Desetljeća jednoumlja nisu uništila Sloveniju

U davno prošlom trećem mjesecu u Sloveniji su na referendumu o novom Obiteljskom zakonu spriječili donošenje zakonske zabrane fizičkog nasilja prema djeci. I to zbog čega? Samo da bi onemogućili da oko dvadesetero djece usvoje istopolni partneri njihovih bioloških roditelja.

To da postoji ekstremistička manjina klerofašista nije ni iznenađenje ni najgora stvar. Svugdje ima vjerskih luđaka. Grozno je jedino to da su ostali građani Slovenije – što znači većina – postali toliko apatični da nisu ni izašli na glasovanje  i zahvaljujući njima još uvijek je dozvoljeno mlatiti djecu.

Pa ajde, neka, ljudi rijetko razumiju i razmišljaju o ljudskim pravima – sve dok se ona ne tiču njih osobno. Ni to nije najgora stvar. To je standard. Najgora stvar se dogodila mjesecima poslije toga.

Prve demonstracije Slovenaca u povijesti, koje nisu bile povezane sa nacionalnim pitanjem, bili su protesti još u staroj Austriji za prava slovenskog jezik, ili oni krajem 1980-ih za nezavisnost od Jugoslavije.

To su (bili) prosvjedi za pristojan život, koji su pokazali da samo 20 godina poslije nezavisnosti takozvani »društveni ugovor« više ne važi i da nešto zaista više ne »štima«. Protesti su pokazali da ljudi više ne vjeruju sistemu, ljudima koje su izabrali na izborima i načinima koje ovaj sistem nudi za promjene. Da su to bili “obični” politički prosvjedi, protiv jedne ili druge stranke, to bi bilo i dobro i zdravo i normalno – ali ne i nešto posebno. Ali ovi novi slovenski prosvjedi to nisu. Barem ne u direktnom smislu. Ovo su prosvjedi protiv povijesnih političkih odluka koje su donesene 1941. ili 1945., a onda i 1991. godine, prosvjedi do kojih je već davno moralo doći.

No, ostavimo to načas po strani. Protesti su pokazali da Slovenci više ne osjećaju da je ovo njihova zemlja, da su nemoćni i da im je dosta, ali zaista dosta, načina na koji taj sistem funkcionira, a to je klijentelizam, korupcija, krađa i nepotizam. Tek se sada vidi, odnosno tek je sada javno i glasno rečeno, da je cijeli sistem takav. Da to važi kad želiš dobiti građevinsku dozvolu, stalni posao, kredit za firmu – i čak u kulturi i umjetnosti, gdje ima bezbroj projekata u kojima su “isparile” pare, a potporu dobivaju samo oni koji su lojalni “partiji”.

I još nešto. Tek se sada vidi, da je ovaj socijalistički sistem poslije informbiroa, u kojem se nije nagrađivalo najbolje, najpametnije, najpronicljivije i najkritičnije (da nabrojimo samo nekoliko superlativa), nego one koji su šutjeli i bili najperfidniji – sistem negativne selekcije. Još uvijek vrijedi ona stara da se tu skoro ništa ne može učiniti.

Ljudi su izašli na ulice iz očaja. Gradonačelnik Maribora je samo jedan primjer – ali više pravilo nego iznimka na slovenskoj lokalnoj sceni. To je najgora stvar. To, da ljudi misle da je Slovenija “failed state” i da su sve političke opcije iste. I u tom očaju, sirotinji, nemoći – ponovo se čuje ksenofobiju. Odjednom se čuje “prodat će nas strancima”, “jedva smo se oslobodili stranaca…”, “vratit će nas u ropstvo Njemačke…” A kod običnih ljudi to još mogu razumjeti. Oni su proizvod ksenofobnog školskog sistema, u kojemu nas još uvijek uče da su Talijani, Nijemci i Austrijanci naši neprijatelji (a ne partneri u EU s kojima dijelimo oko tisuću godina zajedničke povijesti) – a da ne pričamo o ogromnoj diskriminaciji do koje je došlo u procesima denacionalizacije.

Ksenofobiju sipaju i lideri stranaka. Jedan od njih – ne želim ga imenovati – kaže: “Hoće nas prodati strancima i pri tome dobiti veliku proviziju.” Šta!? Znači, ako ja hoću investirati u neku firmu u Beču, a čovjek koji je sklopio taj posao, uloživši u nj satove svoga rada, dobije proviziju – on je izdajica, a ja okupator? I onda se čudimo da Albanija ima višu stopu stranog ulaganja nego Slovenija!

Neobično je da je fatalna spoznaja da sistem ne radi, da je Slovenija otišla “cugrund” i da su “sve pokrali i skoro nitko još nije zbog toga zatvoren” došla je tek ove godine. A ta spoznaja toliko boli. Odjednom je Slovenija uvidjela da car nije odjeven. U Sloveniji ljudi nisu izašli na ulice kako bi protestirali protiv kapitalizma, nego protiv elite – koja je direktan nastavak elite posljednjih deset godina Jugoslavije.

Prosvjedi su najbolja stvar koja nam se u Sloveniji dogodila u novije vrijeme. Prvi put nakon 1945. Godine, ljudi su se usudili oduprijeti i prvi su put uspjeli razbiti ideju da su Slovenci po nacionalnom karakteru služavke i sluge. Htio sam prvo reći da je to stereotip, ali to nije stereotip. To je ideja, koju je još u habsburško vrijeme izrekao Ivan Cankar (koji je zbog neprihvaćanja ideje jugoslavenstva i ilirizma bio ubijen vrlo brzo poslije prvog) u nekom ličnom kontekstu, a tu su ideju onda usadili u samu jezgru slovenskog nacionalnog programa (pogotovo poslije 1945.), prema kojemu su nas učili da Slovenci nikad nisu imali građanstvo, plemstvo, kozmopolite i intelektualce, da su Slovenci narod radnika i seljaka, i da su svi ostali prvo stranci, a onda i naši neprijatelji.

Još uvijek je to u školskom programu i tek se u posljednje vrijeme počelo to mijenjati (ne možeš uništiti povijesne i arhivske dokumente koji pokazuju da su Slovenci bili kao i sve druge nacije raznoklasna nacija, a ne neka boljševička iluzija). I naravno, kad ljude učiš da su sluge danas, da su takvi oduvijek bili i da će zbog determinizma nacionalnog karaktera takvi i ostati, nitko se neće buniti. To su Slovenci ove godine na prosvjedima slomili i to je ogromna stvar.

To je pokazalo da za Sloveniju još uvijek ima nade i da je skoro šezdeset godina jednoumlja nije uništilo.

Klemen Jelinčić Boeta

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...