Moj je život pakao, infernum domesticus

Okreni od mene svoje oči, jer me one začaravaju./ Tvoja kosa je kao stado koza koje se spušta iz Galaada./ Tvoji su zubi kao stado ovaca ostriženih dok dolaze s kupanja:/Idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena./ Kao kriška mogranja tvoji su obrazi“

Jednom davno, dok sam još bila nevina djevojka, dok su moji zubi sjajili poput bisera, a oči zazivale svojom dubinom, moje su me zlatokose druge vodile k proročici. Baba je zadubljeno pogledala u talog i rekla mi da sam rođena pod sretnom zvijezdom (ma štogod to značilo) i da me čeka lijep život. Tada još nisam znala da živjeti pod sretnom zvijezdom znači poživjeti jedan posve normalan život. To znači živjeti miran građanski život, otplatiti kredite i uplaćivati osiguranja, kupovati na akcijama, biti ponižen pred svakodnevicom i poražen od straha, živjeti na pola daha, uvijek izmičući Tragediji koja čuči na svakoj okuci ne bi li ti zaskočila za vrat… Ili je to samo hrvatska sretna zvijezda? Reducirana, omeđena stvarnošću. Determinirana porijeklom.

Danas radim u trgovini hrane. Nosim kutije, čistim podove, smiješim se klimakteričnim babama koje su u stanju izrigati bogatstvo da bi izgledale mlađe i osjećale se bolje. Nije naodmet spomenuti da sve to radim za minimalac propisan hrvatskim zakonom, od kojeg mi nakon što platim režije, kupim ponešto djeci i odem u nabavku namirnica ostaje tek mizerija. Popodne pripremam ručak, počistim nešto, eventualno pomažem djeci oko zadaće. Nakon što ručamo, očistim kuhinju i operem suđe,opet čistim, peglam. U sedam odlazim k mami. Počistim joj što joj treba, izvjesim opranu odjeću, pomažem joj oprati kosu. Navečer sjedam pred televizor.

I onda stiže vikend! Vikendom čistim urede jedne žene iz zgrade. Ponekad me poziva i u svoj dom. Čistim joj stakla, podove, kupatila… Nedjeljom uvečer liježem u krevet. Bole me ruke i vrat. Započinje novi radni tjedan. Moja sretna zvijezda je utopila se high-tech školjki koju sam upravo oribala. Bila je stara , izgužvena, bolnih leđa i udova, otežalih nogu, drhtava… Bio je to suicid.

U kazalištu sam bila nekoliko puta. U osnovnoj školi. Nikada u životu nisam bila na ljetovanju. Jednom sam bila na putovanju. Bio je to maturalni izlet. Dok sam tada pijana vrludala po Pragu, moj mi se život činio blještavi lunapark pun putovanja, lijepih ljudi, uspjeha… Mislila sam – svijet mi je na dlanu.

I muž je tu negdje u slici. Nije me napustio. Nažalost. Evo ga tu u dnevnom boravku, lijevo, prema televizoru. Ne, to je moj fikus benjamin! Ondje na kauču, u prugastoj polo majici. Malo je napeta preko trbuha. Škembica, cvike, proćelav…Kapilarice po nosu i obrazima, dadada (pametnome dosta).Da to je on! Ljubav mog života! Prgavi anarhist i vokal u bendu nepristojnoga imena. Bilo je to daavno, prije nego što sam uletjela ja i svojom guzicom i zasjela na njegovu sudbinu kao sam antikrist, no ne da se satrti taj njegov anarhistički duh. Skriva se po pivskim flašama, zelenim nogometnim terenima, križaljkama i pepeljarama.

Nećemo se lagati. Moj je život pakao – infernum domesticus. Iako sam nedotaknuta tragedijom, noću zurim u strop i poželim da sam mrtva. Ucijenjena vlastitom djecom – egzistiram. Da ih nema, nitko me ne bi prisilio vegetirati u ovom predgrađu, u ovoj poniženoj zemlji, među ovim poniženim ljudima. Iako imam samo 43 godine, često imam osjećaj da je moj život gotov. Živa zakopana. Ovo je stanje koje nastupa nakon smrti, entropija i truljenje.

Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.

Vratimo se na onaj spektar mogućnosti. Stavimo karte na stol. Koje su zapravo opcije uopće postojale za mene? Determinirana svojim radničkim porijeklom, determinirana mjestom rođenja, svojom vjerom i svojim spolom. Determinirana svojim zdravljem i svojim izgledom, svojom inteligencijom – rođena ne stvorena, istobitna s ovcama, po kojima je sve stvoreno…Projektirana za gmizanje po dnu. I kad malo bolje razmislim, sve me je u životu vodilo u ovu točku. Sve moje odluke, zbivanja ljudi, sve se je pažljivo slagalo poput pite zeljanice, omatalo, zamatalo, direktno u ovu klopku… i voila! Evo me. Svaki put kad sam rekla DA i svaki put kad sam rekla NE, zatvarao se čitav jedan spektar mogućnosti. I sad sam shvatila. Rodiš se, i na trenutak ti se čini da svijet čeka tvoju malenkost, da su sve te prekrasne mogućnosti tu samo radi tebe, a onda se zastori počinju spuštati, željezne zavjese koje te zauvijek odvajaju od silnih potencija koje je tvoj život imao. U nedostaku genijalnosti ili eventualnog dobrog pedigrea, ostaješ zarobljena u kratkom zjapu između svoje plaće i dopuštenog minusa, znajući da nikada nećeš vidjeti svijet. Ništa nećeš vidjeti! Jer si prol! Jer si smeće! Jer si gorivo koje sagorijeva ova civilizacija. Topovsko meso. Gledat ćeš tuđe podove i zahode, rezati majci nokte na nogama, smješkati se klimakteričnim babama sjajnih lica koje su pametnije od tebe, ili su se samo bolje udale…

***

I tako, mogla bih ja napisati nešto. Roman? Mogla bih da mi se u zadnjih dvadeset godina išta dogodilo. Ne mogu vam pisati o tajanstvenim ljubavnicima, avanturama u Marakešu, pronevjerama novaca, paktu s vragom…Ne mogu. Bila bi to plitka priča. Likovi bi bili površni, a lokacije apstraktne. Mogla bih vam pričati što sam danas kupila u trgovini, vrlo slikovito opisati brkatu trgovkinju kojoj iz dekoltea viri izblijedjela tetovaža škorpiona. Mogla bih vam opisivati svoj sivi kvart pun radničkih i neradničkih obitelji, napuštenih pasa i staraca, napušenih klinaca… Naše se drame odvijaju daleko od design hotela i kockarnica, daleko od Ibize i Cortine D’ampezzo. Svoje sam role odigrala po zadimljenim stanovima koje smrde po sarmama, haustorima i drvarnicama, skladištima i trgovinama mješovitom robom i to po soundratcku Narodnog radija.

Međutim, život se ne da. Preselio se iz izvanjskog svijeta u mene…i ključa ispod površine.Misli poput svjetlećih raketa stalno tutnje mojom glavom. Sulude ideje, analize, zaključci. Ne daju mi mira. Ne daju mi da se utopim. Ne daju mi da se stopim sa svim ovim jadnicima oko mene i prepustim se struji… Nemir je u meni tako velik da ponekad pomislim da u sebi nosim eksplozivnu napravu. Tik- tak, tik-tak… To nije moj biološki sat. Ja sam žena-bomba i neću aktivirati eksploziv u banci ni u MUP-u, neću prsnuti nikome u lice. Ja ću implodirati i srušit se jednog dana. Možda na radnom mjestu, u ribarnici… Svi će misliti da sam mrtva, a ja ću zapravo biti tu, samo ću ponirati tako duboko u sebe da više neću moći pronaći snage za osmijeh, za udisaj.

Kaos se krije iza mojih šarenica, bridi ispod moje epiderme i epitela, ključa u mojem krvotoku. Dok ulazim u skupu parfumeriju zaslijepljena neonom i ošamućena mirisima; Kenzo, Dior, Moschino, Ohlala…

Operacija „25 godina mature“. Čujem konstantni električni zuj u pozadini svojih misli. To je moj naelektrizirani um, sinapse koje štekću pod teretom inputa. Mlade gospođice prenašminkanih lica ljubazno me pozdravljaju. Prepoznaju li me? Jesu li nanjušile miris kupusa i skladišta? Penetriram u čaroban svijet dražesni bočica i kutijica, čudotvornih seruma i proljetnih boja. Virim, dodirujem, zabadam nos. Iluminator? Najnovije „hladno“ oružje u borbi protiv bora i podočnjaka. Prosvijetli me – uzimam. I ruž. Tražim jedan crveni, crveni ruž. Bestidno crveni eliksir mladosti. Evo ga. Boja mlade i svježe krvi. Uzimam tester i prislanjam masno crvenilo na svoje ugasle usne. Toplo, gusto, skupo…

Usne su tvoje kao trake od grimiza i riječi su tvoje dražesne.

***

Sad već znate zašto je bio potreban ruž. Večeras ćemo se naći. Stari suborci, suputnici i supatnici iz IV. 3, gimnazija, opći smjer…Večeras ću se sresti lice u lice sa svim svojim uspješnim i manje uspješnim kolegama. Mogu pretpostavit da ću među silnim direktorima, liječnicima, PR-ovima, inženjerima i profesorima, ja biti negdje pri dnu hranidbenog lanca.

Na samom su dnu oni što im se dogodilo bolesno dijete. Oni su predmet općeg žaljenja. O njihovim se osobnim tragedijama govori tiho i kroz zube. Cjeloživotna pretplata na tugu je rezervirana za njih. Tuga i mukotrpno odricanje od njih su učinili ljudine, strpljive i i tihe heroje. Mogu imati firme, vile, jahte i titule. S njima se nitko ne bi mijenjao.

Drugi po redu na top ljestvici životne mizerije jesu bolesni. Prvo psihički bolesni, a zatim i ostali. Ovo nezavidno mjesto osvojila je Ana, kojoj je još na studiju dijagnosticiran bipolaran poremećaj. Ostatak je života provela na relaciji roditeljskog doma i raznih institucija. Za „dobrih dana“ zna biti prilično vesela i komunikativna. Slijedi Veronika. Za nju se priča da joj je nakon drugog poroda dijagnosticirano „nešto“ …dijagnoze čija imena ljudi ne žele ni izgovarati…

Sljedeći, dakle treći, su oni okrznuti tragedijom. Ljudi koji su nekoga izgubili. To je naša Snježana. Moja davna dobra prijateljica, danas uspješna menadžerica, majka dvoje djece, no nažalost, nakon duge borbe izgubila je svog supruga. Karcinom.

Onda slijede oni „ostavljeni“. Dakle, tu ih ima malo više: Maja, Goranka, Hrvoje, Elizabeta. Zatim oni SAMI. Ne znam zašto, ali samoća utjeruje ljudima strah u kosti. Oni vječno sami, uvijek su pomalo predmet žaljenja, iako postoje čvrste indicije da su oni možda i najsretniji. Sami. Nedodirljivi. Snažni.

Daljni niz je sve manje i manje tužan, a sve više i više smiješan. Recimo, zanimljivo je da su na ovoj listi i oni koji su izgubili borbu s kilogramima. Pretilost izaziva sažaljenje. Možeš biti direktor svemira, ali tvoji obješeni obrazi i trbuh čine te bićem manje kategorije. Ljudi se ne mogu zasititi tvojih „šlaufova“. Dok te slušaju kao pričaš, zapravo su zgroženi nad tiranijom tvojeg mesa, masnoćom u kutovima usana, znojnim čelom… Mjesto rezervirano za debeljuce zauzela je moja Ljubica. Još jedna davna druga s kojom sam, zamisli apsurda, prestala prijateljevati baš zbog današnjeg muža. Njenog, dakako. Mojim se nitko ne bi prevario. Nedavno ga sretavši u gradu, nemalo sam se iznenadila. Ta mračna sex bomba naših disco dana, postala je neugledna, perutava hrpa mesa. U ovoj je kategoriji i Elvis, masni direkor gradskog prijevoza.

Tu se negdje, hej, tek tu (?!) nalaze siromašni. Dakle, neuspješni, propali poduzetnici, loše udane…Jednom riječju – white trash. Svi smo mi tu u istom košu. Summa summarum, to su svi oni kojima cijena večerašnjeg objeda predstavlja ozbiljan problem (cijena jednaka kao i cijena ruža). No ipak će se pojaviti, urediti se i sve uredno platiti.

I na kraju, tu su dobitnici: sretni, uspješni, mladoliki, imaju partnera (ili čak više njih), sitnu dječicu, kuću, psa, barku (a u boljim slučajevima i jedrilicu)…sve kao iz reklame za životno osiguranje. To su pravi dobitnici na lutriji života. Oni su rođeni pod sretnom zvijezdom.

***

Navečer pripreme. Kupam se, nanosim parfem, oblačim malu crnu haljinu (posudila od kćeri) i zahvaljujem bogu što stanem u nju (a samim time i ne spadam u kategoriju br. 6. na nezavidnoj top ljestvici). Stavljam nakit i nanosim crveni ruž.

Tik-tak, tik-tak…

Lijepi su obrazi tvoji među naušnicama, vrat tvoj pod ogrlicama.

***

Konoba Plima. Baš prigodno, poput plime sjećanja i osjećaja koje takve prigode izazivaju. U dvorištu parada dobrih automobila. Lijepa sjećanja i bolna nostalgija. Dok ulazim u taj prostor, osjećam fizičku mučninu. Jesu li mi noge dovoljno glatke? Piše li mi na čelu da nitko nije mjesecima, godinama, stavio ruke na mene. Je li mi šminka po zubima? Jesam li lijepa?

Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama?

Oh, ti dragi ljudi. Generacijo moja! Poneka ćelava glava, dlakave ruke, zavrnuti rukavi, poneko masno bedro… Sve je isto kao prije, samo su ljudi nekako drugačiji. Smijem se, pozdravljam ih i sve od reda ljubim. Ivica (8) mi nježno stišće ruku i procijedi kroz zube: „Izgledaš kao milijun dolara.“

„Hahaha…“- nasmijem se od umnjaka do umnjaka, bolje da ne zna u kakvoj je zabludi.

Sjedam na slobodno mjesto kraj Elizabete. Žene heroja čeličnog stiska i čelične vilice. Uvijek bez šminke, u odjeći iz kataloga. Urotnički je bodem laktom i pitam je jel si sredila nekog tipa…

„Mene muškarci više ne zanimaju!“ – spartanski odgovara.

„Griješiš, bez ljubavi ćeš ranije ostarjeti. Seks je eliksir mladosti!“- zezam je.

„Pametan čovjek ne ponavlja svoje greške.“ – odrješito će ona meni.

„Ufff! Rakije, rakije amo…Bety moja, sam greške i vrijede…“

Okrećem glavu. Alkohol teče u potocima. Ljudi se jedan drugome raduju. Kao da smo ušli u neobičnu vremensku kapsulu i neokrhnuti prolaznošću prepričavamo dogodovštine i cerekamo se poput tinejđera.

Tik-tak.

Moj pogled bludi. Sad već uglas pjevamo one stare pjesme. Tu je i Marin (kategorija br.1), veseo i opušten, grleno pjeva. Veronika (2) s maramom na glavi. Marko. Čovjek kojeg ne spominjem. On je izvan svih kategorija. Trudim se ne zadržati pogled. Bradat i suhonjav. Oči su na njemu još uvijek žive. Ah, te stare ljubavi… Ima nešto u starim ljubavima, kao da smo jednom nešto prekinuli u svemiru i kao da bismo u svakom tenutku mogli nastaviti tamo gdje smo stali…

Nazdravljamo, nazdravljamo, nazdravljamo! Starim danima i novim susretima, djeci i njihovim roditeljima… Lica su već rumena, glasovi neartikulirani. Muškarci sve više mumljaju, a žene sve više skviče. Živa glazba. Dva ostarjela zavodnika za klavijaturama i gitarom. Redaju se stari evergreeni: Divlje jagode, Indexi, Novi fosili, Bijelo dugme, Sanremo…

Ivica dolazi po mene. Pita me za ples. Ustajem. Svi plješću. I ostali polako ustaju. Plešemo. On nešto balavi, ništa ga ne razumijem. Spušta ruke više od onog što pristojnost nalaže. Odmičem ga i smijući se vraćam na mjesto…dostojanstveno. Prilazi mi Marko i šapuće mi na uho:

„Vidim, još uvijek si mračni predmet želja. „

Tik-tak.

„Jesi li za ples? Nisam te držao u rukama dvadeset godina.“

Plešemo. Ja i Marko – davni par iz gimnazijskih dana. Suhonjavi projektant i kljusoidna prodavačica. Ljudi koji su zaboravili ostarjeti. On nespretno isprobava neke okrete. Smijemo se.

Tik-tak.

„Znaš, rastao sam se.“ – progovori ozbiljno dok me drži u stisku.

„I?“ – hvatam dah izigravajući glupaču.

„Odvrati oči svoje od mene jer me zbunjuju.“

Tik-tak, tik-tak…

Za stolom urnebes, hihot, vicevi, psovke… Posljednja večera. Konoba Armagedon.

Ćelave glave i otežali listovi, masni obrazi i debeli prstići koji prebiru meso ispod peke.

Kronos jede svoju djecu. Još malo i ništa od nas neće više ostati.

Na podiju jedan bradati vitez tužnog lika u nježnom stisku s otužnom suhonjavom djevom. Ruž je već sigurno po zubima, uvukao se u sitne bore oko usana. Tik-tak, tik-tak…

Sviraju stari talijanski šlager Maledetta primavera… Nee…Sklapam oči i ljubim ga.

Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat ćemo u selima.

Jutrom ćemo ići u vinograde da vidimo pupa li loza, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju.

Mandragore šire miris, u našim kućama ima svakog voća, novoga i starog,

za te sam ga čuvala, o najdraži moj!

 Sanja Pereša Macuka

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More