Devedesete su mirisale na drnč i spaljene potplate

Ivana Šojat-KučiNetko tko sam nije iskusio rat iz prve ruke, ne bi o braniteljskim traumama mogao napisati tako živ, uvjerljiv i prokrvljen roman kao Ivana Šojat Kuči u Jom Kipuru.

To je svježe Frakturino izdanje osječka spisateljica predstavila na prvoj ovogodišnjoj Arteistovoj tribini Književnost živi u Novom Zagrebu. Zanimanje za vrsno ispripovijedanu priču o osječkom veteranu Josipu Matijeviću, čovjeku koji se, izmučen sjećanjima na zarobljeništvo i mučenja u srpskom logoru, pokušava suočiti s vlastitim traumama, i to kroz maratonski razgovor s liječnikom na psihijatrijskom odjelu, bilo je veliko: knjižnica Vjekoslav Majer u Zapruđu bila je, unatoč nevremenu, puna do posljednjeg mjesta. Politička zbivanja posljednjih mjeseci pojačali su aktualnost ove teme prema kojoj je većini građana, neovisno o političkom opredjeljenju, teško uspostaviti hladni, kritički odmak.

Ivana Šojat Kuči priznaje da joj je i samoj bilo teško držati se podalje od patetike u tretmanu teme i likova – osobito zato što je roman premrežen njezinim iskustvima iz devedeset prve, kad se kao dvadesetogodišnjakinja priključila vojsci.

–  Sjećanja Josipa Matijevića na rane devedesete u velikoj su mjeri moja sjećanja. Sjećam se mirisa, recimo: za mene, devedesete su mirisale na dravski mulj, na glinu i na drnč, od pušaka. I na spaljenu gumu! Svi smo stavljali vojničke čizme da nam se osuše u pećnici, jer nije bilo vremena da se osuše na zraku, i često bi se dogodilo da malo previše ostanu u pećnici; tada bi se potplati malo rastopili…, ispričala je spisateljica, otkrivši da je razlog zbog kojeg svoj junaka od početka naziva „Gospodin Josip Matijević“ njezin očajnički pokušaj da tim službenim tonom razgraniči vlastitu priču od njegove.

Arteistova tribina s Ivanom Šojat Kuči

Uvijek izvrsno posjećena Arteistova tribina u knjižnici Vjekoslav Majer

U romanu Jom Kipur, Ivana Šojat Kuči slijedi strogu liniju razgraničenja između tobože dobrih i tobože loših, slikajući panoramu bipolarnog, crno-bijelog svijeta u kojemu su „naši“ neupitni pozitivci, a „njihovi“ neupitni zlikovci. Najzanimljiviji dijelovi romana tiču se njezine manipulacije tom lažnom granicom: imajući uvijek u vidu ideju o liječenju duboke društvene traume oprostom – na što aludira naslovom Jom Kipur – autorica navodi i stvarne događaje koji pobijaju ideju o crno-bijelom svijetu ranih devedesetih i razotkrivaju ga kao područje mnogih nijansi sive.

– Odlučila sam u romanu ostaviti i neka stvarna imena, iz poštovanja prema ljudima koje smatram istinskim junacima. Jedan od njih je pokojni vukovarski branitelj Predrag Pavković Dragulj, pravoslavac koji je u srpskim logorima užasno mučen; za njih je bio izdajica jer je stao na hrvatsku stranu u obrani svog grada, a s druge strane, kao pravoslavac se nikad do kraja nije uklopio u hrvatsku stranu… To je potresna priča. Završila je njegovim samoubojstvom, bacio se iz jurećeg vlaka koji je vozio iz Slatine prema Virovitici, ispričala je Ivana Šojat Kuči.

MR

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More