Arteistov natječaj za kratku priču: Projekt Knez

Nemoj me pogrešno shvatiti“, rekao je Đani, „ali ja s njim nikad nisam kliknuo“. Opa, odgovorila sam u sebi i upitno se nasmiješila.

Ne poznajem Đanija dovoljno dobro da bih o tome mogla imati teorije, no činjenica je da mi je uvijek djelovao isprepadano: kao da povazdan strahuje da će se o nekoga ogriješiti i da će mu nešto biti zamjereno. Ne mogu ga zamisliti kako kritički komentira ili odbija rukopis, premda se – s obzirom na njegovu reputaciju spretnog izdavača i pouzdanog urednika – i to bez sumnje događa. No, inhibicije po svoj prilici postoje da bi popuštale.

„Dobar je on pisac, i značajan“ dodao je. „I ovo vaše će super ispasti, u to ne sumnjam. Govorim o pojavi. Nešto…“

„Slava se ne oprašta, znam“, podbola sam ga, „Ili objavljivanje za Skriptu?“

„Samo da te podsjetim da sam ja objavio Minerale, pa Skripta nek se koliko god hoće postavlja kao da ga je stvorila. Ne, napisao je neke stvarno bitne stvari. A i politički ga podržavam. Ali kao lik mi izaziva nelagodu. Ponekad i jezu.“

„Ja jedva da sam s njim i progovorila, slabo sam ga i čitala. Ali kad vidim koga sve nervira, dođe mi da ga podržim bez razmišljanja. Imala sam nesreću da čujem mišljenje ekipe iz Dvanaestice: ‘Naš ugledni pjesnik i još ugledniji feminist’, tako ga olajavaju. Seratori“.

„Kod njega je najbolje to što nervira ta seksistička goveda, dabogda pukli od jada. To spada u javno djelovanje. Mene muči nešto drugo.“

Zamislio se.

„Kod njega mi nešto trokira“, izjavio je naposlijetku Đani. „Ne umijem se bolje izraziti“.

*

Premda smo ubrzo promijenili temu, morala sam si priznati da je Đani pogodio u neki živac. Nešto trokira: sad kad je to izrekao nisam mogla prestati preispitivati svoje dojmove o Denisu Knezu. Kneza sam zaista poznavala samo iz viđenja – sretali smo se po kojekakvim događanjima, ponekad i kazališnim – a njegovo djelo uglavnom sa društvenih mreža. Imao mi je pozerski vajb, ali ne puno više od prosječnog domaćeg pisca. Kad mi je Žarko poslao Zakusku s fašistima, Knezove „poetske dijaloge“, s prijedlogom da ih zajedničkim snagama postavimo na scenu, prihvatila sam to kao zabavan izazov. Dva-tri dana potom dogodilo se da smo Đani i ja nakon izložbe o brodograditeljskoj industriji ostali sami za šankom; u nekom trenutku rekla sam mu za projekt, a on mi je posadio bubu u uho.

Što sam više razmišljala o Knezovoj pojavi, to sam više vjerovala da u njoj postoji nešto neobično. Ubrzo sam počela i razgledati njegove slike i snimke njegovih nastupa, a da nisam ni znala što zapravo tražim. Što je najgore, bila sam svjesna da će moj interes uskoro dobiti priliku i da eskalira u fiksaciju: Knez je i sam bio uključen u naš projekt kao nekakav suradnik-savjetnik. Znala sam da je on povazdan po nekim putovanjima i nastupima, no ipak sam imala osjećaj da neće pustiti da se cijela stvar zaplete i rasplete bez njega.

*

Projekt se iznenađujuće dobro zakotrljao: našli smo zajednički jezik i proces je krenuo bez puno praznoga hoda. Premda me je tekst na trenutke nervirao svojom pomodnom političkom plakatnošću – u jednoj dionici nastupa hor izbjeglica! – nije mi bilo mrsko raditi na njemu, a i Knez je razumno reagirao na naše intervencije. Sveukupno se, zaista, pokazao entuzijastičnim; činjenica da je projekt imao dobru medijsku vidljivost, a i da je od svega toga neka kinta išla i u njegov džep, vjerojatno nije odmagala.

Na drugoj strani, moje zanimanje za Kneza također se dobro kotrljalo. Dok sam ga promatrala na sastancima i probama – takoreći, javno ga špijunirala – uočila sam niz anomalija. Primjerice, s vremena na vrijeme jednostavno bi se cijeli isključio: fizički bi bio prisutan, ali kao da mu je um odlazio u hibernaciju. Poznajem puno pogubljenih ljudi, ili ljudi koji nisu u stanju slušati, ali kod Kneza je to posve drugačije izgledalo. On ne bi naprosto odlutao, nego bi se naglo i potpuno zaledio – ponekad čak u određenoj generičkoj pozi, recimo kao da upravo mota rizlu. Lice bi mu izgubilo izraz, ten bi mu najednom posivio, ekstremiteti se ukočili: bio je poput računala na stendbaju. Nikad ne bi ostao u tom stanju duže od nekoliko sekundi, da bi potom nastavio s brbljanjem, šalama, vicevima, ozbiljnim i mučnim pričama, kao da nikad nije zastao; ipak, trajalo je dovoljno dugo da mi zapne za oko.

Ili, naprimjer, činjenica da nije mirisao. Otkako znam za sebe iznimno sam osjetljiva na mirise, kako one ugodne tako i one od kojih mi se želudac prevrne; ako mi je ijedno čulo iznadprosječno razvijeno, to je svakako njuh. Stoga sam vjerovala vlastitom nosu kad iza paravana fine, ukusno dozirane kolonjske vodice nije osjetio ništa: ni prvi, ni drugi, ni bilo koji sljedeći put (prilika za test nije manjkalo, budući da je Knez već od prvog susreta uveo običaj grljenja sa svima). Nikad u životu nisam naletjela na nekoga tko ne ispušta baš nikakav miris. Mozgala sam i guglala. Šta je on, vampir?

Nisam ništa javljala Đaniju, koji se zabavljao – tvrdio je da je i to u stanju – na rezidencijalnom boravku na Baltiku. Dakako, jedva sam čekala da se vrati: bio je red da mi on, koji je sve zakuhao, i pomogne u istrazi. Međutim, moje otkriće nije nikoga čekalo da se ukaže.

*

Bilo je to nakon četvrte ili pete probe. Po već ustaljenom rasporedu, produžili smo u Burlesku, no tek što smo stigli tamo Knez – koji, treba li napominjati, nije propuštao priliku da za društvo okrene turu ili tri, a znao je i zasvirati i zapjevati – izjavio je da se ne osjeća dobro i da ide. Događa se i najboljima, ustvrdio je Žarko; čak ni ja Knezovom odlasku tad nisam pripisala neki poseban značaj. Nas osmero ostali smo nazdravljati plodnoj suradnji: pridružila nam se Žarkova ekipa, koja nas je zasipala svojim splitskim anegdotama i legendama, a onda i šašavi Svebor s kompletom porculanskih čaša za koji je navodno upravo pisao muzički komad. Ture su se i bez Kneza smjenjivale zavidnim ritmom.

Dva-tri sata kasnije, smrzavala sam se u iščekivanju tramvaja. Već sam uvelike proklinjala gradski prijevoz, kad mi se upalila žarulja. Najveći ciklus radova u preustroju prometa u proteklih petneastak godina bio je počeo dan ranije: o tome se već mjesecima pisalo i polemiziralo, ali naravno ne dovoljno da bih to ja apsolvirala. Otkrila sam da je i tabla s nazivom stanice na kojoj sam čekala prekrivena ljepljivom trakom, i da tamo stojim kao jedina budala. Razmišljala sam da prošetam sve do kuće, no bilo je prehladno, pa sam odlučila prošetati do busa.

Prošla sam centar, u kojem je nekoliko adventskih štandova još uvijek radilo, i krenula niz Devićevu. Šetnja mi je godila; pomislila sam kako bih morala više hodati, više biciklirati, a nikako ne pušiti, i obećala si da će od proljeća biti tako. I baš kako je obećanje u mojoj glavi palo, nekoliko metara ispred mene iz jedne sporedne uličice izletio je Denis Knez. Vidjela sam ga samo na trenutak-dva, jer je doista letio, kao katapultiran – tako je i uletio u drugu ulicu. Moja radoznalost brzo je prevagnula nad zbunjenošću: požurila sam za njim.

U unutarnjem dvorištu jedne austrijske zgrade, dopola osvijetljen a otpola zavijen u tamu, Knez se bacakao lijevo-desno na nogama. Pomislila sam da ga drma nekakav napadaj, no taman kad sam krenula da mu pomognem, novi trzaj bacio ga je bliže svjetlu: zaledila sam se. Oko Knezove glave titrala je plavo-ljubičasta izmaglica, nalik na nekakvu mikro-nebulu, koja mu je gotovo u cjelosti skrivala lice. Rukavi njegovog kaputa virojili su se prazni, a ruke su mu izrastale iz bokova, jedna prema nebu, druga prema zemlji. Jedne Knezove noge od koljena naniže nije bilo: nije bila odsječena, već je jednostavno prestajala. Između raskopčane dugmadi na košulji pomaljao se jedan usamljeni prst. Grozničavo sam pokušavala uhvatiti dah, i usput htjela-ne htjela upijala nove detalje.

Uto se dogodio novi trzaj. I dalje bez glasa, pala sam na dupe.

Knez je sad bio fluorescentan, a ruke su mu stremile iz ramenā nagore, gotovo kao da ih je prirodno digao u zrak – samo što su bile dugačke barem po dva metra. Još važnije, između njih nije bilo ničega: tamo gdje bi trebao stajati vrat, i na njemu glava, ruke su bile priljubljene jedna o drugu. Mozak mi je radio tristo na sat u pokušaju da procesuira prizore kojima smo svjedočili. Grozničavo sam prelijetala pogledom preko pojave koja je zauzela Knezovo mjesto – sve dok mi oči nisu pale na zemlju.

Rastvoreno u lokvici bljuzge, ali još uvijek živo i prepoznatljivo, lice Denisa Kneza promatralo me je netremice.

*

Probudila sam se na kauču u deset i petnaest. To sam znala zato što je prvo što sam ugledala bio moj zidni sat s uzorkom lubenice. Samo što to nije bio moj zidni sat – kao što moj nije bio ni kauč. Glava mi je bubrila kao da sam tulumarila do jutra i nisam se uspijevala orijentirati; znala sam samo da mi je prostor u kojem se nalazim odnekud poznat. Moja jakna i torba bile su uredno odložene na tabureu pokraj uzglavlja, na podu su stajale moje cipele, a uz njih i čaša vode: nekome je bilo stalo da mi priušti barem minimalan komfor.

Denis Knez koji se mijenja oblik i agregatna stanja kao kakva nadrealistička animacija: je li moguće da to nisam sanjala? Nisam se mogla zadržavati u mozganju: napad panike galopom se približavao. Zgrabila sam svoje stvari – srećom, bila sam obučena – i krenula prema vratima. No, vrata su se otvorila iz drugog smjera.

S druge strane nije stajao Denis Knez. Umjesto njega su me dočekali Mario Šukaj i Idriz Bašić. Sinulo mi je odakle mi je ambijent poznat. Nalazila sam se u redakciji Skripte.

            *

„Nisam sigurna da razumijem“ rekla sam glasno, gotovo drekom. Sjedili smo u srcu prazničnog kiča: roditelji su jurili djecu, turisti se nadvikivali jedni s drugima, a iz zvučnika su treštali evergrini na repeat.

Kako bih pokušala izbjeći nervni slom, bila sam inzistirala da sjednemo na najprometnijem potezu u gradu; ipak, ni nakon dva sedativa i dvije porcije kuhanog vina nisam bila sigurna da neću pući.

„Znaš šta je sve naša književnost prošla“, Šukaj se nagnuo se prema meni. Pogled mu je bio cugerski zamućen, no sumnjam da sam i sama izgledala bolje. „Kriza ova, kriza ona, stečaj ovaj, stečaj onaj, rezovi gdje stignu, kolaps. Nismo imali luksuz čekanja da se stvari same poprave: morali smo proizvesti odgovor. Trebala nam je snažna pojava, i književna i kulturna i društvena. Pa smo uposlili razne resurse…“

„Ali to je apsurdno! I…tko ste uopće vi?“

Bašić je odmahnuo: duga priča. Šukaj se nasmiješio:

„Bilo bi malo previše da ti dajem popis imena. Grupica entuzijasta kojima je sudbina ove književnosti i ove zemlje na srcu, eto. Nije lako doći do ljudi koji imaju znanja i resurse za takav poduhvat, ali jednom kad se to zakotrlja…znaš one priče kako sva tehno-čuda koja vidimo u filmovima deset-petneaest godina zaostaju za stvarnošću? Istina je.“

„U Americi“, oglasio se Bašić po prvi put otkako smo sjeli. „jedva da više imaš i pisca po starinski. Sve neki projekti. Naš projekt je bio Knez“.

„Recimo da je istina. Iako je apsurdno! Zašto onda niste stvorili bota koji će povesti revoluciju? Ili barem postati ministar kulture?“

„Ne ide to baš tako. Ne znaš ti kako politika izgleda izbliza…tamo ima i puno jačih igrača i projekata. Pokušavamo najprije spasiti svoje područje.“

“A dalje? Koji vam je cilj?“

„Daj, Dunja!“, Šukaj je zakolutao očima. „Želimo osvojiti svijet. Možeš misliti.

Ekipa radi na otklanjanju glitcha. Uzgred, stvarno mi je žao što si to morala vidjeti, stvarno se događa jako rijetko i obično ne tako naglo. Kad se to riješi…kao i dosad, radit ćemo na stvaranju što kvalitetnije scene i što jače književnosti u ovom kriznom…“

„A moja predstava? Šta očekujete, da se najnormalnije pojavim na sljedećoj probi, kao da autor teksta nije…kiborg, klon, hologram, zombi, koji je on kurac uopće!?“

„Kome bi to pričala? I šta bi rekla? Možda možeš prodati priču nekom od ovih fašistoidnih tabloida, da se naslađuju: ‘Poznati jugokomunist, pjesnik Denis Knez, rezultat je genetskog inžinjeringa KOS-a protiv našeg naroda?’“ Šukaj me je sad hladno gledao.

Taj vražji Đani! On je sve zakuhao, a kad sam ga ozbiljno shvatila, našla sam usred zapleta iz animea…a on će misliti da sam poludjela.

„Na istoj smo strani“, rekao je Bašić. „Oni desni nas žele žive odrati, tehnokrati nas žele otfikariti. Moramo zbiti redove“.

Zaustila sam da nešto kažem, no tad sam primijetila Šukaja. Više nije gledao mene, nego Bašića; pogled mu sad nije bio hladno-ironičan nego zabezeknut, a električna cigareta koju je dotad nemilice cuclao visila mu je s usne. Protiv svoje volje, pridigla sam se da popratim njegov pogled.

U trbuhu Idriza Bašića zjapila je rupa promjera rukometne lopte. U njoj se ljeskala i blještala zeleno-siva tvar koja nije djelovala ljudski.

Dinko Kreho

*Priče čitaj subotom, ovdje se informiraj o propozicijama natječaja, a ako želiš podržati kulturu s kičmom u vremenu kad većina savija leđa, možeš to učiniti uplatom donacije po svome izboru. Pomaže i lemozina!

Udruga za kulturu i nove medije Arteist
Skokov prilaz 8, Zagreb
IBAN: HR1023400091110590879
Uz naznaku “Podržavam Arteist”

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More