prvo slovo kulture

Dinko Telećan: Od Annapurne do Guntura (1)

1. Madan Café

Nakon skoro deset godina ponovo sjedim u Madan Caféu u Paharganju, za jednim od tri crvena stolića na ulici. Glavni Bazaar ostao je Glavni Bazaar, uglavnom, a onaj koji zapisuje, koliko je ostao ono što je bio, kraj sve te navodne izmjene tjelesnih stanica? Izvana: imam fotoaparat i mobitel koje tada nisam imao, jedno jer nisam htio a drugo jer toga tada nije bilo. Netko me kod kuće čeka, tada me nije nitko, nekome je kuća u meni, tada sam kretao iz samoće i u nju se vraćao. Kartu dovde i odavde sada su mi platili. Umjesto u smrdljivoj i mračnoj rupetini, noćim na pristojnom mjestu – doduše s imenom kakvo može imati samo ovdje: Yes Please Cottage. Više spona. Manje zatravljenosti. Ne pobrajam sastojke gungule, samo škiljim prema njima kroz blage zrake sunca pijući čaj iz musave čaše. Prosjaci prilaze jedan za drugim, mali i veliki, šutljivi i glasni. Thali i čaj, muhe. Dobro je da je Madan Café i dalje tu. Dobro je krenuti odavde, u znano i neznano: u labirint starog Delhija, u Varanasi, možda i u Nepal, prvi put, pa na jug, u Hyderabad, na festival poezije kojim opravdavam ponovni dolazak u Indiju, na mjesta gdje ću doraditi roman koji prije deset godina isto tako nije bio ni u primisli.

Rekoh li: sada s mobitelom? E, pa ne više. Maznuo mi ga je netko u kaosu Old Delhija, dok sam se probijao prema prvoj čistini s čajem, u smjeru najveće džamije u ovom dijelu svijeta. Netko spretan uspio je neopaženo otkopčati pretinac na torbi i izvući mobitel iz njega, ali srećom nije bio toliko spretan da se njime počne služiti prema lokalnim brojevima i odvede me u bankrot. Kako god bilo, lopov je valjda učinio ono što sam već trebao sam, na nekoj obali, s neke obale, umjesto u moru ljudi.

Predvečer odlazim u Hazrat Nizamuddin Dargah, svetište gdje počiva čuveni sufijski svetac, na dan kad se ovdje svira i pjeva qawwali. Svaki četvrtak, naime, osim baš ovoga, kada pada kiša koja u ovo doba godine inače nikad ne pada, jer su monsuni već trebali odraditi svoje. Stavljam cvijet na grob Nizamuddina Chishtija, obilazim ga u smjeru kazaljke na satu, u gusto natisnutoj ljudskoj koloni. Zatim plaćam preskupu vožnju vozaču tuk-tuka čiji me pajdaš proveo kroz labirinte oko grobnice i koji u odlasku puši joint, a u povratku staje da kupi bočicu neke brlje koju ležerno nateže dok vozi kroz kaos. Odbijam jedno i drugo, a on će na to: „Želiš bistar um, to je dobro.“ Da smo negdje drugdje, pomislio bih da je to ironija.

Varanasi, Varanasi. Opet u velikom mjestu srca moga, nakon cjelonoćnog vlaka. Morao sam se podsjetiti, riskirajući razočaranje. Jutro, izmaglica nad Gangom… Ne odolijevam i umjesto da se onako isprebijan opružim na taj pretvrdi krevet u pansionu, odlazim u Vaatika Café, tik do rijeke, pored najnizvodnijeg gata. To je dovoljno daleko od sveg onog intenziteta za koji je potrebno biti manje iscrpljen. Doručkujem palačinku s bananom i medom i čaj, gledam rijeku, srsi me prolaze.

2. Smrt

Ne znam odakle kreću, teško je to razabrati, vjerojatno s više mjesta. No uvijek prolaze kroz istu usku ulicu, gore u starom gradu, gdje se nalazi i Blue Lassi, radnja u kojoj već treća generacija vlasnika bućka taj jogurtoliki napitak, kažu najbolji u gradu. Idu polutrčećim korakom, pojeći jednoglasno kroz gužvu, silazeći prema gatu Manikarnika. Već je noć kad ga na nosilima od bambusa donesu do rijeke. Prekriven je vijencima narančastog cvijeća. Jarka je mjesečina i čak se kroz pramenove dima vidi pokoja zvijezda. Namaču ga u mutnu vodu po kojoj pliva trulo cvijeće, otpaci i košarice od lišća u kojima gore sitne svijeće; na rijeci je više zvijezda nego na nebu. Vade tijelo iz vode i polažu ga malo poviše rijeke, pored pripremljene hrpe drva. Skidaju s njega cvjetne vijence i otkriva se bijela ponjava u koju je mršavo, sitno tijelo umotano od glave do pete. Ponjava je mokra, slijepljena uz kožu, pa se pod svjetlošću vatri vidi tamna put. Odvajaju tijelo od nosila, podižu ga i pažljivo stavljaju na drveni okvir položen na klade. Svi su muškarci; stalno nešto dobacuju jedan drugom, glasno, kao da raspravljaju kako što treba pravilno učiniti. Na tijelo polažu dodatnih nekoliko klada. Svećenik obrijane glave prilazi lomači i izgovara molitve dok svi staju u krug oko nje, ne prestajući s dobacivanjem. Sa snopom pruća u ruci svećenik hoda oko pokojnika, svi idu za njim. Kada dođe do mrtvačeve glave, malo zastane i dotakne je snopom. Nekoliko krugova u koloni, u smjeru satne kazaljke, naravno. Prilazi drugi muškarac i stavlja zapaljeni snop pod hrpu drva. Treći prosipa po tijelu neku bijelu tvar iz najlonske vrećice. Uz njenu pomoć vatra se pojačava. Svi se odmiču i nastavljaju glasno govoriti. Oni koji posluju oko lomače ostaju u blizini, a rodbina sjeda na klupu na povišenom dijelu gata, gleda i šuti. Plamen se brzo razbuktava, iskre frcaju u mraku. Dolazi druga povorka, s drugim nosilima prekrivenim vijencima narančastog cvijeća.

3. Mnogo mrtvih i jedan rođen

Odluka je ipak pala. Kada rastvoriš kartu, to izgleda preblizu a da ne bi zapao u iskušenje prebaciti se onamo, barem nakratko. Po stoti put si naivan, zaboravljaš što sve jedan centimetar na zemljovidu može predstavljati, pogotovo u ovom dijelu svijeta. Nakon jedanaest sati truckanja busom iz Varanasija, koje nikako ne bih ponovio, stižem u Sunauli, gradić presiječen granicom. Večer, gužva, škrta svjetla, buka, promet. Čini mi se da bih neometano prošao s ruksakom na leđima i da nisam potražio ured u kojemu će mi zalijepiti vizu; ured koji izgleda kao bilo koji dućan bez vrata, s tri vesela svata u raskopčanim uniformama koji nešto petljaju po papirima i domunđavaju se. Napušeni ili pripiti, nešto od toga sigurno. Croatia? O, da, Šuker, naravno. Na pultu s druge strane granice, osvijetljenom mutnom žaruljom, mijenjam indijske rupije u nepalske. Prvo nepalsko cjenkanje, s taksistom, čini mi se uspješno. U ovo pozno doba ionako nemam drugog prijevoza. Lumbini ne bi trebao biti daleko. Taksi me vozi cestom – prije bi to bila ulica – kroz tamu, doslovce gustu, smolastu, gotovo bez osvjetljenja sa strane. Tek se na rubovima ukazuju vatrice oko kojih sjede grupice ljudi, i zato je valjda sve tako zadimljeno, posvuda taj grizući vonj dima. Od prehlade jedva dišem, a dim i ostala isparenja tome ne pomažu. Nakon sata vožnje sa šutljivim vozačem koji pušta američke hitove stižem u Lumbini, Buddhino rodno mjesto. Slabo što vidim, atmosfera je vansezonska, zamračena – osvjedočujem se u ono što sam čitao, da čitava zemlja živi sa stalnim prekidima struje; posvuda se čuju generatori, pa i ovamo, u prehladnu sobu, dopire to brujanje. U autobusu sam, useknjujući se i brojeći sate, ujedno brojao i ljude s kojima sam razmjenjivao riječi a sada su mrtvi. Došao sam do broja 44. Zaključio sam da je to dosta i onda sam u sebi sastavljao ljubavno pismo koje neću napisati. Pa sam pomišljao kako bih sada najradije bio uz nju umjesto da prelazim sve te kilometre naguran među ljudima s kojima ne mogu imati ništa. A sada, u restoranu Tri lisice, na deset koraka od svratišta, priuštio sam si prvo pivo na Potkontinentu: domaće, Gorkha, odlično. Jedno pivo skuplje je od cijelog obroka. Sutra želim napamet naučiti sonet „Shall I compare thee“ i otići u Pokharu da bar izdaleka vidim Himalaju.

U Sarnath, još u Indiji, blizu Varanasija, i u Lumbini, ovdje u Nepalu, odlazim kao nekoć u Taxilu iz Islamabada. S tom razlikom što ovdje ipak sretneš pokojeg živog budista. Ipak, sve je to arheologija, par premaza boje preko nečeg davno nestalog i drugdje živog. Eventualno simbolički podsjetnici, kao one opeke nagomilane navodno na mjestu Buddhina rođenja koje ti nešto mogu značiti samo ako se u duhu prebaciš 2400 godina unatrag. Za mene to ne odiše nikakvom svetošću. Uostalom, tu je rođen onaj koji će tek biti Buddha: rođen je bilo tko, ti ili ja ili tajlandska turistica koja me pita jesam li ja budist, pa na moj potvrdan odgovor kaže kako je to neobično s obzirom na to da moju zemlju uglavnom čine katolici.

4.  Riblji rep

Noćna vožnja autobusom iz Bhairawe u Pokharu, vijugavim brdskim cestama. Jedini sam ne-Nepalac u busu. Smjestilo me pored pastora Chandre koji mi objašnjava – na ono malo engleskog što zna, ali barem ga jedini u blizini natuca – kako je Isus put, istina i život. Nudi mi da se doselim u Nepal i postanem pastor i podučavam male nepalske protestante engleskom.

Stajemo negdje u brdima, u mraku, jer je autobus ispred nas sletio s vlažne ceste. (Prije toga stali smo barem petnaest puta, jer se bus zaustavi kad god netko mahne da bi ušao; nema veze što će taj stajati idućih par sati ili će nehajno i bez pitanja sjesti, recimo, na moje koljeno.) Nitko nije ozlijeđen, pa mogu podići pogled u nebo: ne sjećam se jesam li ikad vidio blistavije zvijezde, trepere nadohvat u hladnoj bistrini.

Malo poslije stajemo na jelo u usputnoj krčmi koju zovu „hotel“. Jedinome mi daju žlicu. Djevojka za stolom sučelice mi se podsmjehuje. Hrana je u stvari odlična: riža, tek malko žlundravi komadi ovčetine, varivo od krumpira, neko kuhano povrće nalik blitvi, rijetki povrtni umak i bijela rotkva s nekim sosom. Svi jedu brzo, šutke, miješajući desnom rukom rižu sa svim ostalim što je oko nje na tanjuru i trpajući je obilno u usta, tako da im se zrna lijepe oko usana i ispadaju na tanjur. Naučio sam i ja tako, ali što da izigravam solidarnost kad sam već dobio žlicu. Prije nego što ćemo nastaviti, izlazim na studeni zrak, motam cigaretu i pripaljujem. Kad je Chandra to vidio, ne samo da je povukao ponudu nego više nije htio uopće razgovarati sa mnom kad smo se vratili u autobus. Samo je rekao žmireći i naglašavajući svaku riječ upiranjem kažiprsta desne ruke o lijevi dlan: „Pušenje-loše-za-tvoje-zdravlje. A-tijelo-je-“, zastaje, stisne oči još jače pa se sjeti i nastavi kljucati prstom-djetlićem po dlanu-deblu: „…hram-duha.“ Zatim je povukao preko glave pokrivač koji više nije htio dijeliti sa mnom. Ovaj put sam gadno zgriješio, izgleda. A mogao sam biti pastor u Nepalu.

Sutradan – kakvo jutro! Izvlačim se iz kreveta, iz udobne ali hladne sobe koju plaćam nevjerojatno malo čak i po indijskim mjerilima. Naručujem doručak i sjedam na terasu s koje se lijepo vide snježne piramide himalajske. Točnije Macchapucchare iliti Riblji rep na grebenu Annapurne. Da, vuče me na pentranje, gruntam dok pijem čaj od đumbira i oporavljam se od prehlade, ali za to nemam ni dovoljno vremena ni para ni opreme. Zašto, uostalom, ne biti jedini turist u Nepalu koji je došao ovamo bez namjere da osvoji barem neki manji vrh, na pišljivih, recimo, pet tisuća metara. Bit će dovoljno da se popnem na brdo kraj jezera okrunjeno golemom stupom da bolje vidim Riblji rep i čitam čitavu jezersku dolinu.

Pokhara je mala nepalska Švicarska, turistička meka ali divno mjesto za predah od gungule. Treba li mi Kathmandu?

Napokon susret: upoznajem Adonaija, pjesnika iz Perua koji živi (više-manje) u Barceloni. Po ocu je hrvatske krvi, ali od jezika zna jedino nekoliko psovki, dovoljnih da s toga povišenog stolca bezmalo padnem na pločnik od smijeha. Upravo je, nakon šest godina, dovršio knjigu pod naslovom Insomnología. Još ćemo negdje i nekad, nadam se, popiti pokoje pivo, nakon što kod kuće pročitam Adonaijeve pjesme i vidim jesu li dorasle, duboko se nadajući da jesu, tom veličanstvenom naslovu.

Dinko Telećan

(nastavit će se)

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...