, u pekinškom hramu koji je, navodno zahvaljujući Zhou-en-laiju, preživio tzv. Kulturnu revoluciju. Nalazi se u zdanju čiji se gornji dio sužava počevši po prilici od Buddhinih prsa, pa glavu gotovo posve zatvara u krov ostavljajući dojam da je nesrazmjerno mala i sileći promatrača koji želi vidjeti vrh kipa da klekne pred ogradom.

Biti kao taj kip, od jednog komada a bezmjeran, od jedne građe a sveobuhvatan…

Šangaj, ista večer.

Spektakularan grad koji treperi od susreta i kontrasta: ultramoderni tornjevi i potleušice u starom stilu, Istok i Zapad, prežici nekadašnjih koncesija šest zemalja. Prva četvrt koju smo ugledali kroz prozore kombija mogla je pripadati Hamburgu, druga Tokiju, i tako redom.

Naravno, pokazuju nam se samo biseri, znamenitosti, sve provjereno. Potemkinova sela? Barem djelomično.

Prvi je na redu bio obilazak muzeja posvećenog Lu Xünu, začetniku suvremene kineske književnosti, donositelju Zapada na Istok a revolucionaru, „kineskome Maksimu Gorkom“, i skromne kuće u jednoj skrovitoj ulici u kojoj je živio. U parku ispred muzeja penzioneri vježbaju tai-či i plešu valcer na glazbu iz treštavih zvučnika.

TV-toranj, zaštitni znak Šangaja: čelično-betonska strijela odapeta u nebo, sa širokom bazom i dvije ostakljene kugle po sredini. U onoj većoj i nižoj je muzej koji rekonstruira stari Šangaj pomoću majstorski napravljenih figura, u drugoj ostakljeni vidikovac iz kojeg se pruža ošamućujući pogled na grad presiječen rijekom Huang-ho: monumentalni tornjevi svih oblika, zamišljam da tako izgleda današnji urbani Japan.

Čudesan gradski akvarij, vodeni svijet pod zemljom usred velegrada. Morski psi plivaju tik iznad glava ljudi na beskonačnoj pomičnoj traci koja vijuga tim vodenim podzemljem.

A onda gotovo intimna ljepota: stara četvrt radnji i dućana s vrtovima Yu, oaza bilja, kamena i drva u kojoj se vanjski svijet jedva naslućuje…

šangajska

u vrtovima Yu
naći ću ja nju
tu jezgru treperavu
sred tornjeva što skrivaju nju
tu rijeku Huang-hu
i u vrtovima Yu
procvast će hibiskus
kao da se nikad ništa
nije zarilo u nebosklon
i razderalo ga do crvenila

…i onda ti krovovi koji me uvijek očaraju, uvijek gotovo isti, sa sitnim razlikama. Cjenkanja s trgovcima (najčešće trgovkinjama), po starom obrascu, ali uz osmijehe pa i komplimente, bez galame i nametljivosti. Silesija bofla, a sred njega iskre žada, sitnih drvenih rukotvorina, svile, čaja. Michaux je u pravu: rođeni su obrtnici i trgovci.

Nastavljaju se osebujni objedi: školjke sa svinjetinom, pačji jezici, vrapci na ražnjićima, slatke juhe s tofuom i ražnjići od škampa umotanih u listove čaja…

A slijedi i završni susret s mjesnim piscima. (Čudno je reći „mjesnim“ kad je jedan dvadesetmilijunski grad posrijedi.) Kao i u prethodna dva navrata, sve je ceremonijalno: vozač  nas u kombiju uvodi kroz veliku ornamentiranu kapiju koju otvara vratar u bijelim rukavicama, ulazimo u zdanje veličine solidnog muzeja kojemu pripada i vrt s fontanama i stolovima za ping-pong, domaćini nas potom pozdravljaju strogo poštujući hijerarhiju i neprestano se smješkajući, sjedamo u golemi salon, u masivne kožnate fotelje, naša delegacija nasuprot njihovoj, uvijek u savršenoj brojčanoj, spolnoj i starosnoj simetriji (pri čemu ovu posljednju najteže postižu, jer im je nepojmljivo da tako „mladi“ ljudi, što će reći mlađi od pedeset ili šezdeset, mogu u bilo čemu, pa tako i u književnosti, imati bilo kakav značaj). Zatim nam sitna dama sitnih koraka (također u bijelim rukavicama, sitnim) posluži čaj i iznese voće te počinje kurtoazna razmjena pozdrava, smješkanja, pitanja i odgovora. Ljubo već  ima uvježbani niz rečenica kojima prevodi sve rečeno, pa tako ispada da se svi kineski književni časopisi u svim gradovima zovu „Književnik“, da ovdje „puno knjige piše“ i „puno i doblo lomani“. Ustanovljujemo, inače, da su književnosti i književnici ovdje prilično strogo podijeljeni na tematske rodove, pa tako imamo spisateljicu koja piše isključivo romane o vojsci (!?) te ih je napisala više od trideset, pjesnika koji je izdao već ne znam koliko zbirki pjesama što opjevavaju samo i jedino njegov rodni grad, i sve tako.

I tada mi sviće: stječe se dojam da je književnost ovdje ništa više niti manje nego jedan od zanata, nešto što se manje ili više vješto izvodi, i otuda nesporazumi između „nas“  i „njih“. Književnost nije metafizika, proboj, prevrat, kritika. Naprosto zanat, i to uza sve dostojanstvo koje zanat u Kini ima.

A to dostojanstvo, skladno, ljupko, majstorsko, zadivljeno gledam u šangajskom Gradskom muzeju, oprimjereno u kiparstvu, slikama, kaligrafiji, predmetima od žada, pečatima, kovanicama, bronci drevne Kine. Još jedan muzej za koji bi bilo potrebno više dana. Ma što dana, godišnjih doba. Samo je slikarski dio dovoljan za jednomjesečnu kontemplaciju.

Posvuda nagli prijelazi, iz svijeta u svijet. Večeri u Šangaju mogu biti kao bilo gdje na Zapadu: jazz-klubovi, barovi, sve vibrira po cijele noći. Ali nema kaosa. Nema ni prenapadnog šarenila koje bi gušilo. Ako danas hoćeš urbano, u svem današnjem opsegu i smislu urbanog, onda živi u Šangaju.

Kino, bila je čast načas te nanjušiti.

A sve to par mjeseci prije ponovnog izleta na indoeuropske rubove.

 Dinko Telećan

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...